Ono što loše počne, najčešće loše i završi - tako bi se najkraće mogao rezimirati mandat ustavne sutkinje Slavice Banić koji se bliži kraju. Mandat joj se, međutim, ne bliži kraju zbog toga što je kontaktirala sa Zdravkom Mamićem i osobama iz njegova kruga u jeku priprema prijedloga za ocjenu ustavnosti Zakona o sportu koji Mamić želi srušiti na Ustavnom sudu, nego zato što se u svibnju iduće godine navršava osam godina koliko po zakonu traje mandat ustavnog suca.
Sudac istrage zagrebačkog Županijskog suda Krešmir Devčić je, podsjetimo, u prvoj polovici listopada na zahtjev USKOK-a odobrio mjere tajnog praćenja telefona ustavne sutkinje Slavice Banić zbog indicija koje su upućivale na sumnju da sa Zdravkom Mamićem i njegovim krugom kontaktira kako bi im pomogla pripremiti prijedlog za ocjenu ustavnosti Zakona o sportu. USKOK je želio provjeriti jesu li te početne sumnje točne jer bi ta vrsta angažmana predstavljala kazneno djelo s obzirom na činjenicu da je Slavica Banić zajedno s ostalim ustavnim sucima trebala sudjelovati u odlučivanju o prijedlogu za ocjenu ustavnosti Zakona o sportu. Međutim, samo 24 sata nakon donošenja sudske odluke o stavljanju Slavice Banić pod mjere tajnog praćenja, informacija o operaciji USKOK-a je procurila u Mamićev krug i operacija je propala. Hrvatski nogometni savez koji je bio formalni podnositelj prijedloga za ocjenu ustavnosti Zakona o sportu, nakon što je informacija o tajnim mjerama nad sutkinjom procurila, munjevito je s Ustavnog suda povukao prijedlog.
Niz skandala
“Bez komentara, bez komentara”, ponavljao je na telefon glasnogovornik USKOK-a Vuk Đuričić na naše pitanje je li USKOK otvorio istragu o curenju podataka o tajnim mjerama nad sutkinjom Banić te hoće li ona, ako dođe do istrage, biti ispitana. Zasad je nejasno hoće li i ovaj slučaj završiti kao još jedan u nizu javnih skandala na koje javnost nikada neće dobiti jasne i konačne odgovore.
Slučaj Banić, nažalost, nije ni prvi ni jedini slučaj u kojem ustavni sudac ima nedopuštene kontakte s osobama zainteresiranim za neki predmet na Ustavnom sudu. Prije 12 godina tjednik Nacional objavio je detaljan stenogram telefonskog razgovora tadašnjeg ustavnog suca Ivana Mrkonjića i odvjetnika Mirka Batarela iz kojega je jasno da Mrkonjić detaljno izvještava Batarela kojeg je angažirao jedan utjecajni zagrebački liječnik o tome što se na Ustavnom sudu događa oko prijedloga za ocjenu ustavnosti Zakona o zdravstvu. Moćni liječnički lobi pred Ustavnim je sudom početkom 2000-ih osporavao (i u tome naposljetku uspio) odredbe Zakona o zdravstvu koji je progurala tadašnja ministrica zdravstva Ana Stavljenić Rukavina koje su liječnicima zaposlenim u sustavu javnog zdravstva zabranjivale da obavljaju i privatnu liječničku praksu. Ustavni sudac Mrkonjić, osim javne nelagode zbog objave transkripta, nije pretrpio nikakve posljedice jer dokazi prikupljeni tajnim praćenjem po tadašnjem ZKP-u nisu mogli biti korišteni kao dokaz na sudu, a ustavnog suca štiti i imunitet.
