Prije točno dvadeset godina pao je režim Slobodana Miloševića u Srbiji. Bio je to najvažniji događaj u cijeloj Europi. Govorilo se da je konačno regija zapadnog Balkana okončala krvave sukobe, da iza sebe ostavlja mračnu prošlost i okreće se svijetloj budućnosti u Europskoj uniji. Nedugo nakon toga u Zagrebu je održan Zagrebački summit zemalja Europske unije i jugoistočne Europe na kojem je i zajamčena europska perspektiva regije.
Dvadeset godina kasnije Europska komisija objavljuje izvještaje za države zapadnog Balkana kojima se ocjenjuje njihov napredak u ispunjavanju kriterija za integraciju u EU. Jedino je Hrvatska uspjela prijeći cijeli krug od Zagrebačkog summita, Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, aplikacije za članstvo, otvaranja i zatvaranja pristupnih pregovora do punopravnog članstva.
Ovogodišnji izvještaji napretka pokazuju gorku istinu. U svim državama regije ili uopće nema napretka, ili je on ograničen u većini ključnih područja. Svugdje je ozbiljan problem vladavine prava i raširena korupcija. Za uspješni napredak potrebna je snažnija politička volja. Kada god se održavaju izbori, oni utječu na zaustavljanje reformi. A u razdoblju koje je Europska komisija obuhvatila izvještajima što ih je u utorak objavila u Bruxellesu izbori su održani u svim državama, osim u Albaniji. Sve države glume da ozbiljno rade na reformama. Nije da im nedostaje znanje.
Sve imaju manje-više dobre zakonske okvire za borbu protiv korupcije i organiziranog kriminala, za reformu sudstva i slobodu medija. Ali ne samo da nema političke volje za uspjeh u tim područjima, već je upravo politički utjecaj problem sam po sebi. Istina je da se Europskoj uniji ne žuri s proširenjem. Mnogi bi htjeli i potpuno odustati od toga procesa. Ali čitanjem izvješća o napretku stječe se dojam da se ni državama regije zapadnog Balkana ili, točnije rečeno, političkim elitama također ne žuri na putu prema Uniji.
Tako se kombinira skeptičnost prema proširenju u EU s komotnom pozicijom političara u regiji da se ne moraju žuriti jer ionako ne mogu računati na brzo članstvo u Uniji. Najčešća konstatacija svih izvještaja za napredak o svakoj državi, od Albanije, Sjeverne Makedonije, Kosova, Crne Gore, Srbije do Bosne i Hercegovine jest da je napredak "ograničen" i da su te države "u početnoj fazi" spremnosti za preuzimanje odgovornosti koji bi proizlazile iz članstva u EU. Crna Gora i Srbija u nekim su područjima nešto više odmakle, što je i razumljivo jer su to jedine dvije države koje pregovaraju o članstvu.
Albanija i Sjeverna Makedonija još čekaju kako bi otvorile pristupne pregovore. BiH je predala aplikaciju za članstvo, ali nije dobila pozitivno mišljenje Europske komisije kojim bi se preporučilo davanje statusa kandidata. Ako je suditi prema zadnjem izvještaju, teško da će uskoro doći neka dobra vijest za BiH.
Kosovo je jedina država koja nije predala aplikaciju za članstvo, a i da jest, šanse za uspjeh bi bile male jer neovisnost Kosova još nije priznalo pet država članica Europske unije koje mogu blokirati bilo koji postupak EU u odnosima s Kosovom, uključujući i davanje statusa kandidata. Kao i 2000. godine, i sada je Srbija ključna država u regiji. Tako se razmišlja i u Bruxellesu. Srbija ima utjecaj u BiH, kontrolira sjever Kosova, kosovske Srbe, a uspjehom prosrpskih snaga na izborima u Crnoj Gori dodatno raste i utjecaj Srbije u toj državi.
Neriješeni odnosi Srbije i Kosova glavni su problem regije, a ideje kako bi se ti odnosi mogli riješiti razmjenom teritorija dodatno su povećali strah da bi se regija mogla ponovno vratiti u mračnu prošlost. U Srbiji su na vlasti ljudi koji su bili najbliži suradnici Slobodanu Miloševiću. U načelu ne bi bilo važno to spomenuti. Međutim, problematični su pokušaji istih za rehabilitaciju Miloševićeve politike. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić govori kako su Miloševićeve greške bile "nenamjerne".
Prije nekoliko godina govorio je kako je Milošević bio "veliki vođa" koji je imao "dobre namjere". Nekadašnji glasnogovornik Miloševićeve partije Ivica Dačić, sada ministar vanjskih poslova, prijeti onim Srbima koji govore gdje su pokopani Albanci širom Srbije. "Šta ćemo mi sa Srbima koji potkazuju Albancima i Hrvatima, pričaju razne gluposti, pokazuju im gdje su sahranjeni Albanci širom Srbije", govori danas Dačić u srpskim medijima.
Dakle, za njega su otkrića masovnih grobnica "gluposti" i problem su oni koji pomažu da se otkriju, a ne to što su ti leševi uopće prebacivani s Kosova i ubačeni u masovne grobnice u Srbiji u pokušaju prikrivanja tragova zločina upravo režima kojem je on služio. I Dačić to govori u vrijeme kada Srbija i Kosovo, pod posredovanjem Europske unije, pregovaraju o normalizaciji odnosa, za što je otkriće sudbine nestalih jedan od ključnih uvjeta, s obje strane.
Logičan odgovor na pitanje koje postavlja Dačić "što sa Srbima koji govore gdje su sahranjeni Albanci" trebao bi biti da takvima treba dati odlikovanje, ohrabriti ih da to učine svi koji bilo što znaju. Ali nismo sigurni da je to Dačić imao na umu. Dok budu imale ovakve političke lidere, koji jedno govore u Bruxellesu, a drugo kod kuće, teško će države regije naprijed na putu prema Europskoj uniji.