Švicarci će za dvije godine na referendumu odlučiti hoće li od države zatražiti da - kako zna i umije - u doglednom periodu svakom građaninu, od rođenja do smrti, bez obzira na to jesu li siromašni ili bogati, osigura svaki mjesec određeni iznos iz državnog proračuna - a predlaže se 2500 franaka, što otprilike odgovara polovici tamošnje prosječne plaće. Iako ideja na prvi pogled izgleda fantastično, gotovo utopijski, dio uglednih svjetskih stručnjaka socijalne politike tvrdi da je izvediva, a najveću podršku uvođenju bezuvjetnog temeljnog dohotka (BTD) među narodima Europske unije ima upravo među - Hrvatima! Mi bismo - podijelimo li 68 milijardi kuna, koliko godišnje iz proračuna izdvajamo za socijalnu zaštitu, s brojem stanovnika, odnosno poigramo li se s varijantom da se sve socijalne naknade ukinu te se novac prenamijeni i isplaćuje kao BTD - dobivali 1324 kune mjesečno!
Inicijativa za uvođenje BTD-a u cijeloj Uniji traje još od sredine siječnja ove godine, kada je Europska komisija u okviru Europske građanske inicijative, načina na koji građani mogu sudjelovati u zakonodavnom procesu EU, pokrenula prikupljanje potpisa građana EU koji podržavaju takvu inicijativu. Međutim, o njoj se do “švicarskog slučaja” nije mnogo čulo u javnosti. No, prikupi li se dovoljno glasova, institucije EU ozbiljno će početi razmatrati uvođenje BTD-a na razini cijele Unije. Potrebno je skupiti potpise milijun Europljana, pri čemu svaka članica ovisno o broju stanovnika treba prikupiti određeni broj potpisa, a zadani prag mora biti prijeđen u najmanje sedam zemalja. Potpisi se skupljaju do 14. siječnja iduće godine, a na razini EU za sada ih je skupljeno 95.134, što znači da ih treba još 11 puta toliko.
Iako je Hrvatska posljednja država koja je postala članicom Europske unije te smo mogli početi potpisivati inicijativu tek 1. srpnja ove godine, u ta tri tri mjeseca podršku inicijativi dalo je 7143 Hrvata, što je gotovo 80 posto potrebnih potpisa!
Od Hrvata u potpisivanju su revniji samo Slovenci kojima do praga od 6000 potpisa nedostaje svega 901 potpis, odnosno skupili su ih 84,98 posto. Ali Slovenci potpise skupljaju pola godine dulje od Hrvata, pa su Hrvati rekorderi u brzini i količini podrške inicijativi.
Na što BTD podsjeća
- Ne čudi da Hrvati prednjače kao što ne čudi ni da su upravo Švicarci uspjeli skupiti dovoljno potpisa da pokrenu referendum o tom pitanju u svojoj zemlji. Hrvatska je među siromašnijim zemljama EU, u krizi je egzistencija sve većeg broja ljudi ugrožena te im se bezuvjetni temeljni dohodak čini kao slamka spasa. Međutim, hrvatski je proračun prazan i teško je očekivati njegovu realizaciju. Švicarska je, s druge strane, vrlo bogata zemlja s relativno lošim socijalnim sustavom, uspoređujemo li ga s jednako bogatim nordijskim zemljama. U Švedskoj, primjerice, BTD već sada u stvarnosti postoji iako se tako ne zove: sve skupine ljudi, od nezaposlenih do socijalnih slučajeva, imaju naknade koje omogućuju pristojan život. Švicarci pak objektivno imaju novaca, a nejednakosti u društvu su velike. Stoga nije neočekivano da ovakva ideja padne na plodno tlo među većim brojem građana baš kod njih. U švicarskom kontekstu ovu temu uopće ne smatram neozbiljnom ni neprovedivom - kaže dr. Zoran Šućur, dekan Studijskog centra socijalnog rada zagrebačkog Pravnog fakulteta.
Zanimljivo je da su upravo jedine dvije bivše republike SFRJ koje su ušle u EU najveći zagovaratelji BTD-a. Činjenica je da u krizi stanovnici Hrvatske, pa i Slovenije, žive mnogo lošije, ali sigurno ne lošije od stanovnika Bugarske i Rumunjske, koje su pak uspjele skupiti tek desetak posto glasova potrebnih za ostvarivanje praga. Objašnjenje dobrim dijelom sigurno leži u činjenici da ideja BTD-a mnoge podsjeća na bivšu državu, u kojoj je velikoj većini prihod bio osiguran. Rumunji i Bugari, za razliku od naroda bivše Jugoslavije, danas su svjesni da žive mnogo bolje nego prije 30 godina: čak ni u nostalgičnom, često izmijenjenom i opranom sjećanju, bivši sustav ne pamte kao dobar.
