Neposredni povod za izradu urbanističko-arhitektonske studije “MSU - Bundek - Sava” bila je rasprava o smještaju Donacije Murtić, aktualizirana velikom reprospektivnom izložbom u Muzeju suvremene umjetnosti potkraj prošle godine.
Cijele protekle godine, u radu na mnogo većoj, obuhvatnijoj i kompleksnijoj studiji “Integrirani grad” intezivno sam se bavio i tim potezom. Naime, kad smo našli rješenje za najveći urbanističko-razvojni problem Zagreba, a to je željeznička pruga koju predlažemo spustiti pod zemlju, u široki koridor, oslobađaju se za javnu namjenu ne samo velike površine koje sada zaposjedaju tračnice, uređaji i kolodvori, nego se napokon nesmetano do Save i dalje mogu protegnuti velike osovine u smjeru sjever - jug, među kojima je najvažnija ona u nastavku Zrinjevca, Strossmayerova i Tomislavova trga, Trnjem do Save.
Kao glavni urbanistički motiv metropolskog središta ona je utvrđena još u modernističkoj generalnoj regulatornoj osnovi iz 1936./38. i razmatrana tijekom cijelog 20. stoljeća. Na njoj bi se nizale zgrade isključivo javne, uglavnom kulturne, znanstvene, obrazovne namjene, parkovi, pjacete, pješački potezi.
Rastočena Velika os
Danas se ta tzv. Velika os posreduje samo fragmentima: gradskom vijećnicom, Koncertnom dvoranom Lisinski, Sveučilišnom i nacionalnom knjižnicom, a preko Save Zagrebačkim velesajmom i napokon novom zgradom Muzeja suvremene umjetnosti.
Sve ostalo, s istočnog i zapadnog boka te osovine, ostaci su periferijske prošlosti Trnja, odnosno promašaji, kao što je nova zgrada Osiguranja Sunce, na važnom punktu koji je zaslužio urbani znak, odnosno vrhunsku arhitekturu.
Čitav taj kilometarski potez bio je i ostao najveći urbanistički i arhitektonski izazov koji grad Zagreb pruža, a bilo bi logično da je njegova realizacija predmet glavnog i dugoročnog gradskog projekta.
No, stvari ne stoje tako, a vizija iza koje stoje generacije, pa i ovaj prijedlog, pomalo se rastače.
Kad je riječ o smještaju Donacije Murtić, u razmatranju toga sudjelujem već dvadesetak godina. Edo Murtić želio je da se uključim u to, pa smo zajednički, i u krugu bliskih prijatelja, komentirali i ocjenjivali najrazličitije prijedloge koje su se podastirali umjetniku, voljnom da gradu i javnosti ostavi svoju neprocjenjivu zbirku. Edo Murtić, nažalost, nije doživio rješenje, ali se nakon njegove smrti zbirkom intenzivno počela baviti Goranka Vrus Murtić, koja ju je uistinu koncipirala i čuvala, a sada je, sa sinovima Markom i Rankom, napokon želi vidjeti dostojno prezentiranu.
Zbirke, donacije, muzeji
Otkako je sagrađen Muzej suvremene umjetnosti, predlagao sam da se Donacija Murtić smjesti uz njega. Točnije, da potez od muzeja do Bundeka postane park kulture, što znači da bi tu našli mjesto zbirke, donacije i muzeji koji danas tavore u kojekakvim skladištima i rupama. A kao što je uvriježeno, u takvom tematskom parku mogu naći mjesta i razni komercijalni sadržaji namijenjeni dokolici i razonodi, kao što je to u Europi i svijetu.
U posljednjim razgovorima s Gorankom Vrus Murtić stoga sam se kao o optimalnoj, a što se mene tiče, definitivnoj lokaciji izjasnio za prostor MSU - Bundek - Sava. Studija je moj doprinos javnoj diskusiji o smještaju donacije, a artikulirao sam je prostornim prijedlogom i jezikom arhitekture, kao što to priliči arhitektu.
U prvom redu cjelovito oblikovanje poteza. Od Muzeja suvremene umjetnosti prema sjeveru i Savi predviđa se niz od četiri objekta koji svojim rasporedom naglašavaju autoritet Velike osi, kralježnice velikog metropolskog središta. Svaka od novih zgrada autonomna je jedinica, s posebnim prilazima i parkovnim okolišem, a povezuje ih dugačka esplanada sa širokim vizurama prema zapadu.