Kada jednom završi prebrojavanje glasova za 46. predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, film "Poštar" Kevina Costnera, ne osobito uspješan prije 20 godina, sada bi se mogao gledati na drukčiji način i doživjeti novu popularnost. U romanu Davida Brina civilizacija se raspala, a Sjedinjene Države su nestale u nasilju, rasnim ratovima i sukobima milicija. Čovjek odjeven u poštara davao je ostalima nadu, iluziju da država i vlast negdje ipak postoji.
U studenome 2020. uloga poštara i pošte nešto je drukčija, ali mogla bi sugerirati da je ta institucija znak civilizacije. Globalnu pandemiju covida-19 je predsjednik SAD-a Donald Trump negirao, ismijavao, umanjivao, predlagao neobične metode liječenja infekcije, sugerirao da će prije izbora biti otkriveno cjepivo, a onda organizirao velike skupove, bez zaštite, te odbijao pozvati svoje glasače da glasaju poštom, ranije. Štoviše, Trump i republikanci činili su upravo obrnuto. Demokrati su svemu pristupali drukčije, sugerirali da se glasovi pošalju poštom ili da birači izađu na glasačka mjesta prije završetka kampanje.
Matematika je protiv
Nije zato iznenađenje što su glasovi, koji su se brojli danima nakon utorka, toliko pretezali na stranu demokrata. Proces brojanja glasova je spor, čini se katkada i neuredan, ali demokracija je takva, traži i nešto strpljenja i dodatnog razumijevanja, rekao je javnosti i predsjednički kandidat Biden u četvrtak, 5. studenoga 2020., u izjavi koja je zvučala predsjednički, koja je poručivala da će sve na kraju biti dobro. Glasovi koji su stizali poštom u Pennsylvaniji bili su gotovo 80 posto za bivšeg američkog potpredsjednika. Za pobjedu je trebao 60 posto neprebrojanih glasova i zato je mogao djelovati manje uzrujano od svog konkurenta. Otprilike istodobno u Bijeloj kući savjetnik predsjednika Trumpa rekao je kako republikancima matematika ne ide u prilog pa je, tako prigodno i u skladu s dotadašnjim mandatom, zazvao božansku intervenciju, sada potrebnu da se trendovi promijene.
Nadu u promjenu trendova ponešto su mogli pogurati i okupljeni konzervativci naoružani dugim cijevima. U Americi svi imaju pravo nositi oružje. Imaju pravo mirno prosvjedovati. Bi li nešto slično bilo moguće da su se Afroamerikanci okupili sa sličnom opremom na nekom glasačkom mjestu, drugo je pitanje, jedno od onih koja su obilježila posljednje godine, ali i dugi niz desetljeća u SAD-u. Predsjednik Donald Trump uglavnom se, nakon prve izjave nekoliko sati poslije završetka glasanja, kada je pozvao da se brojanje prekine i otpisao glasove koji će doći poštom, rijetko oglašavao novinarima, iako je i dalje tvitao. Duga razdoblja šutnje bila su neobična, netipična za predsjednika koji je medije uvijek koristio i glasno vikao i u puno manje napetim okolnostima.
Predsjednikov je sin tvitao, pozivajući GOP, republikance, da budu glasniji, da se uključe u obranu njegova oca, što je pokazivalo duboko nerazumijevanje demokracije i spremnost da se njezina temeljna načela dovedu u pitanje. Pokazalo se i nezadovoljstvo unutar tima koji je tijekom prebrojavanja glasova bio u lošijoj situaciji. Već raniji napad Trumpa na medijsku kuću Fox News, one koji su uvijek bili otvoreni zagovaratelji njegovih politika i hvalitelji njegove osobe, pokazala je nervozu, tim više što je "izdaja", kako ju je vidio Trump, došla iz smjera koji nitko nije očekivao. Nakon što se predsjednik obratio javnosti u četvrtak, optužujući oligarhije, medije i demokrate za prevaru, zato što se glasovi broje, bilo je jasno da panika postaje ozbiljna. "Oni udaraju sa svih strana, a ne znaju kako pobijediti - ja ću ih naučiti", govorio je prije četiri godine. Govorio je i kako će se Amerikanci umoriti od pobjeđivanja. Sada se pretvara u predsjednika u samo jednom mandatu.
