ZAGREB - Opservacije o hrvatskoj ekonomskoj politici koje donosi MMF ne mogu se smatrati zaokretom u pogledu te međunarodne financijske institucija na razvoj hrvatske ekonomije. Doista, retorika je nešto drukčija, a i neke primjedbe i sugestije su konkretnije, što je posljedica ocjene o povećanim rizicima, a sva su otvorena pitanja već dugo na stolu.
Zašto su rizici povećani? Prvo, zato što se recesija produljila, a ne očekuje se brz oporavak . Drugi razlog proizlazi iz prvoga - ako se rast ne ubrza, servisiranje dugova bit će otežano, bilo da je riječ o privatnim ili javnim dugovima, domaćim ili inozemnima. MMF je prije isticao da zaduženost, prije svega prema inozemstvu, ograničava potencijalnu stopu rasta, no sada je riječ o izlasku iz recesije.
Kako biti konkurentan?
Takođe, prije su se analizirale moguće posljedice promijenjenih uvjeta refinanciranja dugova, a sada je riječ o načinu na koji bi se smanjivali. No, sve su vrijeme tri teme bile na dnevnom redu: konkurentnost, fiskalna politika i strukturne reforme. Monetarna politika bila je manje u središtu pozornosti jer se polazilo od toga da je ona određena politikom tečaja, koja je opet čvrsta točka središnje banke i uporište oko kojega su se koncentrirala sva ekonomska i politička očekivanja. Sada se otvara ne samo pitanje utjecaja tečaja na konkurentnost već i sposobnosti monetarne politike da tu politiku tečaja održi u okolnostima povećanih rizika.
Uzmimo najprije pitanje kako povećati konkurentnost? MMF je prije upozoravao na potrebu provođenja strukturnih reformi na tržištu rada, i kada je riječ o javnim poduzećima ili uopće o subvencijama, a ponavljao je da je potrebna reforma javnih financija da bi porezni teret bio manji, a javna potrošnja učinkovitija.
U krajnjoj instanci, konkurentnost se mjeri održivošću eksternih bilanci ili, drugim riječima, održivošću vanjskog zaduživanja. Središnja je banka kao cilj postavila ograničenje rasta vanjskog duga, ali to samo po sebi ne utječe na konkurentnost privrede, pa se do manjeg deficita u razmjeni s inozemstvom dolazi preko niže stope privrednog rasta. Ako je, međutim, priljev stranih financija ograničen, konkurentnost i održivost stranog duga ovise o rastu izvoza, a to opet o troškovima proizvodnje robe za izvoz. U tome veliku ulogu ima trošak rada, odnosno visina plaća i drugih zarada.
Nevolja s plaćama
U normalnim okolnostima, ti se troškovi mogu smanjiti reformama tržišta rada i manjim poreznim opterećenjima, ali u uvjetima kada je priljev stranih sredstava ograničen zbog recesije ili nema rasta zato što nema stranog novca. U svakom slučaju, prirodno je očekivati prijedloge da se smanje plaće, što je politika koja se provodi u nekim drugim zemljama. To su zemlje koje, kao i Hrvatska, imaju nefleksibilni ili vrlo ograničen fleksibilni tečaj te ne mogu smanjiti troškove rada deprecijacijom tečaja.
Tu može nastati nesporazum, kao što je vlada rekla, da MMF griješi predlažući takozvanu internu devalvaciju (tj. smanjenje plaća i drugih dohodaka), jer Hrvatska nije zemlja jeftine radne snage. Makroekonomski promatrano, međutim, tečaj i plaće su gotovo dvije strane iste medalje. Ako se ne želi korekcija preko nižeg tečaja, jer bi tako plaća u eurima bila manja, a da se pritom ne mijenja plaća u kunama, ili preko smanjenja plaća u kunama pri nepromijenjenom tečaju. Tako MMF jednostavno ukazuje na postojanje tog izbora; dakle, ako se želi očuvati tečaj na razini na kojoj se dulje vrijeme održava, konkurentnost se može povećati smanjenjem plaća.
To se može postići i tako da plaće ne rastu brzinom kojom raste nacionalni dohodak. Ako za to ima dovoljno vremena. Pritom treba procijeniti održivost različitih oblika zaduženosti. Čime se MMF bavi u nedavnom istraživanju. Naime, razmatra se stanje zaduženosti zemlje, korporacija i domaćinstava.
Ako nema poboljšanja u konkurentnosti, gospodarski oporavak kretat će se prema povećanju deficita na tekućem računu bilanca plaćanja, koji u najvećoj mjeri generira visoki robni deficit u vanjskoj trgovini. Hrvatski izvoz robe trenutno je manji od 20 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP). Dok je uvoz robe obično dvostruko veći. Jasno je da se taj deficit pokriva većim financijskim obavezama prema inozemstvu, prije svega zaduživanjem.
Kako je vanjski dug već oko 100 % BDP-a (u 2010.), daljnje zaduživanje u inozemstvu može postati prilično skupo. A opet, kao što je već rečeno, ako se ono ograniči ili ako se teži razduživanju, to će voditi nižoj stopi rasta ako se ne poboljša konkurentnost - što znači, ako se ne smanje troškovi, prije svega rada, kako bi se povećala atraktivnost proizvodnje za izvoz.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA