Sve je vjerojatnije da će Milan Bandić ponovo postati zagrebački gradonačelnik. Prema pojedinim našim izvorima, bliskim vodstvu SDP-a, s kojima smo razgovarali ovih dana, “moralo bi se dogoditi pravo čudo da Bandić ne pobijedi”, budući da u posljednja dva tjedna trendovi nisu promijenjeni u Ostojićevu korist, i da Ostojićeva kampanja očigledno nema jasnu ideju kako da u idućih nekoliko dana (tjedana, računamo li i drugi krug), promijeni loše trendove.
Bandićeva lista u najnovijim istraživanjima stoji znatno slabije od njena nositelja, ali udruži li se ta lista nakon izbora s HDZ-om (a ne vidimo zašto se ne bi udružila; glas za Bandića ili za njegovu listu uistinu jest i glas za Hrvatsku demokratsku zajednicu), postoji realna mogućnost da SDP izgubi i Gradsku skupštinu, što znači da lokalni, osobito zagrebački izbori, prerastaju u kritičan, dugoročni problem za vladajuću stranku.
Već se sada za eventualno takvo stanje nakon 19. svibnja, odnosno 2. lipnja, mogu tražiti najrazličitija opravdanja. Primjerice, nesporno je da su lokalni izbori sasvim drukčiji oblik političkog izjašnjavanja od parlamentarnih ili predsjedničkih izbora. Parlamentarni i predsjednički izbori tiču se državne politike i reprezentiranja zemlje: i na jednima i na drugima Milan Bandić je uvjerljivo izgubio.
Lokalni se izbori, pak, doživljavaju kao komunalno pitanje: barem je zagrebački gradonačelnik uspio uvjeriti zagrebačke birače da se radi o komunalnom pitanju, iako je, ustvari, riječ o pitanju odlučivanja o golemom novcu, koji dolazi u zagrebački proračun, i o strahovito vrijednim nekretninama, koje su jedan od zagrebačkih glavnih ekonomskih resursa. Zagrebački birači, čini se, smatraju da se Milan Bandić nije kadar baviti državnom politikom, ali da je pravi čovjek za komunalnu politiku.
Drugo moguće opravdanje vrh SDP-a može potražiti u nespornoj činjenici da birači, sasvim razumljivo, za sadašnje ekonomsko stanje u zemlji okrivljuju vladajuću stranku, koju onda kažnjavaju na lokalnim izborima. Uostalom, lokalni izbori 2001. godine, na kojima je vrlo dobro prošao onda oporbeni, Sanaderov HDZ, kao i lokalni izbori 2009. godine, na kojima je vladajući Sanaderov HDZ izgubio baš sve značajnije hrvatske gradove, jasno su demonstrirali mehanizam kažnjavanja nacionalno vladajuće političke grupacije na lokalnim biralištima.
Međutim, realno govoreći, sve su to ipak samo izgovori, koji mogu biti više ili manje utemeljeni, ali koji ne zasjenjuju bitnu činjenicu: izgubi li SDP u Zagrebu mjesto gradonačelnika, što je sada gotovo sigurno, i izgubi li i većinu u Gradskoj skupštini, što nije nemoguće, radit će se o najtežem političkom porazu Socijaldemokratske stranke za dugo, dugo vremena.
Birači nisu krivi
A ako, eventualno, Željko Kerum ponovo pobijedi u Splitu (rejting mu raste), bit će to demonstracija velike institucionalne krize hrvatske politike. U tom će slučaju dva najveća hrvatska grada, Zagreb i Split, voditi ljudi koji ne pripadaju vodećim političkim strankama (neovisno o Bandićevoj povezanosti s HDZ-om, na koju smo i ovdje već upozorili, on nije član HDZ-a).
Za moguće takvo stanje ne treba, naravno, okrivljavati birače koji, eto, ponovo i uporno glasuju za dva dokazano loša gradonačelnika, nego, naprotiv, baš velike stranke koje nisu uspjele uvjeriti građane da podrže njihove gradonačelničke kandidate. Lokalni bi se izbori tako mogli pretvoriti u najsnažniji iskaz krize velikih hrvatskih stranaka o kojoj se, uostalom, govori već više godina.
SDP je u pripremi za lokalne izbore počinio čitav niz strateških i još više taktičkih pogrešaka. Na strateškoj razini, Socijaldemokratska partija pogriješila je, prvo, u samom pristupu izborima: stječe se vrlo snažan dojam da je SDP lokalne izbore shvatio nedovoljno seriozno, premda oni, u sadašnjoj konstelaciji političkih prilika, imaju iznimno veliku važnost: Vlada je iz dana u dan sve izloženija i sve nepopularnija, pa tako teži gubici na svibanjskim izborima, poput sad već očekivanog poraza u Zagrebu, neposredno utječu na daljnji pad njena autoriteta, pa samim tim i kapaciteta da upravlja zemljom.
Politički kaos
Drugo, SDP nije smio dopustiti mali politički kaos oko izbora kandidata za zagrebačkoga gradonačelnika. Vodstvu stranke odmah je moralo biti jasno da Davor Bernardić nije dobar gradonačelnički kandidat, pa ga se ni u jednom trenutku nije smjelo istaknuti kao Bandićeva suparnika. Ovako, prilično mučna promjena kandidata dovela je i do zbunjivanja birača, i do podjela u zagrebačkom SDP-u. Sama činjenica da SDP u istraživanjima za gradske izbore dobiva desetak posto više glasova od Rajka Ostojića, govori i o reakciji stranačkog biračkog tijela na proces odlučivanja o gradonačelničkom kandidatu. Treće, prilično je neobično da SDP u nizu važnih, velikih sredina, nije uspio proizvesti vlastitog kandidata za gradonačelnika: u Zadru SDP predstavlja nezavisni Ivan Bilić, u Osijeku Tuđmanov direktor HRT-a i Savkin šef Omladinske organizacije, politički veteran Ivica Vrkić, dok u Dubrovniku SDP i nema pravoga gradonačelničkog aspiranta. Takvo stanje govori ili o nepripremljenosti stranke za ovogodišnje izbore ili, pak, o dubinskim, strukturalnim problemima Socijaldemokratske partije, koja nije kadra promovirati mlađe političare jačeg formata.