U trenutku osnivanja braniteljskog fonda 2005. godine, u njega je ušlo više od pola milijuna branitelja, od kojih je do danas oko 300.000 odlučilo prodati svoje udjele. Do kraja mjeseca Erste Invest, društvo zaduženo za upravljanje tim fondom, objavit će izvješće o radu u prvom polugodištu 2013. godine u kojem će objaviti i tu brojku. Predsjednik Uprave Erste Investa Josip Glavaš objašnjava što će se dogoditi ako branitelji nastave prodavati svoje udjele, a Vlada ne prenese više nijednu dionicu u fond.
Vlada je potvrdila da u predstojećoj privatizaciji Croatia osiguranja i Hrvatske poštanske banke neće prenijeti sedam posto dionica u braniteljski fond. To znači da ćete ostati bez 140 milijuna kuna. Jeste li očekivali te dionice?
- Mi gledamo samo zakonska rješenja. Zakon o privatizaciji, u kojem je navedeno da će biti preneseno sedam posto dionica HT-a, Ine, Hrvatske pošte, Hrvatskih šuma i ostalih poduzeća u državnom vlasništvu, ukinut je prije nekoliko godina i sada je sve na odlukama Vlade. Hoće li oni prenijeti neke dionice ili ne, teško mi je komentirati. Naša je uloga u cijelom poslu upravljanje imovinom koju braniteljski fond ima. Prijenos dionica ne spada u naš posao.
Ali vam je cilj da te imovine bude što više.
- Fond nije sam sebi svrha. Cilj je transfer nekakve državne vrijednosti prema braniteljskoj populaciji. Hoće li to ostvariti kroz braniteljski fond ili na neki drugi način, hoće li to ostvariti ova ili neka druga vlada, nije na nama da odlučujemo.
Ako Vlada više ne prenese dionice niti jedne državne tvrtke u predstojećim privatizacijama, postoji realna opasnost od likvidacije braniteljskog fonda?
- Treba napomenuti da braniteljski fond danas vrijedi oko milijardu kuna, što je i dalje respektabilan iznos i jedan je od najvećih fondova u državi pa mislim da ne postoji opasnost od likvidacije, barem ne uskoro. Tehnički gledano u nekom duljem roku, ako imovina padne i branitelji izvuku svoje udjele, ta mogućnost je realna.
O kojim iznosima govorimo? Što ako se postojeća vrijednost, recimo, smanji na pola? Gubi li u tom trenutku svrhu?
- Ako imovina padne na 100 ili 200 milijuna kuna, realno postoji mogućnost da se fond zatvori. Kada je braniteljski fond osnivan, cilj mu je bio da bude sredstvo prijenosa određene imovine od države prema braniteljima odnosno sudjelovanje branitelja u privatizaciji s obzirom na to da su u vrijeme najveće privatizacije u RH ti ljudi bili na ratištima. Funkcija fonda bila je da se na neki način branitelji uključe u privatizaciju hrvatskih poduzeća. Ponavljam, fond kao takav nije bio cilj sam sebi.
Ako država više ne prenese niti jednu dionicu, koji je realan rok za likvidaciju?
- Naglasio bih da u mogućoj likvidaciji nema realne opasnosti za branitelje da netko tko ostane zadnji neće dobiti svoj novac. Ako se u nekom trenutku u budućnosti krene u likvidaciju fonda, prvo će se donijeti odluka o likvidaciji. Zakon o investicijskim fondovima o tome je vrlo jasan. Određuje se likvidacijska masa i svi će, sukladno vrijednosti udjela na taj dan, dobiti isplatu svojih udjela. Likvidacija je moguća na dva načina: da se cijela imovina unovči i isplati novac ili da se, sukladno udjelima, podijeli dio imovine koje u trenutku likvidacije ima, a to su u ovom slučaju dionice HT-a. U slučaju da ne bude nekakvih značajnijih potresa i uz ovu dinamiku povlačenja koju imamo u posljednje dvije godine, ovaj fond će biti respektabilno velik i u sljedeće tri do četiri godine.
Je li ta odluka Vlade posljedica činjenice da je MOL zbog sedam posto dionica Ine koje su prodali branitelji došao do većinskog paketa?
