Za Ruse je glavno civilizacijsko postignuće votka… ideal da rade samo ono nužno, a našu koncepciju rada doživljavaju kao prokletstvo. Možemo zavladati istočnim pokrajinama s 250.000 dobro obučenih ljudi; uzmimo za primjer Engleze u Indiji. Prostorom na istoku zauvijek moraju vladati Nijemci. (Rusi) su nepismeni i takvima moraju ostati… masa robova i nećemo ih mučiti školovanjem”, govorio je njemački Führer nakon 22. lipnja 1941., u trenucima kada su nacistički vojnici kod Smolenska 27. srpnja zarobili 300.000 Crvenoarmejaca. Rasne su se teorije i arijska superiornost Nijemaca nad Slavenima potvrđivale. “Ruska vojska je obični vic”, hvalio se Hitler. Osvojiti Rusiju, da se obračuna s boljševizmom i završi njemačko osvajanje Europe, bilo je izvjesno.
Surađivali i prije 1939.
Dvije godine ranije, u kolovozu 1939., Vjačeslav Molotov i Joachim von Ribbentrop, šefovi diplomacije SSSR-a i nacističke Njemačke potpisali su sporazum “O prijateljstvu i granicama”. Time su se dvije sile dogovorile o podjeli Poljske, ali i osigurale, na neko vrijeme, od međusobnog napada. Suživot fašizma i boljševizma time je, mada u drukčijim okolnostima, nastavljen. Sovjetski je Savez, bez obzira na izolaciju nakon Velikog rata, potpisao je ugovore s Italijom, pa i s Hitlerom nakon što je došao na vlast.
Litvinov protiv nacista
Ta se politika promijenila nakon što je narodni komesar za vanjske poslove Maksim Litvinov 1934. završio turneju po zapadu. Bugarski revolucionar, kasniji šef Komunističke internacionale Georgi Dimitrov nakon sudskog trijumfa nad nacističkim pravnicima u Leipzigškom procesu, zagovarao je frontu protiv nacizma i fašizma. Svi, i liberali i konzervativci, kao i nacisti, svi su protiv međunarodne radničke klase, ali nacizam ne ostavlja nadu. Zato treba stvoriti narodni front, sustav kolektivne sigurnosti u kojem bi se u zajedničkoj obrani povezale sve antifašističke lijeve i desne snage. Boljševički su se horizonti širili. SSSR je ‘35. primljen u Ligu naroda. Potpisani su ugovori o prijateljstvu sa Čehoslovačkom i Francuskom.
No, nakon što su se u rujnu 1938., potpisivanjem sporazuma u Münchenu, talijanski duce Mussolini, britanski premijer Neville Chamberlain, francuski predsjednik Edouard Daladier i njemački kancelar Adolf Hitler dogovorili kako Sudeti, zapadni dio Čehoslovačke naseljen uglavnom Nijemcima, ima postati dijelom Reicha, u Moskvi je zvonilo na uzbunu. Sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin, iako je SSSR imao potpisani sporazum sa Čehoslovacima, o dogovoru nije bio obaviješten.
Pregovori s Londonom i Parizom išli su traljavao. Još 12. kolovoza 1939. Staljin je nudio 136 divizija, ali je London uzvraćao sa šest!? Kako u tim okolnostima pomoći Poljskoj? Vlada u Varšavi ionako se protivila ulasku sovjetskih snaga na njezin teritorij. Poljaci su na granicama prema SSSR-u koncentrirali više snaga no na zapadu, prema Njemačkoj.
Kupovao vrijeme
Staljin je znao da je Crvena armija u očajnom stanju. Sovjetima je trebalo vrijeme, a Hitler ga je nudio. Mada se čini da je francuski general Doumenc 21. kolovoza 1939. imao sve ovlasti za sporazum Pariza i Moskve, čime bi se možda Hitleru zavezale ruke u Europi, bilo je kasno. Sporazum s Nijemcima rješavao je strah da Zapad želi Hitlera usmjeriti na Staljina, kažnjavao one koji su ga diplomatski ponizili i osiguravao teritorijalno širenje.
Nakon smrti supruge Staljin je još više zavolio djecu, osobito kĘer Svjetlanu, no ona je prebjegla na Zapad
Staljin je uvijek bio nepovjerljiv. U svemu je vidio negativnosti. Katkad bi na sastancima Politbiroa, ničim izazvan, bliskog suradnika pitao: “Zašto me danas izbjegavaš pogledati izravno u oči?”. Uvjeren da je bolje da se podanici vladara boje, nego ga vole, bio je unatoč promašajima neprikosnoveni gospodar u Moskvi. Sposoban zapamtiti svačije lice, sjetiti se najbizarnijih dijelova razgovora, biti odlučan u kažnjavanju, stvorio je neizdrživu atmosferu u svome krugu. Prijetnje njegovoj vlasti nije bilo. Promjene su se događale samo ako je on to htio.
