Ako dolazite u Zagreb, pogledajte malo pred sveučilište, ali ne u osam sati, to je prerano, nego u deset, ili jedanaest, i podjite malo laganijim korakom, čut ćete razgovore samo o kavani, o lumpanju, o curama - i to o kakvim curama! - umjesto o domovini, o narodu, o nauku...”, tako je u časopisu Hrvatska misao 1903. nad svojim kolegama studentima zdvajao Stjepan Radić, dijete siromašnog seljaka koje je postalo prvi hrvatski politolog sa svjedodžbom.
A tih kolega studenata, koji su vrijeme tratili na misli o ženama i alkoholu, nije bilo puno - gotovo da ih je mogao poznavati ponaosob. Kad je Radić upisao fakultet - 1891. godine - u Zagrebu su studirala tek 303 studenata. Među njima nije bilo ni jedne žene - pristup sveučilištu dobile su tek 1901. godine. Postojala su samo tri fakulteta - Teološki, Pravni i Filozofski. Ilica još nije bila asfaltirana, tek je uređen park na Zrinjskom trgu, grad su osvjetljavale plinske svjetiljke. Zagreb je imao 38.742 stanovnika.
Vidljiva skupina
Studenti su bili mala i prilično siromašna, ali vrlo istaknuta i vidljiva skupina , ponos cijelog društva. Ako nisu živjeli s roditeljima - a velik broj njih nije - bili su podstanari. U Zagrebu je cvjetao biznis iznajmljivanja kreveta. Siromašniji studenti znali su iznajmiti samo krevet, ne i sobe - mogli su prespavati u krevetu u nečijem stanu, u kojem preko dana nisu smjeli boraviti. Stanove su mahom iznajmljivali niži činovnici i udovice koji bi tako podebljivali mjesečni budžet.
Studentskih domova nije bilo. Prva menza otvorila se 1898. godine. Budući akademski građani okupljali su se po krčmama, kavanama i plesnjacima, gdje su do kasno u noć raspravljali o kulturi, vodili političke debate, igrali biljar, kartali i pili. Oni imućniji redovito su posjećivali i javne kuće, koje su do 1922. bile legalne. I oni plićeg džepa dovinuli bi se rješenju: jedan je student, kasnije poznati kritičar Vladimir Lunaček, u bludilištu prostitutki, koju nije imao čime platiti, u zalog ostavio sveučilišnu iskaznicu, koja je tada imala stvarno veliki značaj. Kad mu je ona nije željela vratiti, istukao ju je. Prijavljen je Senatu i kažnjen ukorom, ali ne zbog posjete javnoj kući ni nasilja prema ženi, već zbog - zloporabe studentske iskaznice. Čest gost javnih kuća, podatak poznat “cijelom Zagrebu”, bio je jedan od najagilnijih studentskih vođa - Svetozar Pribičević.
Uz popularnost javnih kuća išla je i prilična raširenost spolnih bolesti, zbog koje je čak i Zbor liječnika zamolio Senat da svake godine studentima dijeli upute o zaštiti, a policija ih je upozoravala da se klone nasilja i seksualnih prijestupa, koji su među studentskom populacijom bili vrlo česti.
Sportom se nisu bavili u onoj mjeri kako su to htjeli osnivači tadašnjih sportskih klubova. Sportaši su, naime, mahom bili “stigmatizirani kao snobovi i štreberi, a na sport se gledalo kao na elitistički hir koji odvlači mladež od pravih društvenih zadaća mladog čovjeka”.
A s pićem su imali ozbiljnijih problema - u vrijeme Stjepana Radića po gradu su osnivani studentski apstinentski klubovi.
Međutim, iako naizgled raskalašeni, bili su izrazito angažirani oko ideja koje su se u to vrijeme rađale, mnogo angažiraniji i prepoznatljiviji nego što su to studenti danas. Odustati od borbe jer im prijeti, primjerice, izbacivanje sa studija nije bila opcija. Tijekom velikog studentskog štrajka 1908. godine cijela jedna generacija, oko 300 studenata - bez obzira na političku podijeljenost i šarolikost opcija - štrajkala je cijeli jedan semestar. Protestirali su zbog političkog otpuštanja i umirovljenja sveučilišnih profesora Đure Šurmina i Gavre Manojlovića, čime je napravljena teška povreda autonomije sveučilišta. Nisu riskirali samo gubitak semestra, nego i stipendija i svih dodatnih izvora za život. Ustrajali su u svojoj odluci te napustili studij u Zagrebu - ostalo je samo devet studenata Filozofskog i 21 student Pravnog fakulteta!
Kad je Stjepan Radić, koji se kao netom završeni diplomant toliko skanjivao nad životnim stilom svojih kolega, završio u zatvoru zbog spaljivanja mađarske trobojnice 1895. godine, istog se dana, prema Radićevu pismu djevojci, policiji javilo još 100 studenata - gotovo trećina ukupnog broja zagrebačkih studenata! - da zatvore i njih. Privedeno je njih 28.
Neke su to od slika studentskog života iz upravo objavljene knjige “Studenti Sveučilišta u Zagrebu (1874. - 1914) - društveni život, svakodnevica, kultura, politika”, doktoratu povjesničarke Tihane Luetić, koja je proteklih desetak godina istraživala život zagrebačkog sveučilišta u posljednjoj četvrtini 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća do 1. svjetskog rata.
Aktivne generacije
- Poznato je da se radilo o generacijama koje su bile društveno, politički i kulturno iznimno aktivne, ali nisam znala da je njihova politička i društvena aktivnost toliko utjecala na njihovu svakodnevicu. Još kao studenti bili su spremni rušiti cijele živote, ugrožavati potencijalne karijere, i to zbog ideala u koje su se kao zreli ljudi nerijetko razočarali. Bili su u stanju prekinuti studij, riskirati teške disciplinske mjere, biti izbačeni sa sveučilišta, a sve u ime ideja. Moramo imati na umu kako oni tad službeno uopće nisu smjeli biti politički aktivni, nisu smjeli čak ni koketirati s politikom. Možda je to moj neki romantičarski konstrukt, ali teško je ostati imun na takvu vrstu strasti i principijelnosti mladih ljudi - ističe Luetić.
Može li ih se povezati sa studentima danas? Studentska iskaznica sasvim sigurno više nema takav ugled, a i prostitucija je u međuvremenu zabranjena. No, čini se da je nestao i onaj studentski žar - ili se prestao ozbiljno shvaćati.