Bez dokaza
Kada se glasa, glasovi se, naravno, moraju izbrojati, sve drugo je prevara. Oni koji su zaposleni u izbornim povjerenstvima nisu činili ništa krivo ili nezakonito. Još je nevjerojatniji napad na tobože lažirani izborni postupak. Kako bi i tko to učinio u tolikom broju američkih država - jer baš zbog elektora nije moguće "krasti" samo na jednom ili tri mjesta, ostalo je izgovoreno bez dokaza, ali jest pokvarilo atmosferu u društvu i dugo će trebati da se najzagriženiji Trumpovi sljedbenici uvjere kako urote vjerojatno nikada nije bilo. Da su demokrati spremni ukrasti mjesto predsjednika, zašto nisu uspjeli pokrasti pojedine izbore za senatore, na razini jedne države, što bi bilo mnogo lakše učiniti?
Sve su to gotovo nemoguća pitanja, bizarne dvojbe, ali američka politika u posljednjih je nekoliko godina dopustila da u središte političkih rasprava uđe retorika koja je dugo bila posve marginalna, karakteristična za mnogo manje iskusne demokracije. "Politički nemiri su uistinu nepoznati", pisao je krajem 19. stoljeća o SAD-u James Bryce, britanski diplomat i znanstvenik čija je knjiga "Američko društvo" prevedena i na hrvatski 1901., pa posve zaboravljena. Ipak, 2016. mnogi unutar elite republikanca bili su osupnuti Trumpovim ponašanjem i govorili javno da će sve ostaviti nepopravljive rane na arhitekturu GOP-a. Bivša državna tajnica Condoleezza Rice tada je pozvala Trumpa da se povuče.
"Uvredljivim i besprizornim" nazvao ga je guverner Utaha Gary Herbert, republikanac, a guverner Alabame rekao je da ne može glasati za nekoga kao što je Trump. Trumpova debata s Hillary Clinton 2016. ocijenjena je kao najgrublja u povijesti sučeljavanja, ali sve je to na kraju završilo Trumpovom pobjedom. Trumpa su podržali mnogi, prije svega vjerske skupine, koje ionako prije svega gledaju na boju kože, a onda slijede druge vrijednosti. Vjerski vođe, koji su se desetljećima opisivali kao zagovornici konzervativnih vrijednosti, a ne i posebnih politika, bez ikakvih su teškoća bili spremni odustati od načela i podržati plejboja s tri braka i izjavom da od Boga nikada nije tražio oprost. U Europi su doista malobrojni oni koji bi se takvom ponašanju crkvenih otaca čudili, ali u Americi to nije bilo tako često.
Hillary Clinton pobijedio je milijunaš, zvijezda, privilegirani bijelac, koji bogatstvo obitelji jedino nije iskoristio da stekne najbolje obrazovanje, a opet je govorio da nije privilegiran, opisivao se kao osoba izvan političkog establishmenta. Trumpu su povjerovali birači, sretni, možda i iznenađeni, da retorika koju su smatrali nemogućom gledati na televiziji, a posebno čuti iz Bijele kuće, sada postaje standard. Trump je sebe najbolje opisao kada je rekao da mu prolazi sve, da može na Petoj aveniji ubiti čovjeka a da mu se neće ništa dogoditi. Nitko nije spreman napasti celebrityja čak ni ako ženu zgrabi za vaginu protiv njezine volje. Govorio je i druge stvari: da bi likvidirao obitelji terorista, podržavao je nasilje, lagao o svojim suparnicima, pa i o republikancima - za oca Teda Cruza rekao je da je bio u blizini Leeja Harveyja Oswalda prije nego što je ubio J. F. Kennedyja u Dallasu. Sve je prolazilo, najnevjerojatnije priče, jer i ovaj je put kocka vrijedila.
