Sredinom 70-ih upoznao sam Željka Malnara . Došao je na Televiziju Zagreb i ponudio mi je neke materijale snimljene u Indiji. Moj stav je bio ovakav: tko god je imao neke snimljene materijale, mogao ih je donijeti. Dolazili su mnogi pa su rekli ‘napravio bih neki scenarij za vas’. A ja to nisam tražio. Tražio sam snimljeni materijal. To je Željko donio. U početku sam mislio da je donio putopisne reportaže, koje su i inače dobre za televiziju, pa sam ih odlučio pogledati. No kada sam otišao u montažu i kada sam vidio što je on to donio, bio sam šokiran. To je bila izvanserijska proizvodnja. Senzacija. Snimio je nešto što se rijetko viđa i što uopće do tada nije bilo viđeno i prikazano na televiziji.
Dobro se sjećam tih materijala. Snimio je dječaka s dvije glave, snimio je jogine koji na razne načine treniraju i mjere svoju psihofizčku snagu - neki su danima visjeli na granama. Drugi su se pak zakopavali u zemlju i zatomljavali sve svoje životne funkcije i nakon nekoliko dana izašli iz te zemlje i vratili se životu. To je bilo nevjerovatno. Takvih materijala bilo je jako puno. I sve su bile senzacija. Stoga sam odlučio da napravimo neke tematske cijeline i da to u svojoj emisiji puštam kao veliki serijal. I to sam napravio. Praktički nakon te serije Željko Malnar postao je popularna ličnost. Nikakve reklame za njegove dokumentarce nije bilo. Samo bih rekao: Danas je opet gost Željko Malnar. To je bila jedna od najgledanijih rubrika. Mi smo ga smiješno plaćali. Kao radnik je bio korektan. Doduše, nikad nisam znao kada će doći i kada će isporučiti materijal. Mislim da to nije znao ni on sam. Što je bilo razumljivo.
Instinkt i nagoni
Njegova putovanja bila su duga i nepredvidljiva. Znalo se dogoditi da mu se na putu dogode neke nezgodne situacije pa neki tjedan nije mogao isporučiti priču. Ja sam to shvatio, i puštao ga da donese sve što ima i da onda zajedno montiramo. Nikad mu ništa nisam kratio. Nisam mu se htio upletati u posao. Samo sam plasirao ono što je on proživio i zabilježio.
Ljudi su jedva čekali da vide njegov novi materijal, saznaju što je proživio. Nakon te serije dokumentaraca svi su počeli pričati o Malnaru. Jedni sa zadovoljstvom i oduševljenjem, drugi pak s nevjericom. Takvi su sumnjali da je on baš sve to snimio. No zlobnih ljudi ima uvijek i svugdje.
Kada je postao popularan, oko njega su se počeli okupljati ljudi koji su bili njegovi fanovi, koji su se htjeli naslikavati s njim i koji su jednostavno željeli biti s njim u društvu. Željko je oko sebe okupljao mnogo poznatih ljudi - glumaca, redatelja, novinara. Znao je pričati satima i ljudi su ga slušali sa zanimanjem. Nikad nije bio dosadan ili naporan. Družili smo se godinama. Doduše, koliko smo mogli. Jer nikad nisi znao kada će Željko otići, kamo će otputovati i što će donijeti. Njemu je jednostavno puklo u glavu i on bi pošao za svojim instinktom i nagonima.
Ta popularnost mu je odgovarala. On je trebao publiku, trebao je nekoga tko će ga slušati. I imao je o čemu govoriti. Vrlo je čudan način na koji je on sve to interpretirao. Tada se nije družio s osobama koje su prikazane u Noćnoj mori niti se razgovaralo o takvim temama. U vrijeme dok smo se mi družili, razgovaralo se o sasvim drugačijim temama. Raspravljalo se na čisti filozofski način. No i ta Noćna mora pokazuje da je Željko, kao Predsjednik Republike Peščenica, jednostavno trebao publiku kojoj će ukazati na nešto. On je jednostavno želio dominirati u društvu, pa i nad onima kojima je mogao manipulirati. Igrao se s njima i ti su ljudi bili njegove lutke u njegovu teatru. No ne mislim to u negativnom kontekstu.
Bio je izuzetan čovjek. Sigurno izvanserijske psihofizičke konstrukcije. On je prošao cijeli taj svijet, okusio ga. Pitao sam ga cijelo vrijeme tada, ali i kasnije, kada smo se već upoznali: jesu li ta mjesta i ljudi koje je snimao bili njegov bijeg od građanskog svijeta u kojem je živio ili bijeg od sebe? Je li to bio put traženja nekih rješenja za njega samog do kojih nije mogao doći u zagrebačkoj svakodnevici, pa se zbog toga družio s hindusima, vračevima, guruima i joganima? Odgovor nikad nisam dobio.
