Čuli smo strašnu vijest. Otet je prijatelj moje kćeri, mladić od nepunih 17 godina, dok je išao kupiti lijekove. Bio je to trenutak kada sam odlučila - moramo otići. Mlađa kći Mirjam kao da je donijela odluku umjesto nas. Rekla mi je: “Mama, ja se bojim, bojim se izići iz kuće!”
Trenutak odluke
U samo nekoliko dana osobne smo stvari strpale u kofere, kupile avonske karte i javile prijateljima da dolazimo. I evo nas u Rijeci, zahvaljujući velikoj podršci nama bliskih ljudi. U Caracasu je još uvijek moja starija kći, no i ona je u promišljanju na koji način, kako i kada otići iz Venezuele. Ima 26 godina i već izgrađen život, tek je nedavno uspjela dobiti posao i s fakultetskim obrazovanjem zarađuje mjesečno 1200 kuna. Odluku da napustimo Venezuelu nismo, zapravo, donijele nakon otmice kćerkine prijateljice. Ona je sazrijevala u nama mjesecima. Sada znam - povratka više nema. Već sam posredno primila prijeteću poruku - zaboravi na Venezulu i čuvaj se.
Prije 11 godina Venezuelom, gdje sam živjela punih 26 godina, zavladao je novi duh nade - Hugo Chavez Frias!
I on je dosta za mnoge u toj zemlji punoj bijede značio nadu. Znam to vrlo dobro jer je moj posao upravo bio usmjeren na socijalni rad i pomoć u najopasnijim i najsiromašnijim barriosima, tj. getima Caracasa. Kućice napravljene od zemlje s krovovima od lima, tzv. ranchos, prvo je što ćete ugledati kada sletite na karakaški aerodrom, Maiquetia. Kad sam prvi put došla, 1982. godine, činilo mi se da ulazim u neki novi, meni sasvim nepoznati svijet.
Obećanje boljeg života
Danas u 2010. prizor je isti! Hugo Chavez je prije 11 godina radničkoj klasi obećao bolje uvjete života, a danas je broj ranchosa, nasilnih useljenja u zgrade i stanove, znatno veći. Njegovi govori malo-pomalo bili su sve radikalniji, s mržnjom prema, kako ih on zove, oligarcasima, a naposljetku se i nazvao socijalistom!
Sve je to zvučalo pomalo romantično, neki novi latinski Robin Hood oduzima bogatima da bi dao siromašnima. No, nije mi trebalo dugo da shvatim koliko je to daleko od istine. I koliko daleko od socijalizma.
Chavez, populist koji svojim dnevnim osmosatnim monolozima i pjevanjem na svim TV i radijskim postajama (ono malo što ih je ostalo) govori o pravdi, jednakosti, o tome kako treba istrijebiti sve i sva što ne misli kao on, Chavez koji se smatra reinkarnacijom Simona Bolivara, Chavez koji šeće po gradu i upire kažiprstom na zgrade i govori: Expropiese! (Nacionalizirano!) Chavez koji nam određuje koliko minuta se smijemo tuširati, koji nam govori da svi moramo na dijetu, koji nam svaki dan ponavlja da smo antirevolucionarni izrod, smeće, a tko nije za njega smatra se protivnikom revolucije! Chavez za doručak, za marendu, za ručak, za večeru. Prva riječ ujutro - Chavez! Zadnja riječ - Chavez!
Na ulici u Caracasu
Naši su životi vrijedni kao jedan par cipela, jedan sat ili par stotina bolivara u novčaniku.
Pitate me kakav je jedan dan na ulici u Caracasu. Naši su životi svedeni na svakodnevni strah od mogućeg ubojstva na ulici, strah da otvorimo usta protiv režima. Po zidovima moramo gledati crteže Majke Božje kako drži mitraljez u ruci - sve ono sveto, sve duboko ukorijenjeno u narod postalo je meta ismijavanja i rugla, a El Comandante Hugo Chavez šalje vojsku na žene, na djecu, na starce, polijevaju nas šmrkovima vode, tuku pendrecima i željeznim štangama, bacaju suzavac po nama, po građanima koji se usude izaći na ulicu i vikati: Želimo slobodu!
Pogaženo dostojanstvo
Po običnim građanima, po našoj djeci. Možemo podizati samo 500 bolivara na dan, a državna banka odlučuje kako, kada i zašto će nam dati dolare, i to samo izvjesni, mizerni iznos!
Imala sam priliku upoznati ljude koji rade s njim, imam poznate koji rade u državnim poduzećima, oni moraju nositi crvenu uniformu, moraju glasati za njega, moraju ići na politički manifest u njegovu korist, moraju biti članovi PSUV-a, Partido Socialista Unido de Venezuela.
Ljudi već govore na ulicama u pola glasa, sa strahom i nevjericom, a to mi doziva puno gorkih sjećanja i kažem si: Ne opet! Chavez je na početku imao potporu intelektualaca, povijesno poznatih komunista u Venezueli, koji su se pak javno okrenuli protiv njega i njegove ideologije koja nema veze s Marxom, koja krši ljudska prava iz dana u dan, tlači i onaj najsiromašniji narod i ispire mu mozak. Ljudi su siromašni, ali ne i glupi! Ljudima je dosta, ali njihov vapaj ne dolazi do ovih geografskih širina!
Zatvorena vrata
Chavez je već zatvorio 27 radijskih i televizijskih postaja, prijeti nam vojskom, a dao je i oružje u ruke svojim pristašama te tako stvorio civilne naoružane grupe. Chavez se igra legislativom, stalno je mijenja, po potrebi premješta točke i zareze i tako dobiva nove zakone krojene po njegovoj autoritarnoj mjeri.
Surađuje li s FARC-om, kolombijskom narkogerilom, kao i sve ostale sumnje, time se treba baviti međunarodni sud, ali onaj dan kad sam svojim tijelom zaštitila jednu staricu da je ne pogodi limenka suzavca, onaj dan kada sam se sakrila tijekom jedne manifestacije u stanicu metroa a vojska je u nju bacila suzavac, onaj dan kada sam svojim očima vidjela kako vojnik povlači za kosu mladu ženu po pločniku, onaj dan sam odlučila dignuti glas protiv bilo kojeg režima koji gazi ljudsko dostojanstvo.
Svjesna sam da si zatvaram vrata za povratak u zemlju koja mi je gotovo 30 godina bila dom. Ali, čini mi se da u ovom času imam moralnu obavezu da u ime onih koji su ostali glasno ponovim: U VENEZUELI SE KRŠE LJUDSKA PRAVA! PROKLET BIO ONAJ VOJNIK KOJI DIGNE ORUŽJE PROTIV VLASTITOG NARODA. To je poruka koju je davno izgovorio Simon Bolivar. A ona sve glasnije struji među razočaranim i osiromašenim narodom te prelijepe zemlje.
Šutjeti i trpjeti
Nisam vam željela govoriti ni o jednom političkom opredjeljenju. Moja jedina politička ideologija je dostojanstvo čovjeka. Ovo je moja priča, priča posvećena svakom običnom smrtniku poput mene. Je li vam se kada dogodilo da šutite i trpite i odjednom viknete: DOSTA! Sigurno jest!