Prva stvar koju je tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović rekao kada su u njegov ured, u službeni posjet kao delegacija Subversive Festivala, u svibnju 2013. došli Oliver Stone, Slavoj Žižek i Alexis Tsipras bilo je sljedeće: “Znam da vi vjerojatno ne mislite da sam ja ljevičar, ali oni s desna to misle. Znate teško je…” Nakon početnog čavrljanja u kojem je, dakako, Žižek preuzeo show, Josipović se obratio Tsiprasu: “Znači, vi ste taj ‘najopasniji čovjek’ u Europi?” A Tsipras je odgovorio: “Ne, gospodine predsjedniče, nisam ja opasan već je situacija u Europi opasna”.
Tsiprasa sam prvi put upoznao u Ateni mjesec dana ranije. Ured Syrize nalazi se na trgu Eleftherias: zgrada je na prvi pogled nalikovala onima iz filmova Terryja Gilliama gdje gomila zaposlenika trči naokolo s jednog kata na drugi; na prvome katu nalazila se zadimljena kantina, na ostalima uredi i ljudi koji trče iz jednog ureda u drugi; uski hodnici i mali lift; na sedmom katu, gdje se nalazio Tsiprasov ured, slučajno susrećem staroga druga Harisa Golemisa, inače direktora Instituta Nicos Poulantzas kojega sam prvi put upoznao na Svjetskom socijalnom forumu u Senegalu. On je ujedno i dio Transform! Networka odnosno European Left, bitnog faktora u europskom povezivanju Syrize sa svim drugim progresivnim strankama i pokretima. Govori mi da je situacija u Grčkoj ravna humanitarnoj katastrofi; njegova je majka bolesna, ali medicinske sestre su otpuštene, nema tko brinuti za bolesnike, pa on pored svog dnevnog posla pola dana boravi u bolnici kako bi se brinuo za majku.
Ulazimo u ured i nakon kratkog čekanja stiže i Alexis. Premda se prvi put srećemo, ponaša se kao da se oduvijek znamo. Ne samo da je njegov team ljudi dobro proučio otkuda i zašto dolazim, već je shvatio da poziv u Hrvatsku dolazi u pravom trenutku. Nije mu toliko bitno hoće li sresti nekoga iz hrvatske Vlade, premda bi bilo dobro, kaže, kako bi Syriza i na europskom nivou bila shvaćena ozbiljnije, ali prije svega - važno mu je da to bude jasan znak da zemlje periferije EU, u koje spada i Hrvatska kao najnovija članica, mogu zajedno u borbu protiv mjera štednja.
Premda je samo nekoliko dana ranije bio na sprovodu Chaveza i na obljetnici “revolucije karanfila” u Portugalu, Tsipras je potpuno fokusiran na ono što nam je činiti za mjesec dana u Zagrebu, do najsitnijeg detalja. Samo nekoliko dana ranije u Njemačkoj se sreo s ministrom financija Wolfgangom Schaubleom, pri čemu mu je Schauble rekao da “nema alternative” u mjerama štednje, na što je Tsipras smireno uzvratio da “program mjera štednje nije uspio nigdje u Europi”. Bio je i u Washingotnu, itd. Svaki taj susret ili putovanje bili su pomno isplanirani, s unaprijed smišljenim ciljem i efektom za Grčku. Upravo u to doba, neki su ga u Grčkoj kritizirali zašto se nalazi s klasnim neprijateljem u Njemačkoj ili Americi, ali Tsipras je već tada znao da budući premijer mora imati bilateralne odnose s drugim zemljama. To ne znači da će zbog toga biti manje opasan. Upravo suprotno…
Tih dana, kada smo se prvi put susreli u Ateni, Tsipras je, po svim anketama, već bio na 43% kao izgledni grčki premijer. Već tada nije bilo taksista ili prodavača koji u Ateni ne bi znao tko je Tsipras. Kad je s 33 godine izabran za predsjednika Synaspismosa, najveće stranke koja je tvorila tadašnju koaliciju Syrize, Alexis je imao samo 33 godine i tako postao najmlađim predsjednikom stranke u povijesti Grčke. Danas je, sa svojih četrdeset godina, najmlađi premijer Grčke u zadnjih 150 godina.
Što su Josipović i Tsipras pričali iza zatvorenih vrata, ne znam, ne vjerujem da je to imalo ikakvog efekta u Europi a kamoli za birače Josipovića u Hrvatskoj, ali u Grčkoj je taj susret bio prilično medijski popraćen. Pred kamerama grčke nacionalne televizije, koja je došla s nama u Ured predsjednika, Tsipras je holivudskom režiseru otkrio da je posebno volio njegov film “Platoon” iz 1986. o Vijetnamskom ratu, koji je Stone snimio prema vlastitom iskustvu dok je 1967. bio u Vijetnamu kao dio američke pješadije. No dodao je da danas imamo drugačiju vrstu rata, “danas imamo ekonomski rat, imamo i žrtve, ali žrtve mjere štednje, recesije, ne samo u Grčkoj, veću cijeloj Europi”. Stone je odgovorio da je Georgios Papadopoulos, koji je najprije surađivao s nacistima a kasnije bio jedan od vođa vojne hunte u Grčkoj od 1967. do 1974. godine, bio agent CIA-e i da je američki utjecaj u Grčkoj oduvijek bio jak. Kad je bilo jasno da je Tsipras postao grčki premijer, Stone mi se odmah javio i rekao da mu čestitam i da je to velik trenutak za Europu.