Desetljeće pripreme
Aktivna inicijativa bezuvjetnog temeljnog dohotka, koji bi bez ikakvih preduvjeta dobivali svi građani neke države, datira iz polovice prošlog stoljeća i nije potpuna avangarda: iako BTD još nije uvela ni jedna država svijeta, ta ideja ima brojne poklonike te se predaje u sklopu socijalne politike i na hrvatskim sveučilištima.
Sama ideja potječe još s kraja 18. stoljeća od američkog političkog aktivista i revolucionara Thomasa Painea, koji je tvrdio da je jednakost moguće postići redistribucijom resursa na način da država svakom građaninu plaća kapitalnu rentu kada postane punoljetan. Među zagovornicima je i Milton Freedman, najveći ekonomski zagovaratelj slobodnog tržišta u prošlom stoljeću, na čijim idejama počivaju ekonomije razvijenih zemalja Zapada. U svojoj posljednjoj knjizi “Where do we go from here: Chaos or Community” objavljenoj 1967. godine na uvođenje zagarantiranog prihoda pozvao je Martin Luther King, a već 1968. godine 1200 američkih ekonomista potpisalo je peticiju administraciji u Bijeloj kuću kojom traže da se sustav garantiranog prihoda odmah uvede. Među potpisnicima je bio i makroekonomist Paul Samuelson, prvi Amerikanac koji je dobio Nobelovu nagradu iz područja ekonomskih znanosti.
Jedan od najutjecajnijih zagovornika BTD-a u Njemačkoj je Gotz Werner, osnivač, suvlasnik i bivši glavni direktor specijaliziranog maloprodajnog lanca DM. Werner se već deset godina na Sveučilištu u Karlsruheu bavi poduzetničkom ekonomijom, a poslovna filozofija DM-a i natprosječne plaće koje daje u sektoru trgovine bazirana je na njegovom uvjerenju da bi ljudi trebali biti financijski neovisni da bi u poslu bili uspješniji, ako je moguće neovisni i od poslodavca kad je riječ o osnovnim potrebama.
Zagovornici tvrde da je to pravedna ekonomska nužnost kojoj osnovni cilj nije samo iskorjenjivanje siromaštva, već i ukidanje svake povlaštenosti i uspostava odnosa jednakosti države prema svakom građaninu bez obzira na njegove karakteristike - imovinu, prihode ili radni status.
- Uvođenje BTD-a koji, ponavljam, nigdje u praksi nije uveden te o dobrim i lošim stvarima možemo samo teoretizirati, zahtijevalo bi niz preduvjeta i vjerojatno bi trebala desetljeća prije njegove pune primjene. Ono što je sasvim izvjesno jest da bi se ukinula sva druga socijalna davanja - od naknada za nezaposlene preko porodiljnih naknada i dječjih doplataka do mirovina. A da bi to bilo moguće, od svih mogućih resornih reformi, nužno je promijeniti - konkretno, povećati - poreze - kaže dr. Šućur.
Dvije švicarske udruge koje su, bez ikakve političke potpore, prošli tjedan svečanom predajom 116 tisuća potpisa građana izborili određivanje referenduma o BTD-u, nisu ponudile jasan plan provedbe i uvođenja BTD-a niti će u referendumskom pitanju stajati željeni iznos BTD-a, već samo njegovo načelo. Međutim, ekonomisti su izračunali da bi novac koji Švicarska sada daje za socijalnu zaštitu činio tek oko 45 posto potrebnih sredstava da bi se svakom punoljetnom građaninu isplaćivalo 2500 franaka mjesečno, a djeci po 1800 franaka, kao što je to inicijalni prijedlog. Ostatak bi se morao namaknuti povećanjem poreza, prvenstveno onima s većim plaćama, što će mnoge odbiti od podrške referendumu. Švicarski su porezi na dohodak razmjerno niski. Zanimljivo je da bi se sljedeći mjesec u Švicarskoj trebao održati referendum o još jednoj, srodnoj inicijativi, nazvanoj 1:12, kojom se traži da najveća plaća u Švicarskoj smije biti najviše 12 puta veća od minimalne: sada je taj odnos 1:56, dok je prije 25 godina bio 1:6. To najbolje govori koliko su se nejednakosti u tom društvu produbile.
Kako će, dakle, biti uveden BTD - još se ne zna. Referendum će se održati tek u naredne dvije godine, a ako prođe, njihova će vlada sigurno dobiti još nekoliko godina kako bi našla način na koji bi najbolje mogla implementirati volju građana u zakonodavstvo.
Je li moguće švicarsku ideju preslikati na Hrvatsku? Volja građana, sudeći po podršci europskoj inicijativi, neće biti problem. Problem je, kaže dr. Šućur, novac.
- Da bi se o tome razmišljalo, proračun mora biti pun. A to je temeljna razlika između Hrvatske i Švicarske - kaže dr. Šućur.
(...)