Organizirali čak i ‘izbore’
Ne onakav kakvim ga je pokazivala propaganda kada je bio na vlasti, ali ni onoliko nesposoban i beznačajan, kako su ga poslije smrti pokazivali “antistaljinistički” radovi i politički protivnici, Staljin je bio ključ za rasplet krize koja se pretvarala u Drugi svjetski rat.
Krajem 30-ih godina granice SSSR-a potencijalno su bile ugrožene sa zapada, ali stvarno ugrožene na istoku. Od Balta i Poljaka nije se moglo očekivati da će napasti Moskvu. Japanci su to već činili. Kod jezera Khasan 15.000 pripadnika Crvene armije bilo je u ratu. U svibnju 1939. Japanci su zauzeli sovjetski teritorij na mančurskoj granici s Mongolijom kod Halhin Gola. Tek u kolovozu 1939. ofenziva generala Žukova, uz prvo korištenje tenkova u povijesti Crvene armije, furiozna, krvava bitka u kojoj je sudjelovalo 112.500 Sovjeta, prisilila je Japance da potpišu primirje.
Tek tada, osiguran na istoku, Staljin je krenuo na Poljake. Nakon 17 dana rata protiv nadmoćnijih Nijemaca koji su 1. rujna ušli u Poljsku, demoralizirani se Poljaci Sovjetima nisu odupirali. A gotovo svi poljski građani koji nisu bili Poljaci bili su i sretni. Mnogi Ukrajinci dočekali su Sovjete s ukrajinskim zastavama.
Atmosfera i postupci Sovjeta isprva su bili suzdržaniji, pa i blaži od Nijemaca. Potom su, forme radi, u listopadu ‘39. i ožujku ‘40., organizirani izbori. Da se zapadnu Ukrajinu i zapadnu Bjelorusiju inkorporira u SSSR trebalo je prostor sovjetizirati - bogate eksproprirati, zemlju kolektivizirati.
Intelektualci, Židovi, pola milijuna ljudi, 10% stanovništva, uglavnom muškarci, prebačeni su u Sibir i Kazahstan. Oko 50.000 je ubijeno ili umrlo u zatvorima i transportu. Urbani centri Litve i Bjelorusije bili su ionako poljski ili židovski, gradskog stanovništva među Litvancima i Bjelorusima skoro nije ni bilo, pa je to trebalo ispraviti. Osvojeno od Poljske SSSR-om učinili su gospodar Ukrajine Nikita Hruščov i šef Kijevskog vojnog okruga Semjon Timošenko. Do kraja života Hruščov je držao da je teror bio jedini način da se ti krajevi učine SSSR-om. Propagandu je vodio s dva pištolja za pojasom. I takva, sovjetska je politika bila blaža i manje krvava od njemačke.
Diplomatska računica
Sklapanje sporazuma Molotova i Ribbentropa 1939. trebalo je, doduše, propagandno i ideološki dobro objasniti. “Samo slijepci ne vide i samo potpuni šarlatani i lažljivci poriču da cilj ovoga nije obrana demokracije, slobode i neovisnosti malih naroda”, u nevjerojatnom su proglasu svjetskom komunističkom pokretu poručili Staljin i Georgi Dimitrov. Izručenje osam stotina njemačkih i austrijskih antifašista, koji su izbjegli u SSSR, a tada su kao gesta dobre volje izručeni Hitleru, bilo je prešućeno. Moskva se vratila na velikodržavnu, nacionalističku politiku, kako su dobro vidjeli u Berlinu. Sporazumom su se čuvale granice i otvarala mogućnost širenja socijalizma, smatrali su u Moskvi. Zar i Poljska nije bila “fašistička” zemlja, koja je ugnjetavala Ukrajince i Bjeloruse? Ako se Hitler bude obračunavao s demokracijama na Zapadu, te će se zemlje međusobno iscrpsti, pa će se širenje revolucija olakšati, a Sovjeti neće ginuti.
Sporazumom u kolovozu ‘39. Staljin je zato bio oduševljen. “Hitler nas želi preveslati, ali smo od njega izvukli maksimum”, komentirao je. Oni koji su mislili gurnuti Nijemce na istok, dobili su lopticu natrag. Jedina je greška bila u pretjeranoj vjeri u snagu Francuza. Njihov prebrzi poraz pokvario je Staljinovu kalkulaciju, ali to nije značilo da je dogovor s nacistima smatrao promašajem.