No, vratimo se slučaju Slavice Banić: najnovijeg skandala s tom sutkinjom danas ne bi bilo da su nadležne institucije poštovale Ustavni zakon o Ustavnom sudu i ostale propise u vrijeme njezina izbora za sutkinju Ustavnog suda ili u događajima koji su uslijedili nakon izbora. Slavica Vrljičak, kako se djevojački prezivala, sadašnja sutkinja Banić, rođena je 1966. u Sarajevu, a diplomirala je na Pravnom fakultetu u Sarajevu u ožujku 1989. Životni put će je 1991. dovesti u Zagreb. Tijekom devedesetih ništa nije dalo naslutiti da će djevojka iz Sarajeva, jedna od mnogih koje su tih ratnih godina sigurnost i egzistenciju potražile u Zagrebu, već s navršenom 41 godinom postati sutkinja hrvatskog Ustavnog suda. U dobi mlađoj od njezine proboj u Ustavni sud uspio je još samo sadašnjoj predsjednici Ustavnog suda Jasni Omejec koja je u taj sud izabrana u dobi od samo 37 godina. Pozicije u Ustavnom sudu su do 1999. tradicionalno bile rezervirane za iskusne sjedokose pravnike iza kojih je dugogodišnja respektabilna pravnička karijera, posebne zasluge u pravnoj struci i izrazit doprinos društvenoj zajednici.
Prvi posao
Prvih šest zagrebačkih godina od rujna 1991. do 1997. Slavica Banić se, prema preslici radne knjižice koju je priložila na javni natječaj za ustavne suce, teško zadržavala na jednom radnom mjestu. Prvi posao je dobila u rujnu 1991. kao odvjetnička pripravnica u odvjetničkom uredu Branke Hondl u Zagrebu, ali je nakon 10 mjeseci otišla odradivši pripravnički staž do kraja. Nakon dvomjesečne stanke, u rujnu 1992. zaposlila se u Zagrebačkoj banci, u Odjelu za devizne poslove, ali je i odatle nakon 14 mjeseci otišla. Slijedi nekoliko mjeseci bez posla, a 1. travnja 1993. do 1. srpnja 1995. radila je kao administratorica u Hrvatskom uredu danske humanitarne organizacije za žrtve mučenja. U kolovozu 1995. vraća se odvjetničkom stažiranju, ovaj put u uredu odvjetnika Laze Veselinovića iz kojeg je u lipnju 1996. otišla. Slijedi ponovo pola godine bez posla tijekom kojih je položila pravosudni ispit, a u siječnju 1997., nakon šest godina profesionalnog lutanja, napokon nalazi posao u državnoj službi, i to u kao pravnica u jednom od saborskih odbora. Do izbora u Ustavni sud 11 godina poslije radila je u Saboru, bila je i stručna savjetnica na Ustavnom sudu, a nakon Sanaderova dolaska na vlast početkom 2004. uslijedilo je i prvo značajno unaprjeđenje: imenovana je za predstojnicu Vladina ureda za opće poslove. S te se funkcije 2008. i prijavila na natječaj za sutkinju Ustavnog suda. Jedan od bivših članova Sanaderove Vlade potvrdio nam je da je u kandidaturi za Ustavni sud Slavica Banić imala snažnu osobnu podršku tadašnjeg premijera Ive Sanadera. Poznavatelji tadašnjih prilika u Sanaderovoj Vladi reći će da je mladoj pravnici u karijernom usponu snažan vjetar u leđa dao brak s poduzetnikom Ivicom Banićem, sinom bivšeg dugogodišnjeg direktora zadarske Tankerske plovidbe, Stanka Banića.
Od 19 kandidata koji su se 2008. javili na natječaj za tri upražnjena mjesta u Ustavnom sudu, saborski Odbor za Ustav, kojem je na čelu bio Vladimir Šeks, u uži je izbor uvrstio četvero kandidata: docenta zagrebačkog Pravnog fakulteta Marija Jelušića, sutkinju zagrebačkog Općinskog suda Dušku Šarin, sutkinju Upravnog suda (današnjeg Visokog upravnog suda) Mirajnu Juričić i predstojnicu Vladina ureda za opće poslove Slavicu Banić. Na saborskom glasovanju u svibnju 2008. u Ustavni su sud izabrani Jelušić, Šarin i Banić.
