Talijani žele tehnički kamen, takozvanu jalovinu, nude tri eura po kubiku. Zove i kupac iz Makarske, treba mu kamen za šest milijuna kuna. Zovu i drugi, ali u firmi nemaju s kime razgovarati. Budući da je firma dioničko društvo u stečaju, uprava ne postoji, kao ni nadzorni odbor koji predstavlja vlasnika. Štoviše, nema ni stečajnog upravitelja; dao je ostavku. Praznim pogonima prođe pokoji sindikalist. Tvrde da proizvode i da slažu na lager. Pitanje je kako će to prodati ako je paraliziran odjel prodaje. Sindikat, koji je svojedobno bagerom zabarikadirao ulaznu rampu i preuzeo firmu, tvrdi da sve može procvjetati za sedam dana. Međutim, radničko je samoupravljanje, kao što znamo, kod nas umrlo i pokopano, pa se postavlja pitanja u čije to ime sindikat govori kada vlasnika nema, a oni sami u ovom trenutku nisu je otkupili, jer to bi mogli učiniti samo nakon stečaja - koji su sami blokirali. Pa je firma trenutno - ničija zemlja.
‘Div s Brača’
Ova je poslovna priča kroz koju trenutno prolazi Jadrankamen d.d. u stečaju, tvrtka registrirana za vađenje i proizvodnju jadranskog kamena i mramora kojoj su desetljećima od milja tepali “kameni div s Brača”.
Na samom početku prošloga stoljeća brački su neimari osnovali firmu kao sljednika razbacanih bračkih kamenoklesarskih zadruga, sa sjedištem u mjestu Pučišća. U socijalizmu firma dobiva predznak SOUR i s nadalekom poznatom bračkom stinom drži monopol na zatvorenom tržištu. U samostalnoj hrvatskoj državi tvrtka se privatizira i 1993. radnici postaju vlasnici 51 posto dionica.
- A vama danas šef sindikata Tonči Drpić, galamdžija koji lupeta bez pokrića, širi bajku kako im je Tuđman oteo firmu i poklonio je Orešaru. A svi znaju da je on sam svojevremeno šetao s Brunom Orešarom po mistu i nagovarao ljude da prodaju dionice. Prodali su i legitimno pali na manje od 15 posto vlasništva - reći će nešto kasnije Ivo Bučan, stečajni upravitelj koji je u uzavreloj atmosferi na tom srednjedalmatinskom otoku izdržao taman koliko traje korizma. Četrdeset dana.
- Svojom pričom o pradidovima samo senzibiliziraju javnost - nadovezuje se Vedran Vilović, zadnji predsjednik Uprave prije pokretanja stečaja. - Fenomenalan je taj mit da je to njihovo samo zato što su tamo locirani. Svoje su dionice prodali, tvrtka je dobila najvećeg pojedinačnog dioničara, oni su postali (samo) uposlenici, a kamenolom je rudno dobro i pripada svakom građaninu ove države - tumači Vilović.
Tijekom godina, otkako se firma privatizirala, redovito se mijenjala vlasnička struktura. U vrijeme kada su društva u vlasništvu Brune Orešara imala većinski ulog u Jadrankamenu (a to je većinu vremena), činile su su razne poslovne transakcije, kupoprodaja dionica, kratkoročne pozajmice, potraživanja i prebijanja potraživanja... Oni malo strpljiviji mogu se primjerice (po)zabaviti Izvješćem o reviziji pretvorbe i privatizacije u kojem će, među ostalim, naći: Mali dioničari (radnici) Jadrankamena prodali su 32,21% dionica Orešarovom poduzeću GAIA d.o.o. Mirovinski fond mu je prodao sve svoje dionice, 15,31%. To je dovoljno za većinu. A onda je GAIA d.o.o. (Orešareva firma) prodala dio dionica firmi LIR d.o.o. (Orešareva), pa je GAIA prenijela dionice na G-Mont d.o.o. (Orešareva), a G-Mont ih je prodao Orbis Holdingu d.o.o. (Orešarev). Zatim je Orbis Holding (Orešarev) kupio dionice od društva Uzor d.d. (Orešarev), “međutim, kupac nije u ugovorenom roku platio te je ugovor raskinut i dionice se vraćaju u posjed firme Uzor d.d.” Onda je Uzor (Orešarev) prodao te iste dionice LIR-u (Orešarev), a LIR ih je prodao Orbis Holdingu (opet Orešarev)... Gospodarske vratolomije. Jesu li sve zakonite, odredit će Državno odvjetništvo.