I kada su Nijemci nezaustavljivo prodirali u SSSR, na radiju je 3. srpnja 1941. rekao: “Može se upitati kako se dogodilo da sovjetska vlada pristane sklopiti pakt o nenapadanju s vjerolomnim ljudima i izrodima kakvi su Hitler i Ribbentrop. Nije li to bila greška sovjetske vlade? Dakako nije! Pakt o nenapadanju je pakt o miru između dvije države. Upravo takav nam je pakt ponudila Njemačka 1939. Je li sovjetska vlada mogla odbiti taj prijedlog? Mislim da nijedna miroljubiva država ne može odbiti mirovni sporazum sa susjednom državom, sve ako na čelu toj državi i stoje izrodi i ljudožderi kao što su Hitler i Ribbentrop. I to, dakako, pod jednim nepokolebljivim uvjetom - ako mirovni sporazum ne zadire u teritorijalnu cjelokupnost, nezavisnost ni u čast miroljubive države. (…) Što smo dobili sklopivši pakt o nenapadanju? Osigurali smo našoj zemlji godinu i po mira, i mogućnost pripreme svojih snaga za otpor, ako se fašistička Njemačka unatoč paktu odluči napasti našu zemlju. Jasan dobitak za nas i gubitak za fašističku Njemačku.”
Baltički ultimatumi
Sovjetska država od 1939. do 22. lipnja 1941. barem se jednako pozorno koncentrirala na ekspanziju i uzimanje zemalja koje je podijelila s Hitlerom. Nijemci i Sovjeti sporazumima su se obvezali boriti protiv “poljske agitacije”.
Da bi to postigli, trebalo je urediti prilike na istoku. Prvo je Staljin od Estonije, Latvije i Litve tražio da potpišu sporazume o suradnji. Zatim je inzistirao na uspostavi baza Crvene armije na njihovom teritoriju. Tijekom rujna i listopada 1939. sve tri su se baltičke države suglasile s ovom pomoći. Jedino je Finska, od koje je tražen manji dio teritorija uokolo Lenjingrada, u zamjenu za veći prostor na sjeveru, odbila ultimatum. Zimski rat, od studenog 1939. do ožujka 1940., bio je sovjetska pobjeda, u kojoj su Finci izgubili petinu vojske. No, Sovjeti su izgubili 136.875 ljudi u ratu s malom zemljom. “Osvojili smo dovoljno tla da zakopamo svoje mrtve”, komentirali su u vrhovima Crvene armije.
Neuk naslijedio bezveznog
Nakon što se nije ostvarila najava komesara za narodnu obranu Klimenta Vorošilova da će Helsinki pasti za 6 dana, Staljin ga je prozvao tijekom večere. Kampanja na sjeveru pripremana je olako, bez sastanka pred napad. Vorošilov je na kritiku zastenjao, pocrvenio, uhvatio pladanj sa svinjetinom i bacio ga. Za potpunog nesposobnjakovića i birokratiziranog aparatčika i to je bilo puno. Maršal zainteresiran za operu, odlikovanja i uniforme zamijenjen je Semjonom Timošenkom. Njega je Anastas Mikojan opisao kao konjičkog oficira koji vjerojatno nije pročitao nijednu knjigu.
Finska je otkrila užasno stanje Crvene armije: stara oprema, bez pravih geografskih karata i zapovjednog kadra. Staljin je ipak nastavio sa širenjem granica, surađujući s Nijemcima. Nakon što je u svibnju 1940. pala Francuska Molotov je čestitao Berlinu na pobjedi. Sovjetska luka Murmansk, dok Norveška nije pala, ugošćavala je njemačke ratne brodove. Zapadne su zemlje planirale pomoći Finskoj, pa i bombardirati naftna polja na Kavkazu, ali se to nije zbilo.
Balti su potom dobili novi ultimatum. Njihove države trebaju prihvatiti Crvenu armiju kako bi im SSSR “jamčio sigurnost”. Trebaju izabrati nove vlade spremne “časno” ispuniti uvjete državnih sporazuma. Doista, do kolovoza ‘40. održani su izbori za nove, narodne, vlade čime je uspostavljena sovjetska vlast. Dotadašnji rumunjski teritorij, Besarabija, danas Moldavija, bila je nova sovjetska akvizicija.