Radna knjižica
Međutim, već istog mjeseca Mirjana Juričić podnijela je tužbu Upravnom sudu u kojoj je zatražila poništenje izbora Slavice Banić jer ta kandidatkinja na natječaj nije priložila valjane dokaze o najmanje 15 godina staža u pravnoj struci, što je jedan od formalnih uvjeta koje kandidat za Ustavni sud mora zadovoljiti. Banić je, naime, saborskom Odboru za Ustav priložila tek presliku svoje radne knjižice iz koje je vidljivo da je u trenutku prijave na natječaj imala 15 godina, 9 mjeseci i 26 dana radnoga staža, ali radna knjižica nije valjan dokaz da je taj staž u potpunosti stečen u pravnoj struci. Naime, na natječaj kandidat mora dostaviti i potvrde bivših poslodavaca kojima se nedvojbeno dokazuje da su poslovi koje je ranije obavljao poslovi u pravnoj struci. Slavica Banić nije na nedvojben način dokazala da je tijekom dvije i pol godine koje je provela u Zagrebačkoj banci i u hrvatskom uredu danske humanitarne organizacije radila na pravnim poslovima, a bez te dvije i pol godine nema 15 godina staža u pravnoj struci.
Kad sam 2008. kao novinarka tjednika Globus istraživala detalje profesionalnog puta Slavice Banić, razgovarala sam s nizom bivših i tadašnjih zaposlenika zagrebačkog ureda danske humanitarne organizacije IRCT koja se bavila pružanjem pomoći žrtvama mučenja. Pokušavala sam doznati je li diploma pravnog fakulteta bila uvjet za posao administratora koji je Slavica Banić od 1993. do 1995. obavljala u toj organizaciji. Bivši i tadašnji zaposlenici toga ureda uvjeravali su me da pravni fakultet nije bio uvjet za mjesto administratora, da je za taj posao bila dovoljna čak i završena srednja škola, radna energija i solidno poznavanje engleskog jezika. Ankica Kuna koju sam 2008. zatekla na dužnosti administratora koju je sredinom devedesetih obavljala Slavica Banić bila je ekonomistica, što je još jedan od dokaza da nije riječ o poslu koji se može smatrati radom u pravnoj struci.
S. Banić također nije nedvojbeno dokazala ni to da je posao koji je 1992./93 obavljala u Zagrebačkoj banci bio posao pravne naravi.
Bijesni Ivo Sanader
Tročlano vijeće Upravnog suda je 15. listopada 2008. donijelo presudu u kojoj stoji da Slavica Banić nije dokazala da ima 15 godina rada u pravnoj struci te da se njezin izbor u Ustavni sud poništava. Nakon četiri dramatična mjeseca u Upravnom sudu tijekom kojih se političkim pritiscima tu presudu nastojalo držati u tajnosti i izmijeniti, Upravni je sud izdržao pritiske i u veljači 2009. objavio presudu prema kojoj Slavica Banić nema uvjete za izbor u Ustavni sud. Presuda je snažno odjeknula u stručnoj i široj javnosti.
Nakon objave te odluke Slavica Banić se, uvjerava nas jedan od izvora bliskih Ustavnom sudu, bila spremna povući sa suda. “Teško je proživaljvala tu aferu i bilo joj je svega dosta. Međutim, predsjednica suda Jasna Omejec bila je ključna osoba koja ju je odvratila od povlačenja”, kaže nam izvor blizak Ustavnom sudu.
Presuda Upravnoga suda kojom se poništava izbor Slavice Banić u Ustavni sud ozbiljno je poljuljala temelje Ustavnog suda sazdanog na političkoj pogodbi, razbjesnila tadašnjeg premijera Ivu Sanadera i njegova glavnog saborskog meštra Vladimira Šeksa. Izazvala je tjeskobu i u redovima oporbenoga SDP-a zbog straha da bi slučaj Banić za sobom mogao povući i poneki kostur iz njihova stranačkog ormara i dovesti do neugodnog javnog preispitivanja nekih ranijih suspektnih izbora ustavnih sudaca.
Predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec reagirala je munjevito: Ustavni je sud uz dva izdvojena mišljenja ukinuo presudu Upravnog suda samo dva mjeseca od njezina donošenja. Nije, međutim, vratio predmet na ponovno odlučivanje Upravnom sudu nego se odlučio za presedan prekršivši jedno od temeljnih procesnih načela baštinjenih iz rimskog prava “nemo judex in causa sua” koje kaže da nitko ne smije biti sudac u vlastitoj stvari. Ustavni je sud u travnju 2008. odlučio da Slavica Banić ostaje sutkinja tog suda. Dvoje sudaca Ustavnoga suda, sveučilišni profesor Davor Krapac i Snježana Bagić, imali su izdvojeno mišljenje: smatrali su da o slučaju Banić ne može odlučivati Ustavni sud upravo zato što je ona jedna od njih, nego da predmet treba vratiti na ponovno odlučivanje Upravnom sudu.
Zagrebački odvjetnik Veljko Miljević u ime sutkinje Mirjane Juričić podnio je tužbu Eurospkom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. U njoj je naveo niz povreda Europske konvencije za ljudska prava na štetu Mirjane Juričić, a temeljni dio tužbe odnosio se upravo na činjenicu da je sud povrijedio načelo da ne smije suditi u vlastitoj stvari.
“Bio sam veliki optimist u pogledu ishoda toga predmeta pred sudom u Strasborugu. Tužba je bila dobro argumentirana, a slučaj drastičan”, rekao nam je Miljević ovih dana.
Odbacivanje tužbe
Međutim, prvostupanjsko vijeće suda u Strasbourgu odbacilo je tužbu. Presuda je sadržavala neobično obrazloženje da je sutkinja Juričić sama trebala zatražiti izuzeće Ustavnog suda iz odlučivanja o slučaju Banić. Miljević je uložio žalbu Velikom vijeću Europskog suda za ljudska prava u kojem je argumentirao da njegova stranka nije trebala zatražiti izuzeće Ustavnog suda iz odlučivanja o tome predmetu jer se svaki sud, pa i Ustavni, u slučajevima kad mora odlučiti o svojoj stvari izuzima “ex oficio”, dakle sam bez traženja stranke u postupku.
“Iako smo žalbu u Strasbourg poslali par dana prije isteka žalbenog roka preporučeno s potvrdom o datumu slanja, iz suda nam je stigla obavijest da je prvostupanjska presuda postala pravomoćna jer je žalba zakasnila”, kaže Miljević i ističe da ga je ta odluka tajništva suda u Strasbourgu zapanjila jer je protivna pravilima suda koje kao odvjetnik dobro poznaje. Miljević tvrdi da mu uvid u spis koji je nakon svega od suda zatražio nije odobren.
“Do spisa na tome sudu stranke naprosto ne mogu doći”, rekao nam je.
Nova generacija
Nakon iskustva s predmetom Juričić, Miljević se pridružio krugu pravnika koji sve glasnije upozoravaju na zabrinjavajuću praksu Europskog suda za ljudska prava. Taj sud, naime, odbija čak 97 posto tužbi koje na njega pristignu. Posljedica je to novih pravila koja je taj sud usvojio 2011. godine, a koja mu omogućavaju da masovno odbija tužbe i prije nego što ih sudska vijeća uzmu u razmatranje.
“Tamo se više ne isplati ni pokušati istjerati pravdu”, zaključuje Miljević.
A isplati li se, nakon svega, istjerivati pravdu pred hrvatskim Ustavnim sudom? Prijelomna za pad kvalitete njegova rada i sastava je 1999., godina velikog političkog dogovora u kojem je izabrana nova generacija ustavnih sudaca. Te je godine, naime, istekao mandat većini ustavnih sudaca iz generacije Jadranka Crnića, predsjednika toga suda tijekom devedesetih, pod čijim je vodstvom Ustavni sud uživao ugled stručnog i politički neovisnog čuvara Ustava. Eru Ustavnog suda nakon 1999. mnogi će pamtiti kao eru Jasne Omejec. Ta je ambiciozna pravnica posljednjih 14 godina u samom vrhu Ustavnog suda: tri je godine bila pomoćnica predsjednika, četiri godine zamjenica, a zadnjih sedam godina i predsjednica. Slučaj Banić ostat će zapamćen kao jedan od najproblematičnijih podsjetnika na eru Jasne Omejec.