Zavađeno mjesto
No, poslovanje teče, firma ne puni novinske stranice. U prosincu 2008. diže se, međutim, prva optužnica protiv Brune Orešara i ostalih članova Nadzornog i Upravnog odbora; tereti ih se za izvlačenje 1,5 milijuna kuna. Tri godine kasnije istu se ekipu tereti za gospodarski kriminal i štetu od 23,5 milijuna kuna. Konac prošle godine bio je posebno užaren u tom malom otočkom mjestu. Počeli su štrajkovi, glasni prosvjedi po Braču i Splitu. Njihove supruge osnivaju udrugu Žene kamene i raspisuju referendum za smjenu načelnika i donačelnika, jer smatraju da ih ovi nisu podržali, a prozivaju i lokalnog župnika. Mjesto se do kraja podijelilo i zavadilo.
Unatoč tome što su dobivali plaće, sindikat koncem prošle i početkom ove godine pokreće štrajk. Ne slažu se s listom otkaza. Blokiraju poslovanje, vjerovnici zauzvrat blokiraju račun i nakon 60 dana te mrtve utrke tadašnji predsjednik Uprave Vedran Vilović 29. ožujka pokreće stečaj. Zašto, kada je govorio da je njegov plan oporavka realan?
- To je moja zakonska obveza. Ako nakon 60 dana neprekidne blokade računa ne pokrenem stečaj, vjerovnici me mogu privatno tužiti za nadoknadu štete - tumači nam Vilović.
Sindikat, preciznije njegov šef Drpić, danima je u medijima vapio “želimo stečaj, restrukturiranje i novi početak”. No, kada je stečajni sudac Trgovačkog suda u Splitu Paško Bačić imenovao za stečajnog upravitelja Ivu Bučana, nisu mu dopustili da uđe u upravnu zgradu. Događa se famozan “desant na rivi” u kojem interventna policija štiti Bučana. U tom džumbusu svi se međusobno optužuju, prozivaju i časte; palo je nekoliko kaznenih prijava. Sindikalisti ulažu žalbu na stečaj, iako nisu stranka u postupku, i istovremeno poručuju da će oni birati stečajnog upravitelja iako za to ne postoji pravno ni poslovno uporište.
- To mora biti mladi pravnik s Brača. Stečajni se upravitelj mora nama pokloniti. I ako mu nađemo kakvu mrlju, leti ća - tumači mi energično Drpić. Nakon “desanta”, bučne sindikaliste primaju ministri u Vladi. To je do kraja razbjesnilo stečajnog upravitelja Bučana. Revoltiran daje ostavku.
Što želi sindikat?
- Čini mi se da je stečajni upravitelj Bučan imao dobar plan. Htio je nastaviti proizvodnju. I što je na kraju doživio? Da pola Vlade primi ovaj nepostojeći sindikat i njemu iza leđa, dogovaraju se o sudbini tvrtke. To je nečuveno i kontra svih zakona! - primjećuje bivši predsjednik Uprave Vilović.
- Stečaj da, u normalnoj državi, ali u ovoj ludoj državi - ne! - glasno odgovara sindikalist Drpić. - Istina, prvo sam govorio da ga želimo, samo da im pokažemo da se ne plašimo, to su bili moji spinovi. Sve što nam treba je jedan mladi direktor koji će spasiti 300 radnih mjesta. Da firma poput Jadrankamena ode u stečaj, to se može dogoditi samo u Hrvatskoj. Jeste li ikada čuli da je neka naftna bušotina u svijetu otišla u stečaj? - slikovito će Drpić.