Europa je ranjiva. To je ključna lekcija nakon ruskog napada na Ukrajinu. I Europa reagira – posebno novcem. Njemačka vlada je osnovala poseban fond od sto milijardi eura za modernizaciju i opremu Bundeswehra. Osim toga, Njemačka ubuduće želi dva posto svog BDP-a izdvajati za vojsku, u skladu s ciljem koji su članice NATO-a formulirale još 2014. godine.
Međutim, 2022. samo četiri europska saveznika u NATO-u postigla su taj cilj od dva posto. Kao odgovor na rat u Ukrajini, 20 članica Europske unije obećalo je da će značajno povećati svoje izdatke za vojsku. I u novom Europskom obrambenom izvještaju Minhenske sigurnosne konferencije se upozorava - dodatna sredstva su enormno važna.
Tri pouke iz ukrajinskog rata
U svom izvještaju Minhenska sigurnosna konferencija (MSC) najprije je pažljivo analizirala vođenje rata u Ukrajini, piše Deutsche Welle. Autori su izvukli tri glavne pouke, kaže za DW Leonard Schütte, koji je također radio na izvještaju: „Prva je da takozvana ‘stara vojna sredstva‘, dakle tenkovi, artiljerija, protuzračna obrana, i dalje igraju veliku ulogu."
Druga lekcija je samo na prvi pogled u suprotnosti s prvom, jer je riječ o „novoj vojnoj opremi“: „Vidimo da u Ukrajini istovremeno ogromnu ulogu igraju vrlo jeftini dronovi i dronovi kamikaze."
Kao treću lekciju autori ističu da je „komunikacija zasnovana na satelitima izuzetno važna: s jedne strane, za kontrolu dronova, ali i za osiguranje komunikacije između različitih postrojbi", objašnjava Schütte.
Ukrajinska vojska, na primjer, uveliko koristi mrežu satelita Starlink Elona Muska. Schütte kaže da EU želi srednjoročno postati neovisan o privatnim tvrtkama. „Postoji inicijativa u EU-u da se lansira do 170 satelita u nisku orbitu Zemlje."
Rascjepkana industrija oružja
Ako to uspije, to bi bio rijedak primjer uspješne suradnje unutar Europske unije. Naime, suradnja je teška naročito kada je u pitanju naoružanje. Na kraju krajeva, EU nema europsku vojsku: svaka od 27 država-članica ima svoju nacionalnu vojsku. A samo desetak zemalja EU-a ima svoju industriju naoružanja.
Posljedica je rascjepkanost te industrije, žali se političar njemačke vladajuće stranke SPD Hans-Peter Bartels. „To je jedna od glavnih prepreka. Imamo previše tvrtki u Europi koje su u lošim vremenima preživjele tako što su im svojim narudžbama pomagale države. A sada, kada se za oružje troši puno novaca, naravno da smatraju da nema potrebe za spajanjem. No, to cijelu stvar čini tehnički izuzetno nepreglednom. I skupom.“
Bartels zna o čemu govori. Pet godina je bio povjerenik Bundestaga za vojsku. U intervjuu za DW kaže: „Potrebne su nam prave europske tvrtke. Kao Airbus u civilnom sektoru, koji je europska kompanija i proizvodi velike zrakoplove za svjetsko tržište. Na isti način bi nam bile potrebne najviše dvije ili tri europske firme, barem za složene, velike sustave naoružanja, koji bi bili konkurentni na najvišoj razini."
Suradnja? Da, ne, malo…
Mnogi u svojim govorima pozivaju na europsku suradnju. Njemački kancelar Olaf Scholz je, na primjer, u svom govoru od 22. lipnja zahtijevao: „Naši obrambeni napori u Europi moraju se udružiti. Obrambenoj industriji u Europi moramo dati dugoročne izglede i ubrzati proizvodnju."
No, u praksi se dobre namjere brzo suočavaju s nacionalnom sebičnošću. Stručnjak za sigurnosna pitanja Schütte kaže: „Kada smo radili na izvještaju gledali smo postoje li pozitivni primjeri zajedničke suradnje u naoružanju iz kojih bi se moglo naučiti. Ima ih vrlo, vrlo malo."
Prema njegovim riječima, izražena rascjepkanost ne samo da dovodi do nepotrebnih dodatnih troškova, već i do velikih troškova za vojsku: „To vidimo po običnim stvarima, poput streljiva za artiljeriju. Streljivo koje se kupuje u Njemačkoj ne odgovara artiljeriji drugih zemalja jer imaju drugačije standarde. To je apsurdno."
Ali, čak i tamo gdje suradnje navodno ima, često ima i razdora. Na primjer, u njemačko-francusko-španjolskom projektu FCAS. Stručnjak za obranu Bartels žali se da je taj zajednički projekt razvoja budućeg zračnog borbenog sustava postao poprište beskrajnog spora oko patentnih prava, podjele posla i nadležnosti. I ističe: „Moramo se maknuti od toga. Takvi projekti bi trebali biti u rukama jedne zaista europske kompanije koja bi preuzela ukupnu odgovornost."
Postoje i veliki problemi s francusko-njemačkim planom za zajedničku proizvodnju najsuvremenijeg oklopnog vozila, poznatog pod skraćenicom MGCS (Main Ground Combat Sistem). Projekt se odgađa, a njemačka industrija naoružanja već́ proizvodi alternative.
Kad, ako ne sad?
Rat u Ukrajini konačno je doveo do toga da svi shvate koliko je važno što prije, što bolje i prije svega što učinkovitije surađivati. Leonard Schütte to zaista vidi kao priliku: „Ako sada ne promijenimo suradnju, a kada ćemo?“
On već primjećuje prve promjene. „Prvi put u svojoj povijesti Europska unija, kao odgovor na rat, počinje davati financijske poticaje za zajedničke nabavke. Toga ranije nije bilo.“
Izvještaj o europskoj obrani bavi se još jednim problemom: posljednjih desetljeća su nedostaci u nabavci oružja postali toliko veliki da mnoge zemlje velike narudžbe za oružje sada dodjeljuju drugim zemljama u Europi – zato što je neophodno naoružanje tamo brzo dostupno.
Ali to slabi industriju naoružanja u EU-u i stvara dugoročne ovisnosti. Dilema je sljedeća: brzina ili suverenitet Unije?
Njemački ministar obrane Boris Pistorius odlučio se za brzinu. Prema odredbi njemačkog Ministarstva obrane od kraja travnja, „od ovog trenutka faktor vremena ima najveći prioritet i odlučujući je kao suštinski faktor u svim tekućim i novim projektima naoružanja Bundeswehra".