Željko je imao veliki senzibilitet prema duhovnom. Ta njegova duhovnost jedna je od stvari koja ga je gurala prema takvim mjestima i tim zemljama. I stoga je išao u Indiju posebice. Htio je doživjeti iz prve ruke život mistika, doživjeti njihov način i filozofiju života. Imao je čudan nagon da se dočepa tih izvora. I u njihovu načinu života Željko je, čini se, nalazio opravdanje za svoj način života.
Potreba da mi se izjada
I zbog toga se teško bilo družiti sa Željkom. Iako smo mi ostvarili jako dobar odnos. Drugačiji nego što ga je imao s drugim ljudima. Nas dvojica nismo se u svemu slagali. Ja sam realist i praktičar, on je bio skloniji nadrealnim sferama. Pa čak bih mogao reći da nije stajao na čvrstim nogama. No poštovali smo se i družili. Znali smo ići u jedan kineski restoran u Zagrebu i na još nekoliko mjesta. Imao je potrebu da mi se izjada, da mi ispriča što je sve doživio. Ima jako puno stvari koje smo proživjeli zajedno. No o tim privatnim stvarima ne bih. Bez obzira na to što njega sada više nema. A to naše neslaganje njega je često znalo isprovocirati i tjerati ga da nađe odgovore na pitanja koja su mučila i njega i mene. No pitanja života, smrti, duhovnosti gurala su ga na takva mjesta, koja je snimao i koja su ga gurnula u vrtlog medija.
Djevojke su uistinu ludovale za njim. On je bio markantan, šarmantan, elokventan. Imao je intezivan privatni život. Tako je u Zagreb doveo jednu prekrasnu ženu iz Indije. Bila je visokog roda. U Indiji su se oženili, a onda su došli u Zagreb. Ona je od Željka očekivala muža koji će biti uz nju, koji će bit otac svoje djece. Koji će imati miran život. A Željko jednostavno nije bio osoba za takav način života. Nakon godinu dana to je puklo i ona se vratila u Indiju. Željko nije bio spreman za takvu vrstu odnosa sa ženama.
Tužan detalj
Ima jedan vrlo tužan detalj iz njegova života koji mi je ispričao. Kada je prolazio svojim novim Land Roverom pokraj jednog logora u Indiji u kojem su bile smještene izbjeglice iz Bangladeša, kroz prozor svoga automobila vidio je djecu kako plaču, viču i pružaju ruke kroz bodljikavu žicu. Bila su gladna, žedna, umirala su od gladi. A on, kakav jest, naivan, zaustavio je Rover, uzeo komad kruha koji je imao u automobilu i dao ga jednom dječaku. Taj dječak je u nekoliko minuta bio mrtav. Na njega su skočili ostali muškarci iz logora. Počeli su mu otimati kruh, dječak ga nije želio dati i oni su ga ubili. Kako mi je ispričao sam Željko: Ubio sam ga. A imao je najbolju namjeru. To je bila jedna od tužnijh priča koju mi je ispričao. A imao ih je jako mnogo. Pazite, priča kada je s karavanom ljudi krijumčario mak u Afganistanu. Pazite, krijumčario mak. Kao putopisac, mogao je razgovarati s nekim tko bi mu objasnio kako te stvari idu. No Željko je to sam želio iskusiti. Posebice s vračevima. Bio je veliki entuzijast, veliki dobričina i veliki emotivac.
Jedna od njegovih maksima bila je živjeti u skladu s prirodom. Spavao je među vukovima, divljim zvijerima, ispod automobila, u šatorima raznih plemena i ljudi koji su ga mogli ubiti - zbog automobila, kamere ili drugih dragocjenosti koje je imao. Imao je nevjerojatno povjerenje prema tim ljudima, ali je očito da su oni i njega respektirali, kao osobu koja je željela saznati njihove probleme i upoznati njihov način života. On je u tim zemljama stvorio jedan svijet ljudi od povjerenja.
Željko se neće ponoviti. Takav čovjek više ne postoji. On je jedan od rijetkih za koje se može reći da je plemeniti avanturist. Čovjek koji je išao u avanturu, ali ne radi avanture, već kako bi došao do nekih odgovora. On je išao za ciljem. Možda nije znao koji je to njegov cilj. No tražio ga je.