Slobodan Šijan ležerno je brbljao sa mnom dok je čekao da počne program u Multimedijalnom centru Luka, koji se nalazi u glavnoj ulici u neposrednoj blizini pulske Arene. Ove godine u sklopu tradicionalnog Cinemaniaca, pratećeg programa pulskog festivala posvećenog interdisciplinarnim vezama između filma i likovnih umjetnosti, kustosice Branka Benčić i Aleksandra Sekulić postavile su izložbu “Slobodan Šijan: Filmski letak”, sastavljenu od njegovih svojevrsnih fanzina, koje je izdavao od 1976. do 1979. , a bonus su bili njegovi eksperimentalni i televizijski filmovi nastali tijekom tog desetljeća, prikazivani u sumrak, prije nego što počne program u Areni.
MMC Luka specifičan je izložbeni prostor. Za razliku od većine galerija koje se nastoje ograditi od ulice, ova kao da je njezin produžetak, ograđen jedino staklom i nosivim zidom. Dok promatrate Šijanove Filmske letke, svjesni ste vremenskih promjena vani i žamora prolaznika, a u gledanju filmova nerijetko vas ometa buka autobusa i automobilskih truba. No to je “aroma” na koju galerija računa i koja joj daje poseban štih. Izložba će u prvoj polovici listopada biti postavljena i u Beogradu, a Puli je pripala čast premijere.
Prezrena ostvarenja
Upozoravam Šijana da se na dvadesetak stolica ispred ekrana na kojem će se odigravati večerašnji program, izbor njegovih eksperimentalnih filmova iz 1970. i 1971., nalazi tek jedan posjetitelj. Iskusnom multimedijalnom umjetniku to nije loš znak, navikao je da se publika pojavi čak i u posljednjem trenutku. Tako je bilo i ovaj put jer su se neposredno prije početka projekcije sve stolice ispunile. Nakon kraćeg razgovora, on se izgubio prije nego što se ukazala prva filmska slika: “Neću da se nerviram ako nešto ne bude kako treba”. Poslije su mu javili da je projekcija morala biti još jednom ponovljena jer su stalno nailazili novi gledatelji koji su htjeli vidjeti ono što su propustili.
Šijan je već jednom predstavio Filmske letke u Puli, ali u malo drukčijoj formi. Pred zimu 2009., na pulskom sajmu knjiga, promovirana je raskošna monografija, njegova svojevrsna umjetnička autobiografija, u kojoj je sabrao ne samo letke nego i komentirao svoju filmografiju, pisao o susretu s Robertom Bressonom, evocirao potragu za grobom Howarda Hawksa te sročio nadahnuti esej o Michelangelu Antonioniju. Knjiga je izazvala veliku pažnju, ali je zbog visoke cijene bila dostupna samo odabranima.
Ovaj put ste Filmske letke mogli razgledati zabadava. Kako Šijan objašnjava, počeo ih je praviti iz frustracije. Sredinom 70-ih bio je akademski građanin s diplomama Likovne i Filmske akademije, ali ne s osobitom perspektivom. U poziciju autsajdera stavljao ga je njegov specifičan umjetnički svjetonazor, u kojem su - pod utjecajem kolege sa studija Tomislava Gotovca (nedavno mu je posvetio knjigu “Kino Tom”) - podjednako važnu ulogu igrali radovi Mihovila Pansinija i Andyja Warhola, ali i hollywoodsko poigravanje kičem, konkretno, filmovi Elvisa Presleyja. Grozio se srednjostrujaškog ukusa koji je tada vladao na filmskoj sceni, filmskih snobova koji su gledali samo hitove s FEST-a, ali uopće nisu odlazili u “bioskop”, dok bi Šijan svoju godišnju top -listu sastavljao isključivo od potonjih, uglavnom javno prezrenih ostvarenja. Tako je u Filmskom letku iz 1976. istrgao stranicu iz dnevnika Politika s vodičem kroz Beograd, prekrižio na njoj kazališta i biblioteke, i na prostoru koji je zapremao kinorepertoar ćirilicom ispisao deset najdojmljivijih filmova u toj sezoni: na prvom mjestu bio je žestoki akcić hollywoodskog veterana Phila Karlsona “Šerif iz države Tennessee” (Walking Tall).
‘Najlepša soba’
Filmski letak - tiskan u skromnim nakladama na papiru A-4 formata i dijeljen prijateljima, znancima i zainteresiranima - bavio se svim i svačim, proglašavao je jugoslavenske filmove godine, no nisu to bila ostvarenja s Pule, nego eksperimentalni radovi Toma Gotovca i Ljubomira Šimunića. Izvlačio je pikanterije iz povijesti, poput gnjevnog pisma Save Šumanovića Rastku Petroviću, pravio kolaže, a najpoznatiji mu je filmski letak onaj u kojem je usporedio dvije naslovnice “Filmografije jugoslavenskog filma” u izdanju beogradskog Instituta za film. Knjiga koja se bavi razdobljem od 1945. do 1965. ima naslovnicu u crnoj boji, a ona koja pokriva razdoblje od 1966. do 1970. bila je bijela: ironija nije nikome promakla budući da se potonja bavila razdobljem u kojem je procvao proskribirani “crni talas”, pa je zapravo trebalo biti obrnuto.
Kako zorno svjedoče dva televizijska filma iz druge polovice sedamdesetih, prikazana u sklopu izložbe, Šijan je tada već bio na pragu profesionalnog filmskog proboja. “Što se dogodilo s Filipom Preradovićem” (1976.) svojevrsna je inačica “Rašomona” jer petnaestak protagonista daje svoje verzije o nestanku naslovnog lika iz njihove sredine. Svaki od njih (među njima su i kultne “face” Petar Lupa, Dragomir Ćumić, Predrag Milinković i Veljko Mandić) izlaže svoju verziju u jednom kadru, koji je redatelj majstorski elaborirao uz pomoć direktora fotografije Božidara Nikolića. Taj je vizualni prosede navodno dvije godine kasnije nadahnuo Vatroslava Mimicu za njegov “Posljednji podvig diverzanta Oblaka”, koji je također snimio Nikolić.