PORT ELIZABETH - Ovdje na hladnom jugu, dvanaest sati avionskog leta od Frankfurta, upoznao sam Dietmara Gutza iz Stuttgarta, fanatičnog navijača “elfa”, uvjerenog da će trener Joachim Low i zvijezde, Bastian Schweinsteiger i Lukas Podolski, odvesti Njemačku do naslova svjetskog prvaka.
Drvosječa Gutz
Barem su tako stvar napumpali moćni njemački mediji i Herr Gutz nije želio propustiti taj događaj, koji će obilježiti njemačku nogometnu povijest. Želio je biti njezin dio jer Njemačka od 1990. godine nije bila svjetskim prvakom.
A govorilo se da je nogomet igra u kojoj uvijek pobjeđuju - Nijemci, iako nisu pobijedili već 20 godina, od onog čuvenog gola Andreasa Brehmea u Rimu… Na pladnju je bilo puno priča. Od bosanskog izbjeglice iz Goražda, koji je od rata pobjegao čak u Port Elizabeth (“od Drine do Rta dobre nade”), od nekog Srbina koji je pješke iz Čačka krenuo na Svjetsko prvenstvo, pa do Novosađanina koji se biciklom dokotrljao do Port Elizabetha i u petak je cijeli dan pozirao u našem press centru… Ipak, odabrao sam Dietmara Gutza, po zanimanju drvosječu iz Baden Württemberga. Ni u snu nisam vjerovao da si drvosječe iz “Švabinga” mogu priuštiti dva tjedna ležernog boravka u Južnoj Africi, i to u doba najžešće recesije.
Euforija je isparila
Da Herr Gutz može unajmiti privatnog taksi šofera, koji će svako jutro doći po njega u luksuzni apartman, odvesti ga u “Park slonova”, u razgledavanje grada ili u njemački centar, gdje 120 dobrostojećih njemačkih turista na velikom ekranu, uz solidno južnoafričko pivo Castel, gleda utakmice.
Nakon utakmice sa Srbijom Herr Gutz je malo pretjerao s pivom, nije mogao stoički i da mu se ne plete jezik podnijeti sudačku nepravdu kada je španjolski arbitar isključio Miroslava Klosea i kada su Srbi nokautirali jednu nepobjedivu sportsku naciju. Euforija je isparila…
Herr Gutz i ja zajedno smo gledali meč Engleska - Alžir. Klasičnog njemačkog izgleda, s “fudbalerkom” i žutim brkovima, snažan kao drvosječa, glasno je navijao za Alžir jer Engleze ne može smisliti. A kad bi ugledao konobara, glasno bi, u maniri ruskog milijunaša, naručivao pivo, želeći utopiti srdžbu zbog Lukasa Podolskog, koji je promašio jedanaesterac i bio najtragičnije lice u njemačkoj momčadi. Osim suca, kojemu se Herr Gutz svakih pet minuta sjetio cijelog rodbinskog stabla…
Srbi su, kao što znate, neočekivano pobijedili Nijemce, a srpski novinari su uzbuđeno lebdjeli press centrom u Port Elizabethu i oglašavali:
“Ustala je Srbija, Beograd je izašao na ulice, slavi se pobjeda nad Nijemcima, koje smo na svjetskim prvenstvima zadnji put pobijedili 1962. godine u Čileu…”
Slavlje srbijanskih navijača
Zaboravili su da je tada još bila Jugoslavija, da je gol zabio Riječanin Radaković, a u reprezentaciji Jugoslavije igrao je i Vlatko Marković, današnji predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza, koji je na tom prvenstvu zabio i - autogol. Kasnije je objašnjavao da je tim autogolom “već tada rušio Jugoslaviju”.
No, gol Milana Jovanovića iz Bajine Bašte, kojega je svojedobno odbila i ignorirala Crvena zvezda i koji je karijeru ostvario u Vojvodini, a ovog ljeta će postati bek Liverpoola, bio je razlogom izuzetnog raspoloženja srbijanskih navijača na afričkom jugu.
Cijeli grad bio je zavijen u njihove zastave, a ambicije su im rasle proporcionalno popijenim kriglama piva.