Trump je za sebe govorio da je cijeli njegov život oklada, a da je "politika samo instinkt". Ono što je bilo važno bio je ekonomski populizam i nativizam, nacionalizam. Prije četiri godine analitičari su govorili da će Republikanska stranka trebati razmisliti o svojoj ideologiji i usmjerenju, onako kako to nije činila gotovo od vremena nastanka. Trump je njezinu promjenu potaknuo, iako joj nije donio vlastitu ideologiju. Samo je s margina GOPa izvukao populizam, nacionalizam i konzervativnu ortodoksiju, u vremenu kada je svijet bio na sličnom valu, kada su takve politike dobro prolazile. Postigao je još veću podjelu unutar biračkog tijela i osigurao mobilizaciju ekstremnih krugova. Trumpu je na ekonomskom planu prve tri godine išlo dobro. Rast nije bio četiri posto godišnje, kako je najavljivao, ali bio je visok, porezi su smanjeni, siromašniji dio stanovništva doista je zarađivao više. Covid-19 sve je pokvario.
Na vanjskopolitičkom planu još više se približio Izraelu kakav ga vidi i vodi premijer Netanyahu, Saudijskoj Arabiji, a odmaknuo se od Europske unije, posebno Njemačke, predložio je Danskoj da SAD-u proda Grenland i postigao da se baš u cijelom svijetu ugled SAD-a smanji. Multilateralizam je prezirao, izlazio iz međunarodnih sporazuma i podupirao lidere koji su sasvim sigurno bili protiv onoga što su desetljećima bile američke vrijednosti. "Spasio sam mu dupe", rekao je Bobu Woodwardu za saudijskog princa bin Salmana. Nije se uplitao u sukobe da bi ih završavao, ali nije niti pokretao nove. Američko vodstvo postalo je udaljenije i manje očito.
Ignoriranje činjenica
Društvene znanosti vjerojatno teško mogu pokušati objasniti kako je moguće da je kandidat s ponašanjem koje posve ignorira činjenice, znanost, sve ono što je očito i lako provjerljivo - ta, još je tijekom ove kampanje tvrdio da je imao najveću inauguraciju u povijesti, svakako veću od one Baracka Obame, iako je posve jasno da to nije slučaj - uspijevao ostati atraktivan velikom broju birača. Ako je instinkt u politici zaista sve, onda se možemo zapitati kakva je civilizacija u kojoj živimo i kojoj često SAD određuje ritam ili pokazuje kakva će biti naša budućnost. Trump je, naprosto, i dalje silno popularan, pa čak i kada ignorira bolest, kada se ne susreće s liječnicima koji bi trebali zaustaviti covid-19 od kojega umiru deseci tisuća Amerikanaca. Za Trumpa je glasao golem broj Amerikanaca, a za republikance, barem što se tiče Senata, jasna većina. Za demokraciju je svejedno što Trumpa uglavnom ne podržavaju oni koji su bolje obrazovani, žive u gradovima, mnogi umirovljenici i žene. Među onima koji su bili za njega, u golemom su broju oni koje je Hillary Clinton nazvala "besprizornim" likovima.
Trump je osjetio da je većina Amerikanaca spremna podržati ekonomski protekcionizam i nacionalizam, a liberalni poredak i globalizaciju shvaćaju vrlo osobito. Sve je pokazalo i kako su osjetljive sve demokracije, čak i one s dugom, najduljom, tradicijom. Za Trumpa su navijali u Mađarskoj, očito i u uredu slovenskog premijera Janeza Janše, u Srbiji i, posebno, u Republici Srpskoj. Bilo je to prilično neobično jer Bosna i Hercegovina sigurno neće biti osobito visoko na listi prioriteta niti jedne američke administracije, barem dok tamo ne dođe do sukoba. Trump bosanskim Srbima nije isporučio ništa, a predsjedniku Vučiću je poklonio kemijsku olovku i ključ Bijele kuće, a on je osigurao da Izrael prizna Kosovo, napisao je Neven Anđelić, Bosanac koji radi u Engleskoj. Mali narodi često misle da su često ili puno na umu velesila. S Bidenom, može se ipak pretpostaviti, na mnoga će visoka mjesta u State Departmentu doći profesionalci.
