I što sad? Nešto manje od 28 milijuna stanovnika Venezuele ove se nedjelje probudilo u nevjerici. Neovisno o osjećajima koje gaje prema činjenici da predsjednika/diktatora više nema, zato što su ga samo dan ranije Amerikanci "specijalnom vojnom operacijom" u manje od tri sata uklonili s dužnosti i doveli pred njujorški sud kao narko-terorista, ni sami nisu sigurni tko uopće upravlja njihovom naftom bogatom zemljom.
Je li to potpredsjednica Delcy Rodríguez, kojoj po Ustavu pripadaju ovlasti u slučaju da predsjednik više nije u stanju vršiti svoje dužnosti, ili je to Amerika, kao što je na svojoj bizarnoj konferenciji za novinare održanoj u Mar-a-Lagu najavio predsjednik SAD-a Donald Trump?
Je li potonji scenarij uopće moguć i (međunarodnopravno) legalan? Koga trenutno sluša vojska? Što se događa? Ne pitaju se to samo građani Venezuele, već dobrim dijelom i cijeli svijet.
Na spomenutoj konferenciji za novinare Trump je dao malo ili nimalo znakova da ima plan "za dan poslije" i da je uopće svjestan činjenice kako je ušao u neistražene vode, ne samo onoga što smo nekoć zvali međunarodni poredak, već i presedana koji će sad drugim globalnim akterima poslužiti kao primjer dobre i moguće prakse.
Stavimo na trenutak sudbinu Nicolása Madura na stranu jer, ako ćemo iskreno, malo tko za njom istinski plače, tj. negoduju samo krajnje neupućeni u njegovu ostavštinu koja je dopustila da u naftom najbogatijoj zemlji na svijetu više od 40 posto stanovnika gladuje, a 80 posto je izloženo ekstremnom siromaštvu.
Fokusirajmo se na širu sliku; najavu, de facto, okupacije druge suverene zemlje, bez jasnog plana, programa, pa čak i svjesnosti da je posrijedi upravo to - okupacija. Iz govora Donalda Trumpa ove se subote odavao dojam kako smatra da se radi o najobičnijem preuzimanju kompanije, a ne preuzimanju uprave nad višemilijunskom zemljom u kojoj građani (i režim koji je dotad bio na snazi) imaju mišljenje o stranoj sili koja im je ušetala "u kuću" i preuzela kormilo nad čitavom sudbinom. Zašto bi na to samo tako pristali? I to bez ispaljenog metka, na što Trump - po svemu sudeći - računa, tvrdeći kako "druga faza operacije" uopće neće biti potrebna da oni "preuzmu Venezuelu do sljedećih izbora".
Koji je plan? Koji je "endgame"? Ok, nafta; toliko nam je svima do sada kristalno jasno. No, osim što će američke naftne kompanije preuzeti kontrolu nad rezervama Venezuele (te hoće li, i kako?), tko će dotad upravljati zemljom?
Na to je (očekivano i više nego legitimno) pitanje Trump iznervirano novinaru odbrusio da će upravu preuzeti "grupa ljudi", no ni slovom se nije oglasio o pravnom okviru unutar kojeg bi se to moglo učiniti (protektorat, mandat UN-a, sporazum s legitimnim domaćim organom) ili imenima ljudi koji bi se našli u toj kombinaciji, zbog čega se u kuloarima Mar-a-Laga već počelo pričati o Marcu Rubiu kao v. d.-u predsjednika Venezuele. Potonje rješenje, nakon što smo tjednima govorili o Tonyju Blairu kao guverneru poslijeratne Gaze, u "novom normalnom" nije ni toliko nezamislivo kao prijedlog.
Međutim, trik je u tome što je trenutno još uvijek na snazi režim. Delcy Rodríguez formalno je imenovana za vršiteljicu predsjedničkih dužnosti te s njom sve veći broj država komunicira kao sa šeficom države u odsutnosti Nicolása Madura. Njezine naredbe (barem trenutno) sluša vojska Venezuele.
Rubio je između redaka svojih recentnih izjava dao naslutiti da njihova služba također komunicira s Rodríguez, iz čega se može teoretski roditi neka vrsta buduće suradnje koja bi zamijenila potpunu i izravnu američku upravu, no - zašto? Koji bi motiv bio potpredsjednici antiameričkog režima da dopusti Americi, zemlji čije su vojne postrojbe pod okriljem noći upale u predsjedničku rezidenciju i otele prethodnika, da njoj i njezinu narodu diktiraju uvjete po kojima će poslovati i živjeti?
Ne, realno je očekivati otpor.
I time dolazimo do problema koji Donald Trump vrlo vjerojatno uopće nije ni osvijestio, a mogao je pravovremeno naučiti iz grešaka svog prethodnika Georgea W. Busha (sina).
Kao što smo već i pisali, Bush mlađi je pod krinkom "oružja za masovno uništenje" išao mijenjati režim u Iraku početkom 2000-ih godina. Trump se odlučio za krinku "kokaina". Dalje, u onoj mjeri u kojoj je Bush mlađi svojedobno govorio o planu i dužnosti uništenja "osovine zla" i širenju demokracije po Bliskom istoku, u istoj mjeri Trump danas priča o narko-terorizmu i obračunu s latinoameričkim bandama. Međutim, glavni motor oba slučaja bila je i ostala - nafta.
Bush mlađi je u svom pothvatu svrgavanja Saddama Husseina (zbog nafte) potrošio osam godina intenzivnog rata i okupacije, oko dva bilijuna američkih dolara te više od 4,5 tisuća američkih žrtava. Treba napomenuti da je vakuum nastao svrgavanjem Husseina pogodovao kasnijem divljanju džihadizma po području bivše Mezopotamije, zbog čega smo kasnije svjedočili brutalnosti samoprozvane Islamske države i problemima koje je ona prouzročila Zapadu.
Trump režim svrgnutog Madura planira srušiti bez ispaljenog metka i bez ikakvih posljedica po stabilnost regije o kojoj ovisi nacionalna sigurnost Sjedinjenih Država.
Naivno? Malo jest.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....