Istovremeno su u Johannesburgu, na Ellis Parku igrali naši zapadni susjedi. Oni koji su na prvoj utakmici Svjetskog prvenstva izvjesili zastavu “Pozdrav Zagrebu”, rugajući se jednoj nogometnoj naciji, koja je ostala kod kuće, dok skijaši i planinari “igraju lopte” u Južnoj Africi.
Namjerno sam napisao “igraju lopte” jer su većina najboljih slovenskih nogometaša “uvezeni” Slovenci. Iako se “kliču” netipično slovenski, oni, za razliku od Hrvata, sudjeluju na svjetskom nogometnom summitu. Treba li opširnije i direktnije optužnice za naše zvijezde i stručni stožer?
U jednom smo času došli do apsurdne situacije. Naši susjedi, u nogometnom smislu nogometni liliputanci, postali su strah i trepet svjetskih nogometnih velesila, pa se tako zbog Srba tresu gaće Nijemcima, a Slovenci ozbiljno prijete Amerikancima i Englezima.
I Amerikanci su nakon prvog čina utakmice s minijaturnom Slovenijom izgledali kao poslije japanskog bombardiranja Pearl Harbora, a Nijemci su i nakon 90. minute pognute glave napustili “Nelson Mandela Bay” stadion. Nakon što su ih matirali Srbi.
Sve bi to bilo normalno da nema Hrvata! Godinama smo bili vodeća nogometna velesila na Balkanu, pa čak i u ovom dijelu Europe, dvaput smo gazili Nijemce i Engleze, bili treći u svijetu, prodavali nogometaše za desetke milijuna eura, a danas čučimo kod kuće i gledamo slovenski “pozdrav Zagrebu”. Ili gledamo srpske majstore lopte. A imaju majstore…
Slovenski pozdrav Zagrebu
Slovenci su bili u šansi poraziti Amerikance, nakon čega bi Joško Joras nad Piranskim zaljevom vjerojatno izvjesio slovensku zastavu, a Janez Janša bi aktivirao onaj jedini bojni brod slovenske ratne mornarice i uplovio u hrvatsko more. A slovenski Bosanci bi pjevali: “Kdor ne skače ni Slovenec, hej, hej, hej…”
Moram, ipak, biti iskren, kada su u pitanju susjedi, u dubini duše nisam baš istinski sportaš. Iz mojeg će karaktera provaliti i ljubomora i zavist, jer, što ja radim u Port Elizabethu dok oni igraju i pobjeđuju? Špijuniram Grke, s kojima će Hrvatska jednog dana igrati u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo. A dotle, iz kurtoazije, moram prijetvorno navijati za susjede, kao što su i oni navijali za nas!
Naravno, lagali su, kao što danas i mi lažemo njih, jer sve je o našoj “ljubavi” rekao transparent: “Pozdrav Zagrebu!” Kao što ne mogu navijati za Varteks, čiji navijači pjevaju: “Zagreb, Zagreb, selo kraj Varaždina”. Ali, nije mi bilo žao kada sam vidio unezvjerenog Dietmara Gutza, bogatog njemačkog drvosječu, koji si je priuštio dva tjedna nogometne “zajebancije” u Južnoj Africi i u džepu taj dečko s motornom pilom ima više novca od uglednih sportskih novinara iz Hrvatske…
Nema više autsajdera
U svijetu se rađa novi nogometni poredak. Jedan anonimni Alžir u Cape Townu je oduzeo dva boda “bijelom Peleu” Wayneu Rooneyju, pokvario rođendan najbolje plaćenom svjetskom treneru Fabiju Capellu (6 milijuna funti godišnje), u Johannesburgu su momci minijaturne Slovenije držali u šahu Sjedinjene Države, a u Port Elizabethu su Srbi slavili do zore “najveću pobedu srpskog fudbala uopšte”.
Na horizontu su nove nogometne nacije, nema više autsajdera, a ovo prvenstvo je upravo promoviralo novu nogometnu filozofiju.
Svetinje bez aureole
Nema više “jogo bonito”, nema Diega Maradone, Michela Platinija, Garyja Linekera, Šukera ili Zidanea, sve je to danas “tu negdje”, svetinje su postale sasvim obične stvari. I ništa više nije iznenađenje…