Prije napada na SSSR Hitler se osigurao sustavom saveza. S Japanom i Italijom 27. rujna 1940. sklopljen je Trojni pakt. Britanski premijer Winston Churchill u travnju 1941. javio je da se Nijemci koncentriraju na granicama dviju država. Još 22. svibnja 1941. iz ambasade u Berlinu došla je obavijest kako se Hitler sprema napasti SSSR 15. lipnja. Njemački ambasador u Moskvi, F. Schulenburg, protivnik rata, upozorio je Staljina da je rat realnost. Richard Zorg, genijalni špijun u Japanu, javio je Sovjetima o napadu. “Sve što smo našli je jedan svodnik, koji se u Japanu okružio prostitutkama i bordelima, a sve što je učinio je tvrdnja da će nas Nijemci napasti 22. lipnja. Kako mu možemo vjerovati”, prezirno je govorio Staljin.
I dalje vjerovao Hitleru
Ne želeći provocirati Nijemce, zabranio je letove sovjetskih letjelica bliže od 10 km od granice. “Mislim da nas Hitler provocira. Sigurno nema namjeru početi rat”, rekao je Žukovu tik pred rat. Oko 10 ujutro, dan pred napad, do Kremlja su došli podaci kako je njemački prebjeg kod Ternopola u zapadnoj Ukrajini, javio da će u 3 ujutro doći do napada. Znalo se da utvrde na zapadu nisu dobre, da su pripreme slabe, da je Žukov, koji je na čelu kijevskog okruga naslijedio Timošenka, u manevrima kao Plavi (Nijemac), uspio poraziti Crvene, obranu. Nedostajale su puške i strojnice.
U memoarima maršala Žukova, objavljenim u cijelosti ‘92., piše da je Staljin na vijest o napadu rekao da “Hitler apsolutno ne zna ništa o ovom”. Još i tada je od zrakoplovstva tražio da ne ulijeću duboko u neprijateljski teritorij, a sovjetskim snagama da ne prelaze graničnu crtu u slučaju protuudara. Nijemci su prodirali 200 km tjedno u dubinu SSSR-a. Staljin je tonuo u depresiju.
Od očaja do trijumfa
“Loše je. Nitko ne smije ostati u Moskvi. Izgledao je izgubljeno. Mislila sam: to je kraj”, pisala je o trenucima panike Jevgenija Alilujeva, sestra pokojne Staljinove supruge. Danima nije izlazio iz kabineta. Sastanci su trajali, ali je sve bilo loše. Nešto se ipak zbivalo. Stavka, vrhovna komanda, stvorena je 23. lipnja, a tjedan kasnije Državni komitet za obranu. Nijemci su došli na 30 km od Moskve. “Možemo li držati Moskvu? Budite iskreni!”, pitao je Žukova. “Moskvu ćemo držati bez obzira na sve“, odgovorio je slavni general.
Kao organizator obrane i vojnih operacija, Staljin je bio katastrofalan. Kao strateg, osoba koja je znala kako mobilizirati naciju, bio je genijalan. Konačno, iz rata je i izašao kao arhitekt pobjede, osvajač polovice Starog kontinenta.
“Kako se nosite s problemom minskih polja”, navodno je američki general Eisenhower pitao nakon rata Žukova. “Marširamo kroz njih”, navodno je odgovorio maršal. Kada se u ime konačnog uspjeha i ideologije može bez previše obaziranja potrošiti milijune života, svaki ratni stroj, a napose tako velik kao ruski valjak, ne može se zaustaviti.
Ujedinjeno Kraljevstvo njemačkim napadom na SSSR više nije bilo samo u ratu. Još je ipak bila riječ o jednom sukobu u Aziji, drugom u Europi. Za pobjedu antifašističke koalicije različitih trebalo je još priključiti SAD. Tek tada je počeo pravi globalni sukob.
Klikni na slike za uvećanje
prof.dr. sc. Tvrtko Jakovina
Surađivali i prije 1939.
Dvije godine ranije, u kolovozu 1939., Vjačeslav Molotov i Joachim von Ribbentrop, šefovi diplomacije SSSR-a i nacističke Njemačke potpisali su sporazum “O prijateljstvu i granicama”. Time su se dvije sile dogovorile o podjeli Poljske, ali i osigurale, na neko vrijeme, od međusobnog napada. Suživot fašizma i boljševizma time je, mada u drukčijim okolnostima, nastavljen. Sovjetski je Savez, bez obzira na izolaciju nakon Velikog rata, potpisao je ugovore s Italijom, pa i s Hitlerom nakon što je došao na vlast.