Za europski jugoistok Sjedinjene Države i dalje će biti ključne, ma kako da se odvijala borba za svjetsku dominaciju s Kinom ili Rusijom. Biden je 2007., kada je još jednom nastojao postati predsjednički kandidat demokrata, rekao da se Irak mora ili može ujediniti prema formuli na kojoj je pomirena Bosna i Hercegovina. Biden je nekada Bosnu vidio kao uzor Iraku, a Trump (i Vučić) još jučer su Kosovo (pa i Srbiju, onda) vidjeli kao primjer kako se na Bliskom istoku (sic!) postiže mir. Za ostale u regiji bilo bi sjajno kada bi mogli nešto dalje od ograde Bijele kuće ili do tvita, kakav je uspio poslati Janez Janša. U sljedeće četiri godine Amerika će sasvim sigurno ostati podijeljena. Bude li se novi stanovnik Bijele kuće ponašao uredno, razlike će blijedjeti. S Donaldom Trumpom problem je bio što nije činio baš ništa da se podjele smanje, nego je neprijateljima nazivao sve koji ne samo da nisu bili na njegovoj strani, nego nisu bili njegovi aktivni zagovaratelji.
"Nelojalni republikanci puno su teži nego pokvarena Hillary", govorio je prije prošlih izbora. Biden svakako neće moći reći da je ostvario golemu pobjedu. Jest, dobio je golem broj glasova jer je golem bio broj Amerikanaca koji su glasali. Sada je jasno da demokrati nisu imali posebno razrađenu strategiju koja je mogla iskoristiti sve ono loše što je Trump činio. Rezultat je dijelom zasluga epidemije covida-19 jer demokrati su se držali pravila, nisu organizirali masovna okupljanja, ali nisu niti promijenili logiku stranke koja je ozbiljno nagrižena do 2015. godine. Baš zato što su izbori bili referendum o Trumpu, više nego prepoznavanje Joea Bidena, demokrati se također trebaju zabrinuti, unatoč nekim vrlo pohvalnim trendovima koji jamče lakši posao u budućnosti. Sada će Senat i dalje ostati čvrsto republikanski, što znači da predsjednik demokrat neće imati ne samo lak, nego će često imati nemoguć posao izglasati neke od promjena koje su se činile nužne.
Ono što su demokrati željeli bili su planovi da se sastav Vrhovnog suda ponovno izbalansira, ujednači. Kako je Vrhovni sud s Trumpom postao snažno ekstremno konzervativan, plan je bio da se to "odpokvari", da se poveća broj sudaca, da se možda reformira i način na koji su organizirana mjesta u Senatu. S ovakvim sastavom oba doma Kongresa, gdje je u Senatu Mitch McConnelly glavni, demokratskom predsjedniku neće biti lako. Demokrati ionako imaju ozbiljne teškoće osigurati disciplinirano glasačko tijelo u Senatu, u kojem sjedi i Bernie Sanders kojeg su optuživali da je više od "socijalista", do senatora iz Zapadne Virginije Joea Manchina, države koja je snažno "trumpistička", koji ima dugu povijest suradnje s republikancima oko niza svjetonazorskih pitanja, posjedovanja oružja, pobačaja.
Među republikancima jedva da postoje takvi koji prilaze suprotnoj strani. Izbor Baracka Obame za predsjednika bio je iskorak i nešto što je sugeriralo mijenjajući izgled Amerike, Amerike koja je sve manje bijela. Sada se konzervativci vesele jer se nije dogodio demokratski plavi val, preuzimanje svih poluga vlasti. Doista, nije, Amerika se neće puno promijeniti i mnoge od politika liberalnijih demokrata koje su zagovarali Sanders ili Elizabeth Warren neće se moći provesti. Nije se, istina, još od 1992. dogodilo da predsjednik izgubi izbore nakon četiri godine u Bijeloj kući, baš kao što dugo nije bilo ovako opipljive, namjerno poticane podjele unutar velike nacije. Joe Biden se prvi put kandidirao za Senat 1972. godine. Ne čini ga to boljim poznavateljem povijesti od tri godine mlađeg Trumpa, ali prema svemu se čini da bolje razumije što je još u Lincolnovo vrijeme značila fraza o podijeljenoj kući (House Divided) koja je vodila u građanski rat. Tu bi poruku trebali razumjeti i europski konzervativci, bili oni pjevači zabavne glazbe, predsjednici ili premijeri.