GENETSKO PORIJEKLO

Senzacionalno otkriće tima Dragana Primorca: Hrvati nisu Slaveni nego stari Balkanci

Samo je mali dio Hrvata slavenskog porijekla - od deset do trideset posto, tu negdje...

Samo je mali dio Hrvata slavenskog porijekla - od deset do trideset posto, tu negdje... Za razliku od nas, Mađari su genetski pretežno Slaveni. A što smo mi? Mi smo u velikom, relativno najvećem broju, balkanski starosjedioci - tu sjedimo i nismo se nigdje makli još od početka posljednjeg ledenog doba prije 25.000 godina! Sigurno je i da je dio tog genetskog fonda ranije na teritorij Balkana stigao s područja jugozapadne Azije.

Balkan u Njemačkoj

Hrvati iz Bosne - još su kompaktnije starosjedilačkih gena, u koncentraciji neviđenoj u istraživanjima, čak 71 posto! Iznenađujuće je da upravo taj biljeg u visokom postotku imaju i Nijemci (37,5%) te Saami (41%), narod od sto tisuća pripadnika, jedini starosjedioci Skandinavije, koji žive na krajnjem sjeveru poluotoka Kola. Puno su poznatiji pod nazivom - Laponci. Pomoćnici Djeda Mraza. Dakle, nije ono - nas i Rusa sto milijuna, nego nas i Laponaca - ni pet milijuna!

To su rezultati genetskih istraživanja provedenih u cijeloj Europi, kojima je prof. Dragan Primorac , glavni organizator hrvatskoga tima, znanstveno i jednoznačno, s preciznošću što proistječe iz originalno policijskog postupka genetske identifikacije uzoraka, utvrdio porijeklo sadašnje populacije koja nastanjuje “naše krajeve”. Sve “naše krajeve”, a to znači Balkan, s kojega kolektivno svi u najvećem broju potječemo, osim Slovenaca (oni su tu relativno “najslavenskiji” narod) i Srba u Srbiji, Srbijanaca, za koje još ne znamo, jer je njihova država djelomično provela istraživanja, bit će zbog javašluka, ili stoga što se boje nesagledivih političkih posljedica, jer se ondje još lože na razne nacionalističke mitove.

Revolucionarni članak

Prije nekoliko dana izašao je Primorčev članak “Y-kromosom i genetsko podrijetlo Hrvata”, posljednja u gotovo petnaestogodišnjem nizu znanstvenih publikacija kojima se rasvjetljuje ovo pitanje. Rad je tiskan u međunarodno indeksiranom časopisu Croatian Medical Journal kao tematski broj “7. konferencije Međunarodnog udruženja za primijenjene biološke znanosti (ISABS) u forenzičkoj, antropološkoj i medicinskoj genetici” u Bolu na Braču, a potpisuju ga kao koautori, redom, još i Damir Marijanović sa sarajevskog Instituta za genetički inženjering i biotehnologiju, zatim akademik Pavao Rudan sa zagrebačkog Instituta za antropologiju, akademik Richard Villems s estonskog Instituta za molekularnu i staničnu biologiju te sam akademik Peter A. Underhill sa Zavoda za genetiku Medicinskog fakulteta Stanfordskog univerziteta, najveći svjetski autoritet za ovo područje znanosti što je probojnim istraživanjima ostvarila rezultate koji su potpuno promijenili predodžbe o razvoju čovjeka i njegove kulture.

Primorčeva karijera

Shema ovog profesionalnog grupiranja bila je jednostavna - Underhill je još koncem 90-ih Primorca preko svojih europskih suradnika kooptirao u europski tim svog istraživačkog pothvata, što se zatim proširio po regiji. U časopisu Science objavljuju već 2000. prijelomne rezultate, u članku pod naslovom “Genetsko naslijeđe paleolitskog homo sapiensa u sadašnjih Europljana iz perspektive Y-kromosoma”. Tu se Primorčevo ime pojavljuje među autorima na 14. mjestu, pa smo ga zbog toga nepravedno po novinama zafrkavali, ali zbog njegovih političkih, a ne zbog znanstvenih ambicija. Srećom, kod tog bivšeg ministra znanosti kojega je ministarska popularnost u Sanaderovoj vladi toliko zanijela da se odlučio kandidirati za predsjednika Republike (pa je dobio oko 6% glasova), prevladala je sada benigna motivacija. Svoju neizmjernu, frenetičnu energiju, koja ga pokreće tako da na momente izgleda da su mu udovi spojeni federima, preusmjerio je na produktivne znanstvene i lukrativne medicinske šeme. To kako se razočarao u Sanadera i politiku, izašao iz HDZ-a i Sabora, posebna je priča, nešto složenija od ove pripovijesti o polimorfizmu nukleotida i nerekombinirajućim dijelovima ljudskog DNA-koda sastavljenog od tri milijarde molekularnih parova.