Litvinov protiv nacista
Ta se politika promijenila nakon što je narodni komesar za vanjske poslove Maksim Litvinov 1934. završio turneju po zapadu. Bugarski revolucionar, kasniji šef Komunističke internacionale Georgi Dimitrov nakon sudskog trijumfa nad nacističkim pravnicima u Leipzigškom procesu, zagovarao je frontu protiv nacizma i fašizma. Svi, i liberali i konzervativci, kao i nacisti, svi su protiv međunarodne radničke klase, ali nacizam ne ostavlja nadu. Zato treba stvoriti narodni front, sustav kolektivne sigurnosti u kojem bi se u zajedničkoj obrani povezale sve antifašističke lijeve i desne snage. Boljševički su se horizonti širili. SSSR je ‘35. primljen u Ligu naroda. Potpisani su ugovori o prijateljstvu sa Čehoslovačkom i Francuskom.
S Lenjinom u mladim danima
No, nakon što su se u rujnu 1938., potpisivanjem sporazuma u Münchenu, talijanski duce Mussolini, britanski premijer Neville Chamberlain, francuski predsjednik Edouard Daladier i njemački kancelar Adolf Hitler dogovorili kako Sudeti, zapadni dio Čehoslovačke naseljen uglavnom Nijemcima, ima postati dijelom Reicha, u Moskvi je zvonilo na uzbunu. Sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin, iako je SSSR imao potpisani sporazum sa Čehoslovacima, o dogovoru nije bio obaviješten.
Pregovori s Londonom i Parizom išli su traljavao. Još 12. kolovoza 1939. Staljin je nudio 136 divizija, ali je London uzvraćao sa šest!? Kako u tim okolnostima pomoći Poljskoj? Vlada u Varšavi ionako se protivila ulasku sovjetskih snaga na njezin teritorij. Poljaci su na granicama prema SSSR-u koncentrirali više snaga no na zapadu, prema Njemačkoj.
Kupovao vrijeme
Staljin je znao da je Crvena armija u očajnom stanju. Sovjetima je trebalo vrijeme, a Hitler ga je nudio. Mada se čini da je francuski general Doumenc 21. kolovoza 1939. imao sve ovlasti za sporazum Pariza i Moskve, čime bi se možda Hitleru zavezale ruke u Europi, bilo je kasno. Sporazum s Nijemcima rješavao je strah da Zapad želi Hitlera usmjeriti na Staljina, kažnjavao one koji su ga diplomatski ponizili i osiguravao teritorijalno širenje.
Nakon smrti supruge Staljin je još više zavolio djecu, osobito kĘer Svjetlanu, no ona je prebjegla na Zapad
Staljin je uvijek bio nepovjerljiv. U svemu je vidio negativnosti. Katkad bi na sastancima Politbiroa, ničim izazvan, bliskog suradnika pitao: “Zašto me danas izbjegavaš pogledati izravno u oči?”. Uvjeren da je bolje da se podanici vladara boje, nego ga vole, bio je unatoč promašajima neprikosnoveni gospodar u Moskvi. Sposoban zapamtiti svačije lice, sjetiti se najbizarnijih dijelova razgovora, biti odlučan u kažnjavanju, stvorio je neizdrživu atmosferu u svome krugu. Prijetnje njegovoj vlasti nije bilo. Promjene su se događale samo ako je on to htio.
Organizirali čak i ‘izbore’
Ne onakav kakvim ga je pokazivala propaganda kada je bio na vlasti, ali ni onoliko nesposoban i beznačajan, kako su ga poslije smrti pokazivali “antistaljinistički” radovi i politički protivnici, Staljin je bio ključ za rasplet krize koja se pretvarala u Drugi svjetski rat.
Krajem 30-ih godina granice SSSR-a potencijalno su bile ugrožene sa zapada, ali stvarno ugrožene na istoku. Od Balta i Poljaka nije se moglo očekivati da će napasti Moskvu. Japanci su to već činili. Kod jezera Khasan 15.000 pripadnika Crvene armije bilo je u ratu. U svibnju 1939. Japanci su zauzeli sovjetski teritorij na mančurskoj granici s Mongolijom kod Halhin Gola. Tek u kolovozu 1939. ofenziva generala Žukova, uz prvo korištenje tenkova u povijesti Crvene armije, furiozna, krvava bitka u kojoj je sudjelovalo 112.500 Sovjeta, prisilila je Japance da potpišu primirje.