U okviru Tsiprasova boravka u Zagrebu dogodila se i zanimljiva epizoda koja je Tsiprasa mogla koštati glasova. Grčka nacionalna televizija nas je iznenadila ispred restorana i kada su Stonea pitali za mišljenje o Tsiprasu, rekao je: “Upravo sam imao ručak…” i u tome trenu ubacio se Žižek i dodao: “s političarem i potpunim luđakom”. Političar je dakako bio Tsipras, a “potpuni luđak” - on sam. Stone je nastavio i rekao da je “Tsipras nada za Grčku i da će napraviti veliku razliku, ne samo u Grčkoj i ne samo u Europi, već možda i u svijetu”. A Žižek je jedva dočekao da nastavi gdje ga je Stone prekinuo: “Ja isto vjerujem u njega, jedino ja sam platonist i ako filozofi već nisu kraljevi, barem bi trebali kontrolirati kraljeve. Dakle, podržavam ga, ali pod uvjetom da ću biti njegov tajni savjetnik.”
Kad je kasnije, tijekom debate sa Tsiprasom u kinu Europa izjavio da bi u “mojoj viziji demokratske budućnosti svi ljudi koji ne podržavaju Syrizu dobili jednosmjernu kartu u prvoj klasi za Gulag”, ubrzo je ta vijest zasjenila čak i posjet Josipoviću kao i Stoneovu podršku, jer je u Ateni reagirao čak i tadašnji premijer Antonis Samaras koji je Žižekov komentar nazvao “jezovitim i odvratnim”, premda svatko tko poznaje Žižeka zna da je to standardni dio njegova humorističnog repertoara.
Isti taj dan, kada je Nova demokracija proizvela skandal i pokušala baciti sjenu na Tsiprasov vrlo uspješan boravak u Hrvatskoj (susret s predsjednikom Josipovićem, Oliverom Stoneom, Žižekom; krcata dvorana kina Europa i ovacije publike, itd.), krajnje desničarska stranka Zlatna zora, zaprijetila je da će organizirati front od 100.000 Grka kako bi spriječila izgradnju džamije u centru Atene. Zlatna zora poslala je pismo Islamskoj zajednici Grčke: “Muslimanske ubojice, ako do 30 lipnja ne zatvorite svoje bordele u Grčkoj, poslat ćemo vas u pakao. Oni koji ne ispoštuju ultimatum, bit će zaklani kao kokoši na putu”.
Dakle, s jedne strane imamo benigan Žižekov vic, a s druge strane realnu prijetnju ekstremista. Ali Samaras je iskoristio upravo prvo samo kako bi smanjio rejting Tsiprasa. Kapital će često ući u pakt s otvorenim fašizmom, samo kako bi spriječio ljevicu. Unatoč tome, Tsipras je bio prilično opušten u Zagrebu, premda je vjerojatno znao što ga čeka kod kuće.
Nakon debate sa Žižekom, išli smo na sendvič u jedini fast-food koji je radio na Teslinoj, njegova dva tjelohranitelja koje sam kasnije viđao svugdje uz njega, Constantina, kao i nekoliko prijatelja. I dok su tjelohranitelji bili malo nervozni, Tsipras je bio krajnje opušten. Kada je netko iz društva upitao zašto su tjelohranitelji svugdje s njime, netko je odgovorio: “Sjeti se Allendea, Europa neće dopustiti da Tsipras dođe na vlast”. Unatoč tome, već smo bili na putu u disko, i upravo je Tsipras bio najbudniji među nama. Već sutradan vratio se u Atenu.