Kako je Primorac ušao u antropologiju? Preko forenzike. Završio je medicinu u Splitu, a odanle otišao u Ameriku gdje se izdržavao radeći na University of Connecticut, Health Center, pa u forenzičkim laboratorijima državne policije Connecticuta, Institutu za patologiju američke vojske, forenzičkom genetskom centru u Denveru, a surađivao je i s državnom policijom New Yorka, FBI-om i drugima. Kad se vratio u Hrvatsku i sa suradnicima namjestio na splitskom Medicinskom fakultetu, osnovao je ondje pionirski laboratorij forenzičke genetike, koji je 1993. preuzeo zadatak identifikacije žrtava iz masovne grobnice na Kupresu. Istodobno su kolege sa zagrebačke sudske medicine krenuli s identifikacijom žrtava rata na drugim lokacijama. Što jest jest, zaraćeni Srbi dali su značajan poticaj razvoju forenzičke genetike.

Veliki um bez Nobela

U to doba forenzička genetika nije bila na stupnju razvoja koji bi omogućavao identifikaciju s apsolutnom pouzdanošću, budući da se tada analizirao relativno mali broj genetskih biljega. Ljudska vrsta definirana je sa 23 para kromosoma, koji prenose roditeljsku DNA-šifru. Kod žena, svi su X-X, a kod muškaraca pak X-Y. Ranije se moglo nešto utvrditi sa 60-70 posto sigurnosti, dok danas, zahvaljujući podacima sadržanim u jezgrinoj DNA, mitohondrijskoj DNA (svojstvenoj majci) ili Y-kromosomu, dobivamo standardni rezultat s garancijom od najmanje 99,99999 posto!

S obzirom na potrebu da se prilikom identifikacije ratnih žrtava osigura primjena svih najnovijih spoznaja, Primorac je potegao američka poznanstva i obratio se znanstvenicima sa Sveučilišta u Paviji. Pavija je europski genetički centar, odatle je pošao u Ameriku profesor Luigi Luca Cavalli-Sforzza (89), autor ključnog djela o ljudskim genetskim varijacijama (The History and Geography of Human Genes, Princeton, 1994.). Cavalli-Sforzza je od ranih 70-ih redovni (a sad emeritus) profesor na Stanfordu, pa je sam Underhill počeo kao njegov asistent, dok je u Paviji ostalo europsko središte ove znanstvene discipline. Tako se i Primorčeva grupa našla među onima koje je Underhill regrutirao na terenu za svoj globalni projekt genetskog mapiranja čovječanstva koji se provodi posljednjih 15 godina (pa zašto još nije za to dobio Nobelovu nagradu, a primjerice Hertha Müller za neke romane koje nitko ne čita jest, to zbilja nikome ne može biti jasno).

Emigracije na Zapad

Underhillov pothvat bio je golem napor moderne znanosti, što je sposobna pokrenuti tisuće istraživača instantno povezanih akademskim i komunikacijskim mrežama. Za samo jedno desetljeće posao je dovršen, pa se sad antropolozi moraju suočiti s kornukopijom spoznaja, koje nisu očekivali jer njihove maglovite, tradicionalne, književno-nacionalnim mitovima opterećene predodžbe, nisu baš dobra sprema za suočavanje s novom slikom povijesti ljudske rase. Sad, naime, raspolažemo preciznim podacima o razvoju i premještanju Homo sapiensa. Taj navodno razumni čovo, koji se pojavio prije otprilike sto tisuća godina (oko 16 tisuća generacija) razvio se, nesumnjivo, u Africi. Relaciju Afrika - Azija ovaj naš predak prelazi prije 40-70 tisuća godina. Do prije 15 tisuća godina ljudska vrsta je doprla na sve točke planetarnog kopna. Riječ je o čovjeku starijeg kamenog doba, iz razdoblja što traje od 2,5 milijuna godina prije naše ere pa sve do 10 tisuća godina pr. n. e. (datacija po rođenju Krista čini mi se neumjesnom u znanstvenom okviru, pošto je elementarna biblijska egzegeza ustanovila kako se glavni junak Novog zavjeta, i to upravo prema novozavjetnim svjedočanstvima, rodio između druge i devete godine poslije Krista).

Paleolitski čovjek palio je vatru i koristio kamene iverke, primitivno oruđe, hranio se od lova i skupljao prirodne plodove (samo što to nije bila neka edenska egzistencija, kladim se da su najvažniji dio njegove Montignacove dijete bile razne larve, crvi, kukci i slične gadarije).

U Europi, stvari su se zakomplicirale početkom posljednjeg zaleđenja, zadnje faze pleistocena, koja traje od približno 40.000 do 25.000 godina prije sadašnjosti. Spuštanje ledenjaka gurnulo je paleolitsko pučanstvo, male čopore lutalica kojima su se smrzavala jaja, u tri tzv. refugiuma, glavna pribježišta gdje će preživjeti glacijalizaciju. Jedan je francusko-iberski (kod obala Atlantika), drugi istočnoukrajinski i treći - balkanski. Paleolitski čovjek parkirao se na Balkanu prije 25.000 godina i kad pogledaš sliku najvećeg zgušnjavanja naše genske haplogrupe I2a1, vidiš da se u najvećem broju nismo nigdje micali zadnjih 250 stoljeća osim što se, kao i uvijek, čim je pala glacijalna zavjesa, emigriralo u Njemačku i Zapadnu Europu.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. srpanj 2022 03:12