- Vratit ću se na 2008. godinu. Isplate prema braniteljima iz fonda omogućene su u travnju 2008. godine. U to vrijeme mi smo imali oko 200 milijuna kuna likvidnih sredstava. Do listopada, kada je završavala javna ponuda MOL-a, mi smo isplatili više od 700 milijuna kuna. To znači da smo potrošili 200 milijuna kuna likvidnih sredstava koje smo imali u tom trenutku te smo se 500 milijuna kuna zadužili kod banaka. Tada smo zbog procedure isplate udjela iz Fonda znali da u sljedeća dva mjeseca dolazi obveza za isplatu dodatnih 200 milijuna kuna. To znači da smo imali dug od 500 milijuna kuna te da smo morali osigurati još 200 milijuna kuna, dakle 700 milijuna kuna. U to vrijeme dionički indeks Zagrebačke burze, kao i više-manje svi dionički indeksi u svijetu, pao je za oko 50 posto. Dionica Ine tada se držala samo zbog ponude MOL-a na 2800 kuna i nama je s ekonomske točke gledišta jedini pravi potez bio prodati dionice po toj cijeni. Znam da je bilo prigovora jer smo znali da MOL cilja na naš paket i tražili smo veću cijenu međutim, iskreno govoreći, a danas to mogu reći, da je MOL ponudio i nižu cijenu, naša bi preporuka bila da se to prihvati jer bi inače morali zaustaviti prodaju udjela iz Fonda hrvatskih branitelja. Dvije godine poslije toga događalo se da se cijena dionice Ine kretala od 950 do 1200 kuna. Znači triput manje. Da nismo prodali, vrijednost Braniteljskog fonda bila bi niža u sljedeće dvije, tri godine i morali bismo zaustaviti prodaju udjela jer ih ne bismo mogli isplaćivati.
Dakle, vi i danas ne vidite ništa sporno u tome?
- Upravo tako. Nismo mi bili jedini. Tada su vlasnici Ine bili i investicijski i mirovinski fondovi i mnogobrojni hrvatski građani i velik dio tih institucionalnih igrača i građana javio se na kraju na tu ponudu. S ekonomske točke gledišta, to je bio opravdan potez.
Kada je ministar branitelja Predrag Matić objašnjavao da ne treba novac nužno prenijeti u Fond branitelja, nego je bolje da se taj novac direktno osigura za školovanje djece poginulih branitelja, je li zaboravio da se trećina zarade fonda koristi upravo za tu svrhu?
- Sumnjam da je zaboravio. Ministar zna kako funkcionira braniteljski fond i fond za stipendiranje. On je svjestan te činjenice, ali kako će država pomagati braniteljskoj populaciji, to je njihova odluka.
Ministri tvrde da bi prijenosom dionica svaki branitelj dobio 100 ili 200 kuna. Je li onda fond ispunio svoju svrhu?
- Mislim da je fond, kako je zamišljen, do sada dobro obavljao svoj posao zato što smo izbjegli torbarenja iz PIF-ovske privatizacije i prodaju udjela ispod cijene. Svatko tko je prodavao udjel dobio je tržišnu vrijednost bez ikakvog diskonta ili pak neke premije u odnosu na stvarno stanje. Sukladno tome i veličini, fond je svake godine imao respektabilnu dobit i time je financirao fond za stipendiranje i zakladu. Prosječno smo godišnje imali dobit između 130 i 140 milijuna kuna. Trećina te dobiti išla je u zakladu i fond za stipendiranje. Stipendije je dobivalo u prosjeku desetak tisuća djece godišnje.
Koji su konačni podaci koje ćete uskoro objaviti u polugodišnjem izvješću? Koliko je branitelja do sada prodalo svoje udjele?
- Više od 60 posto udjela povučeno je dosad. Što se tiče dividende, isplata je počela u travnju ove godine. Iako je dobit prošle godine bila nešto niža nego prethodne godine, ujedno je i manje branitelja ostalo u fondu, jer svaki mjesec i svaki dan određeni dio branitelja prodaje svoje udjele. Zato je dividenda ostala na razinama prethodnih godina i iznosi oko 20-ak kuna po udjelu.
(...)