Crna Gora bi vjerojatno 26. listopada, četiri mjeseca od izbora i poslije mnogo oscilacija, svađa unutar pobjedničkog tabora, natezanja između predsjednika države Jakova Milatovića i mandatara Milojka Spajića (Milatović je, čini se, zasad izvojevao pobjedu nad Spajićem iako je pitanje koliko je to njemu uistinu teško palo) te bezbroj političko-ideoloških kalkulacija, trebala dobiti novu vladu, i to prilično iznenađujućeg sastava.
Naime, postignut je sporazum prema kojem će vlada biti manjinska, ali uz podršku prosrpskih i proruskih radikala iz koalicije Za budućnost Crne Gore (ZBCG), koji postaju najvažniji politički čimbenik, a čiji će čelnik, inače četnički vojvoda Andrija Mandić, postati, prema dogovoru, šef Skupštine, a potom će nakon rekonstrukcije vlade, koja se predviđa za godinu dana, oni preuzeti četiri ministarstva, u kojima će njihovi ljudi već biti državni tajnici.
No, iako se činilo da, zbog sudjelovanja rigidne prosrpsko-proruske opcije u vlasti, stranke manjina neće u vladu, dogodio se pomalo neočekivan obrat - Albanski forum (u koji ulaze dvije albanske stranke) prihvatile su da budu dio i takve vlade, a Bošnjaci i Hrvati napustili su pregovore i odlaze u oporbu s ostalim procrnogorskim strankama.
Ulazak Albanaca u vladu sa strankom koja se zalaže za opoziv priznanja Kosova, negira genocid u Srebrenici, traži izlazak iz NATO-a i ukidanje sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu izazvao je konsternaciju na crnogorskoj političkoj sceni, pa jedni misle da će takva vlada biti u stalnom raskoraku i neprestano na rubu opstanka, a drugi da ulazak Albanaca u nju daje kakvo-takvo pokriće Milatoviću i Spajiću pred Washingtonom i Bruxellesom, koji su otvoreno izrazili negodovanje zbog činjenice da će antieuropski prorusko-prosrpski nacionalisti biti njezin dio.
No, jedan od lidera albanskih partija Nik Gjeloshaj rekao je da im je odluka o ulasku u Vladu bila "olakšana demokratskim, prozapadnim duhom mandatara Spajića". No, pitanje je kako će to funkcionirati, pogotovo nakon što za godinu dana ti elementi i formalno budu ministri u vladi, a jedno od najspornijih mjesta svakako je ono ministra obrazovanja, što kod procrnogorski opredijeljenih građana izaziva blagi napad panike. No, barem pred javnošću, što svojom, što svjetskom, a u prvom redu zapadnom, potpisnici koalicijskog dogovora obvezali su se da će se vanjskopolitička orijentacija vlade temeljiti na punoj posvećenosti integracijama i ubrzanom procesu pristupanja EU, članstvu u NATO, koje ne bi trebalo dovoditi u pitanje, te razvijanju prijateljske suradnje sa svim državama priznatima od Crne Gore, što pretpostavlja i Kosovo, te se neće protiviti sankcijama Rusiji zbog agresije na Ukrajinu.
Iako je u politici sve moguće, pitanje je kako će uskladiti oni koji sve to negiraju, s onima koji to podržavaju!? No, netko će tu ipak trebati popustiti - ili će se konzervativci iz ZBCG-a odreći svoje ideološko-političke matrice ili će albanski predstavnici odustati od svojih proeuropskih opredjeljenja. Ili, će, kako mnogi misle, vrlo brzo doći do krize vlade, pa i raskola u vladajućem Pokretu Europa sada kad unutarnji sukob samo što nije buknuo.
Treba reći da će u oporbi biti Ujedinjena reformska akcija (URA), stranka sadašnjeg odlazećeg premijera Dritana Abazovića, ali kao rezerva koja će uskočiti ako Albanci budu neposlušni, te procrnogorske opcije DPS bivšeg čelnika Mile Đukanovića, Socijaldemokrati i Liberali te stranke manjina - Bošnjaka i Hrvata. Mnogi zato smatraju da je ovo početak "bjelorusizacije" Crne Gore, da će postati "bjelosrpska Gora", odnosno da će se dokinuti njezin zasebni nacionalni i državotvorni identitet.
Nedavno je napravljeno istraživanje Centra za građansko obrazovanje o stavovima građana, koje pokazuje, kako kaže direktorica Daliborka Uljarević, da će "u budućoj vladi dominirati stranke čije pristaše ne priznaju nezavisnost Kosova, koje su na strani Rusije u ratu protiv Ukrajine i protive se sankcijama Moskvi". Tako se, recimo, čak 96 posto glasača ZBCG-a protivi priznanju Kosova, 87 posto negira genocid u Srebrenici, a oko 76 posto podržava Rusiju u ratu protiv Ukrajine i ne podržava sankcije.
I 55 posto glasača vladajućeg PES-a, predsjednika Milatovića i budućeg skorog premijera Spajića, za opoziv su priznanja Kosova, a 42 posto njih je za ukidanje sankcija Rusiji i Deklaracije o genocidu u Srebrenici. Stoga je rezonsko pitanje - kako će ova vlada provoditi proeuropsku politiku te biti čvrsto na ovim političkim i svjetonazorskim načelima koje je proklamirala u svojem koalicijskom dogovoru, a što predsjednik Jakov Milatović stalno deklarira u intervjuima stranim medijima, ako se, očito i sama, poput njihovih birača, svemu tome opire i u najmanju ruku zdvaja nad tim pitanjima! Netko tu drži figu u džepu.
No, da ne bude samo ovo problem - u Crnoj Gori 1. studenog trebao bi "startati" već dvaput odgađan sporni i sudbonosni popis stanovništva (i biti proveden do 11. studenog). Vrlo toksičan, u Crnoj Gori, u ovakvim uvjetima, popis je ideološko i političko, a ne statističko pitanje. U procrnogorskoj javnosti već su se pojavili pozovi na bojkot popisa, koji je, kažu, pripreman i dogovoren (rezultati su već, navodno, kuvertirani) u Beogradu i uz podršku SPC-a, odnosno ovdašnje Crnogorsko-primorske mitropolije, jer se sve čini kako bi se dokazalo da u Crnoj Gori ima više Srba od Crnogoraca.
Nedavno je patrijarh SPC Porfirije u Crnoj Gori kazao kako je "Podgorica kolijevka naša" (zar to nije više Kosovo!?), a ni jednom nije spomenuo Crnu Goru ili Crnogorce, isključivo je govorio "srpskom narodu i srpskoj Crkvi". I zastupnici Europskog parlamenta donijeli su rezoluciju o Crnoj Gori kojom predlažu odgađanje "odavno zakasnjelog popisa stanovništva i stanova te da se on obavi sukladno međunarodnim i standardima EU čim se završi politički zastoj u zemlji".
No, postoji bojazan da bi popis mogao izazvati i više od političkih prijepora i sukoba. Crna Gora ulazi u ključnu fazu svojeg opstanka kao suverene države i nacije. Kako se govorilo u vrijeme pandemije - ključna su sljedeća dva tjedna.