Tek tada, osiguran na istoku, Staljin je krenuo na Poljake. Nakon 17 dana rata protiv nadmoćnijih Nijemaca koji su 1. rujna ušli u Poljsku, demoralizirani se Poljaci Sovjetima nisu odupirali. A gotovo svi poljski građani koji nisu bili Poljaci bili su i sretni. Mnogi Ukrajinci dočekali su Sovjete s ukrajinskim zastavama.
Atmosfera i postupci Sovjeta isprva su bili suzdržaniji, pa i blaži od Nijemaca. Potom su, forme radi, u listopadu ‘39. i ožujku ‘40., organizirani izbori. Da se zapadnu Ukrajinu i zapadnu Bjelorusiju inkorporira u SSSR trebalo je prostor sovjetizirati - bogate eksproprirati, zemlju kolektivizirati.
Intelektualci, Židovi, pola milijuna ljudi, 10% stanovništva, uglavnom muškarci, prebačeni su u Sibir i Kazahstan. Oko 50.000 je ubijeno ili umrlo u zatvorima i transportu. Urbani centri Litve i Bjelorusije bili su ionako poljski ili židovski, gradskog stanovništva među Litvancima i Bjelorusima skoro nije ni bilo, pa je to trebalo ispraviti. Osvojeno od Poljske SSSR-om učinili su gospodar Ukrajine Nikita Hruščov i šef Kijevskog vojnog okruga Semjon Timošenko. Do kraja života Hruščov je držao da je teror bio jedini način da se ti krajevi učine SSSR-om. Propagandu je vodio s dva pištolja za pojasom. I takva, sovjetska je politika bila blaža i manje krvava od njemačke.
Diplomatska računica
Sklapanje sporazuma Molotova i Ribbentropa 1939. trebalo je, doduše, propagandno i ideološki dobro objasniti. “Samo slijepci ne vide i samo potpuni šarlatani i lažljivci poriču da cilj ovoga nije obrana demokracije, slobode i neovisnosti malih naroda”, u nevjerojatnom su proglasu svjetskom komunističkom pokretu poručili Staljin i Georgi Dimitrov. Izručenje osam stotina njemačkih i austrijskih antifašista, koji su izbjegli u SSSR, a tada su kao gesta dobre volje izručeni Hitleru, bilo je prešućeno. Moskva se vratila na velikodržavnu, nacionalističku politiku, kako su dobro vidjeli u Berlinu. Sporazumom su se čuvale granice i otvarala mogućnost širenja socijalizma, smatrali su u Moskvi. Zar i Poljska nije bila “fašistička” zemlja, koja je ugnjetavala Ukrajince i Bjeloruse? Ako se Hitler bude obračunavao s demokracijama na Zapadu, te će se zemlje međusobno iscrpsti, pa će se širenje revolucija olakšati, a Sovjeti neće ginuti.
Sporazumom u kolovozu ‘39. Staljin je zato bio oduševljen. “Hitler nas želi preveslati, ali smo od njega izvukli maksimum”, komentirao je. Oni koji su mislili gurnuti Nijemce na istok, dobili su lopticu natrag. Jedina je greška bila u pretjeranoj vjeri u snagu Francuza. Njihov prebrzi poraz pokvario je Staljinovu kalkulaciju, ali to nije značilo da je dogovor s nacistima smatrao promašajem.
I kada su Nijemci nezaustavljivo prodirali u SSSR, na radiju je 3. srpnja 1941. rekao: “Može se upitati kako se dogodilo da sovjetska vlada pristane sklopiti pakt o nenapadanju s vjerolomnim ljudima i izrodima kakvi su Hitler i Ribbentrop. Nije li to bila greška sovjetske vlade? Dakako nije! Pakt o nenapadanju je pakt o miru između dvije države. Upravo takav nam je pakt ponudila Njemačka 1939. Je li sovjetska vlada mogla odbiti taj prijedlog? Mislim da nijedna miroljubiva država ne može odbiti mirovni sporazum sa susjednom državom, sve ako na čelu toj državi i stoje izrodi i ljudožderi kao što su Hitler i Ribbentrop. I to, dakako, pod jednim nepokolebljivim uvjetom - ako mirovni sporazum ne zadire u teritorijalnu cjelokupnost, nezavisnost ni u čast miroljubive države. (…) Što smo dobili sklopivši pakt o nenapadanju? Osigurali smo našoj zemlji godinu i po mira, i mogućnost pripreme svojih snaga za otpor, ako se fašistička Njemačka unatoč paktu odluči napasti našu zemlju. Jasan dobitak za nas i gubitak za fašističku Njemačku.”