Ono što ćemo tek kasnije, retroaktivno, otkriti kao nešto što je možda bio sudbonosni susret, zbilo se upravo tih dana na Subversive Festivalu. Uz ostale Grke, u Zagrebu bio je i Yanis Varoufakis, koji se upravo za vrijeme grčke krize profilirao kao jedan od najkritičnijih ekonomista na svijetu - financijske mjere koje je EU nametala Grčkoj otvoreno je nazvao “fiskalnim waterboardingom” i zgrozio američke dušebrižnike. Od siječnja 2004. do prosinca 2006. bio je ekonomski savjetnik Papandreoua, ali ubrzo će postati jedan od najžešćih kritičara njegove vlade. U Zagreb je došao sa svojom ženom, umjetnicom Danae s kojom je proputovao pola svijeta, od Kosova do Cipra, preko Palestine do Etiopije. Sjećam se kako su Tsipras, Costas Douzinas i on pričali o PASOK-u i Varoufakisovoj ulozi u toj vladi. Tek sam kasnije saznao da se vrlo brzo nakon susreta u Zagrebu, Varoufakis počeo pakirati i da se sa ženom vratio u Atenu. Ovih dana znamo i zašto…
Kao novi grčki ministar financija, sa svojim spojem smirenosti i konfrontacije, Varoufakis je već prvih dana pokazao da nema šale. Odmah je otpustio nepotrebne savjetnike u vlastitom ministarstvu, a na posao vratio čistačice koje su zbog mjera štednje dobile otkaz u prošloj vladi. Premda je godinama vodio prilično čitan i utjecan blog na kojem je redovito objašnjavao svoje ekonomske stavove i analizirao financijsku krizu, odmah nakon preuzimanja ministarske funkcije napisao je da neće više biti toliko redovit ali da će i dalje, što može zvučati neobično za jednog ministra, voditi blog. I nismo čekali dugo. Nakon što se cijela EU ponovno digla na noge, zato što je nova vlada kao prvog stranog dužnosnika primila ruskog veleposlanika upravo u vrijeme kada je EU htjela nametnuti sankcije Rusiji, Varoufakis nikome nije ostao dužan, već je na blogu objavio poruku u kojoj kaže kako nije kvalificiran da govori umjesto ministra vanjskih poslova, ali da kao ministar financija mora reći da nije pitanje u tome slaže li se Grčka sa sankcijama ili ne, već da je Grčka podnijela veto prije svega zato što novu grčku vladu nitko nije ni pitao za stav! Radi se, kaže Varoufakis, o poštivanju nacionalnog suvereniteta.
Prva dva simbolička poteza koje je nova Tsiprasova vlada povukla, iznova pokazuju da je Syriza odlučila promijeniti način na koji inače funkcionira tradicionalna “nema alternative” politika. Tsipras je najprije maknuo barikade koje su još od velikih antivladinih protesta protiv mjera štednje 2010. bile postavljene ispred grčkog parlamenta. Ne, grčki zastupnici neće biti zaštićeni od naroda. Potom je, kao prvi osobni potez otkako je u ponedjeljak postao grčki premijer, posjetio spomen obilježje u Kaisarianiju gdje su nacisti 1944. ubili 200 pripadnika grčkog pokreta otpora. Tradicionalno, prvi čin novog premijera bilo bi polaganje vijenca na grob Neznanog junaka. Tako je već ovim prvim potezom Tsipras jasno rekao ne samo koja je prošlost i budućnost njegove vlade, već i što misli o vlastitim koalicijskim partnerima: ne, moderna Grčka nije zasnovana na nekakvim apstraktnim neznanim junacima, već upravo na antifašističkoj borbi!
Još je važnije što je sljedeće učinio. Tsipras je odmah zaustavio privatizacijske procese koje nameću MMF i Europska centralna banka kao dio “bailout plana”, između ostalog privatizaciju luke Pirej, autoceste, aerodrome, itd. Pokrenuo je ponovno zapošljavanje radnika javnog sektora koji su bili izgubili posao zbog mjera štednje, uključujući čistačice ministarstva financija. Tržišta su naravno odgovorila “negativno”, ali Tsipras ne posustaje, odmah se susreo s ruskim ambasadorom, a drugi dan s kineskom delegacijom, pokazujući da će geopolitika biti itekako važna u novoj grčkoj vladi. Istovremeno, Tsipras je odmah najavio smanjivanje vojnog budžeta, podnio zahtjev za dodatno oporezivanje kapitalista i zabranu bankarskih špekulantskih ponuda, dao nalog za subvencioniranje hipotekarnih dugova najsiromašnijima, predložio davanje državnih, bankarskih i crkvenih zgrada na korištenje beskućnicima, kao i besplatno zdravstvo za sve nezaposlene i beskućnike. I što sad kaže Financial Times? Demagogija?
Znate već kako to izgleda u Hrvatskoj kada na vlast dođe nova vlada. Svi, bilo da je riječ o HDZ-u, bilo da je riječ o SDP-u, obećavaju sve i svašta, a prvoga dana kada preuzmu vlast kažu “Sorry, ovi prije nas su toliko sjebali situaciju, da ne možemo preko noći popraviti stanje”. Tsipras je pokazao suprotno i nadamo se da će i nastaviti u tom smjeru. To je test za ljevicu, ali i za cijelu Europu.
Tsipras je još od prvog našeg susreta u Ateni, a kasnije i u Zagrebu, pa još jednom u Ateni, Beogradu, itd., pokazao da je odlučan i smiren istovremeno; da je skroman i oštar; da je realan i utopističan, odnosno da je utopija, rizik, oznaka svake prave politike ako uopće želi biti dostojna svoga imena. Nema politike bez rizika, kao što nema ni ljubavi bez rizika. Tsipras za razliku od naših političara nije ni bahat ni izgubljen, a ima i smisla za humor, kao i glazbeni ukus koji je pokazao na posljednjem predizbornom skupu kada je svirao Leonard Cohen uz riječi: “First we take Manhattan, then we take Berlin”. Na pozornicu se u tom trenu popeo Pablo Iglesias, vođa španjolskog Podemosa, uz poruku koja je bila jasna svima i možda upućuje na jednu drugačiju Europu: “Prvo ćemo uzeti Atenu, a onda će pasti i Madrid”.