TRAŽI POVJERENJE SENATA

Ambiciozan program Draghijeve vlade: Talijanski premijer najavljuje provođenje niza reformi

Italija takvu šansu nije imala još od Marshallova plana, uglavnom vješto iskorištenoga
Mario Draghi
 Alberto Pizzoli

Talijanski premijer Mario Draghi zatražio je danas povjerenje Senata kratkim i preciznim govorom koji će sutra, s nebitnom izmjenama, ponoviti i u Zastupničkom domu.

Očekuje se, s obzirom na širinu vladine koalicije koju je iznudio predsjednik Republike Sergio Mattarella i na shodnu brojnost njezinih predstavnika i u gornjem i u donjem domu Parlamenta, da će Draghijevoj vladi povjerenje biti izglasano glatko, večeras u Senatu, sutra uvečer u Zastupničkom domu.

Povjerenje, jasno je, neće ovisiti o sadržaju Draghijeva istupa, jer bi ga – da karikiramo – potvrdili taman da se samo nakašlje, budući da je jedina alternativa opći razlaz, raspuštanje parlamentarnih domova, četiri-pet mjeseci zastoja u predizbornoj kampanji i formiranju nove vlade, dok se pandemija covida-19 približava prolaznom zbroju od 100.000 ugušenih u mukama, dok privreda posrće, dok dug raste, te dok se povjerenje u talijanske državne obveznice održava isključivo zahvaljujući Draghijevu imenu i prezimenu.

Istup je, unatoč tome izrazito važan, čak presudan, jer obećava zaokrete i reforme na koje se nitko nije odvažio u tridesetak posljednjih godina. Ocrtao mi ih je još 1989 u intervjuu tadašnji premijer Giulio Andreotti. Dijagnoze su bile jasne i precizne, rezovi su izbjegavani zbog kratkoročnih interesa, ne samo političkih.

Draghi sada te reforme najavljuje. Skepsa spram obećanja, ne samo njegovih, logična je i nužna. Ipak, ostvari li makar dio, korak će biti bitan.

Opet, poneke talijanske vlade već su poduzele takve korake, ponajprije na području javnog duga i uštede u troškovima opće države (1992-1994 prva Amatova i tehnička Ciampijeva, najbolja dosad, pa 1996-1998 prva Prodijeva, torpedirana s neodgovorne ljevice), ali u oba slučaja su dobar dio postignuća hitro rasule sljedeće Berlusconijeve vlade.

Uzevši, dakle, u obzir rezerve koje diktira povijest talijanske autodestrukcije (i vjekovna, i suvremena), Draghijev program je ambiciozan i bitan.

Prve dvije točke pripadaju u zadane vježbe: borba za suzbijanje pandemije, s perspektivom da barem stariji od 60 budu cijepljeni do kraja lipnja (što bi moralo otvoriti vrata i prozore oporavku turizma), te odgovorno i kreativno povlačenje i trošenje sredstava evropskog Fonda za oporavak, ponajprije investicijama u korist sljedećih naraštaja. Italija takvu šansu nije imala još od Marshallova plana, uglavnom vješto iskorištenoga (to je bio jedan od zamašnjaka privrednog booma pedesetih). Potratiti je bilo bi zločin spram budućih naraštaja, već neodgovorno obremenjenih teško održivim javnim dugom. Za provođenje tog zadatka Draghi se opremio prstenom nestranačkih stručnjaka na pozicijama tehničkih ministara, počev od novog Ministarstva ekološke tranzicije koji bi Italiju učinio zemljom ekološke privrede i potrošnje..

Draghi nadalje programira poreznu reformu, u korist ne najbogatijih, kako je dvaput poreze reprogramirao desni centar, nego u korist srednje klase odnosno srednjih slojeva. Dvostrukom pupčanom vrpcom bi s njome bila povezana reforma javne uprave, sada skupe, spore i nedjelotvorne, koja poskupljuje i sve investicije i projekte ako se moraju probiti kroz njene ganglije.

Peta i šesta točka su reforme sudstva i školstva. Talijansko sudstvo je sporije od hrvatskoga. Vjerojatnije će nevin čamiti u istražnom zatvoru negoli će kriv zaglaviti iza rešetaka prije bar djelomične zastare, osobito ako ima skupe odvjetnike. Forza Italia navija za veći garantizam, Zvjezdice za oštriji juticijalizam. Conte je odstupio kad su mu renzijevci blokirali čak i puku izvijest o stanju sudstva. Nisu podijeljene samo političke stranke, nego i sudačke struje (strukturirane po ideološkim kriterijima i međusobno zakrvljene baš kao da su prave partije – tako da je nedavno istjeran iz sudstva Luca Palamara, dugogodišnji predsjednik Nacionalne udruge magistrata, jer je snimljen kako s Renzijevim ministrima namješta imenovanja po tužilaštvima i sudovima).

Te četiri reforme – na koje se ne smije potrošiti niti cent iz Fonda za oporavak, oslanjajući se samo na unutrašnje resurse – usmjerene su ne samo na godine do kraja desetljeća, nego i na razdoblje od 2030 do 2050. Živi bili pa vidjeli.

Baza vanjske politike su atlantistička i evropska orijentacija Italije, neopozivost eura, sve čvršća integracija Evropske unije – veli Draghi.

Upravo u tom kontekstu se bilježe prve turbulencije vladine većine i prije parlamentarnih rasprava o povjerenju vladi. Na izborima 2018 kada su parlamentarni domovi popunjeni sadašnjim sazivom, većinu su odnijele populističke i antievropske formacije: Liga za Salvinija i PoKret 5 zvjezdica. Liga je sada ušla u vladinu koaliciju, prihvatila i Uniju i euro, ali njezin vođa Matteo Salvini popratio je to napomenom da je samo smrt neopoziva – a euro nije. PoKret 5 zvjezdica izrazito teško guta ulazak u istu koaliciju u kojoj je Silvio Berlusconi i njegova privatna stranka Forza Italia. Izvjesno je da će dio parlamentarnih Zvjezdica glasati protiv povjerenja, pa i nakon što su Zvjezdice, Demokratska stranka te ljevičarska minikoalicija LeU sastavile zajedničku interparlamentarnu grupu, na tragu zajedničkih iskustava u drugoj Conteovoj vladi. Što i nije neka povijesna popudbina.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. siječanj 2022 23:24