Baltički ultimatumi
Sovjetska država od 1939. do 22. lipnja 1941. barem se jednako pozorno koncentrirala na ekspanziju i uzimanje zemalja koje je podijelila s Hitlerom. Nijemci i Sovjeti sporazumima su se obvezali boriti protiv “poljske agitacije”.
Da bi to postigli, trebalo je urediti prilike na istoku. Prvo je Staljin od Estonije, Latvije i Litve tražio da potpišu sporazume o suradnji. Zatim je inzistirao na uspostavi baza Crvene armije na njihovom teritoriju. Tijekom rujna i listopada 1939. sve tri su se baltičke države suglasile s ovom pomoći. Jedino je Finska, od koje je tražen manji dio teritorija uokolo Lenjingrada, u zamjenu za veći prostor na sjeveru, odbila ultimatum. Zimski rat, od studenog 1939. do ožujka 1940., bio je sovjetska pobjeda, u kojoj su Finci izgubili petinu vojske. No, Sovjeti su izgubili 136.875 ljudi u ratu s malom zemljom. “Osvojili smo dovoljno tla da zakopamo svoje mrtve”, komentirali su u vrhovima Crvene armije.
Neuk naslijedio bezveznog
Nakon što se nije ostvarila najava komesara za narodnu obranu Klimenta Vorošilova da će Helsinki pasti za 6 dana, Staljin ga je prozvao tijekom večere. Kampanja na sjeveru pripremana je olako, bez sastanka pred napad. Vorošilov je na kritiku zastenjao, pocrvenio, uhvatio pladanj sa svinjetinom i bacio ga. Za potpunog nesposobnjakovića i birokratiziranog aparatčika i to je bilo puno. Maršal zainteresiran za operu, odlikovanja i uniforme zamijenjen je Semjonom Timošenkom. Njega je Anastas Mikojan opisao kao konjičkog oficira koji vjerojatno nije pročitao nijednu knjigu.
Finska je otkrila užasno stanje Crvene armije: stara oprema, bez pravih geografskih karata i zapovjednog kadra. Staljin je ipak nastavio sa širenjem granica, surađujući s Nijemcima. Nakon što je u svibnju 1940. pala Francuska Molotov je čestitao Berlinu na pobjedi. Sovjetska luka Murmansk, dok Norveška nije pala, ugošćavala je njemačke ratne brodove. Zapadne su zemlje planirale pomoći Finskoj, pa i bombardirati naftna polja na Kavkazu, ali se to nije zbilo.
Balti su potom dobili novi ultimatum. Njihove države trebaju prihvatiti Crvenu armiju kako bi im SSSR “jamčio sigurnost”. Trebaju izabrati nove vlade spremne “časno” ispuniti uvjete državnih sporazuma. Doista, do kolovoza ‘40. održani su izbori za nove, narodne, vlade čime je uspostavljena sovjetska vlast. Dotadašnji rumunjski teritorij, Besarabija, danas Moldavija, bila je nova sovjetska akvizicija.
Na kraju najvećeg rata pobjednički sovjetski stijeg bio je na Reichstagu
Prije napada na SSSR Hitler se osigurao sustavom saveza. S Japanom i Italijom 27. rujna 1940. sklopljen je Trojni pakt. Britanski premijer Winston Churchill u travnju 1941. javio je da se Nijemci koncentriraju na granicama dviju država. Još 22. svibnja 1941. iz ambasade u Berlinu došla je obavijest kako se Hitler sprema napasti SSSR 15. lipnja. Njemački ambasador u Moskvi, F. Schulenburg, protivnik rata, upozorio je Staljina da je rat realnost. Richard Zorg, genijalni špijun u Japanu, javio je Sovjetima o napadu. “Sve što smo našli je jedan svodnik, koji se u Japanu okružio prostitutkama i bordelima, a sve što je učinio je tvrdnja da će nas Nijemci napasti 22. lipnja. Kako mu možemo vjerovati”, prezirno je govorio Staljin.
I dalje vjerovao Hitleru
Ne želeći provocirati Nijemce, zabranio je letove sovjetskih letjelica bliže od 10 km od granice. “Mislim da nas Hitler provocira. Sigurno nema namjeru početi rat”, rekao je Žukovu tik pred rat. Oko 10 ujutro, dan pred napad, do Kremlja su došli podaci kako je njemački prebjeg kod Ternopola u zapadnoj Ukrajini, javio da će u 3 ujutro doći do napada. Znalo se da utvrde na zapadu nisu dobre, da su pripreme slabe, da je Žukov, koji je na čelu kijevskog okruga naslijedio Timošenka, u manevrima kao Plavi (Nijemac), uspio poraziti Crvene, obranu. Nedostajale su puške i strojnice.
U memoarima maršala Žukova, objavljenim u cijelosti ‘92., piše da je Staljin na vijest o napadu rekao da “Hitler apsolutno ne zna ništa o ovom”. Još i tada je od zrakoplovstva tražio da ne ulijeću duboko u neprijateljski teritorij, a sovjetskim snagama da ne prelaze graničnu crtu u slučaju protuudara. Nijemci su prodirali 200 km tjedno u dubinu SSSR-a. Staljin je tonuo u depresiju.
Od očaja do trijumfa
“Loše je. Nitko ne smije ostati u Moskvi. Izgledao je izgubljeno. Mislila sam: to je kraj”, pisala je o trenucima panike Jevgenija Alilujeva, sestra pokojne Staljinove supruge. Danima nije izlazio iz kabineta. Sastanci su trajali, ali je sve bilo loše. Nešto se ipak zbivalo. Stavka, vrhovna komanda, stvorena je 23. lipnja, a tjedan kasnije Državni komitet za obranu. Nijemci su došli na 30 km od Moskve. “Možemo li držati Moskvu? Budite iskreni!”, pitao je Žukova. “Moskvu ćemo držati bez obzira na sve“, odgovorio je slavni general.
Kao organizator obrane i vojnih operacija, Staljin je bio katastrofalan. Kao strateg, osoba koja je znala kako mobilizirati naciju, bio je genijalan. Konačno, iz rata je i izašao kao arhitekt pobjede, osvajač polovice Starog kontinenta.
“Kako se nosite s problemom minskih polja”, navodno je američki general Eisenhower pitao nakon rata Žukova. “Marširamo kroz njih”, navodno je odgovorio maršal. Kada se u ime konačnog uspjeha i ideologije može bez previše obaziranja potrošiti milijune života, svaki ratni stroj, a napose tako velik kao ruski valjak, ne može se zaustaviti.
Ujedinjeno Kraljevstvo njemačkim napadom na SSSR više nije bilo samo u ratu. Još je ipak bila riječ o jednom sukobu u Aziji, drugom u Europi. Za pobjedu antifašističke koalicije različitih trebalo je još priključiti SAD. Tek tada je počeo pravi globalni sukob.
|
Čistke prije rata pomele su 43.000 (do)časnika
Sovjetski tenkovi T-34 i ratni avioni Iljušin 2 prije rata su se proizvodili više nego ikada igdje na svijetu  Vrijeme kupljeno sporazumom Molotov-Ribbentrop, Staljin je iskoristio i za jačanje obrane, ali nedovoljno predano u prekratkom razdoblju. Za bolji je efekt trebalo odgoditi rat bar do ‘42., ali takve su nade bile uzaludne. Izdvajanja za vojsku povećana su s 26 na 43%. Tenkovi T-34 i zrakoplovi Iljušin 2 proizvodili su se više no ikada igdje na svijetu. Staljin je bio svjestan važnosti mehanizacije. “Pobijedit će onaj koji bude imao više najmoćnijih strojeva”, govorio je Vožd. “Zbog niske razine prosječne inteligencije Rusi su nesposobni rabiti moderno oružje”, smatrao je Hitler. Staljin je možda sporo učio, ali iz velikih je pogrešaka izvlačio zaključke. Hitler je bio drukčiji. Sovjeti su i tada činili nevjerojatne pogreške zbog nesposobnosti visokih časnika. G.I. Kulik, zamjenik Klimenta Vorošilova, komesara za narodnu obranu, nije forsirao strojnice i minobacače, a Vorošilov je, unatoč katastrofi koja je zadesila poljsku konjicu u srazu s njemačkim tenkovskim jedinicama, smatrao kako je zamjena konjice “loša teorija”. Staljinističke čistke položaja i života lišile su 76 od 85 visokih časnika iz Ratnog vijeća Narodnog komesarijata za obranu. Od podoficira do generala, samo u vrijeme najgorih likvidacija političkih neprijatelja, stradalo je 43.000 ljudi u uniformama. Samo 7% sovjetskih je zapovjednika imalo neku ratnu školu. Manjkalo je 32% tehničara u zračnim snagama. Crvena je armija tek 1. rujna 1939. uvela obvezno služenje vojnog roka i u dvije godine od dva milijuna porasla na 5,4 milijuna vojnika.
|
Klikni na slike za uvećanje
prof.dr. sc. Tvrtko Jakovina