Kako siješ, tako ćeš i žeti - za Amerikance ovih dana vrijedi, a nas naravouči stara narodna poslovica, koja je savršeno prigodna s obzirom na kataklizmično stanje kojem posljednjih dana svjedočimo u medijski sablasnom, real time izdanju, a tiče se konačnog, pomalo sramotnog američkog povlačenja iz Afganistana kojim su ponovno zavladali talibani i njima odane plemenske paravojske i milicije.
Vrijeme je da se vratimo u 1979. godinu, kada je sovjetski vođa Leonid Brežnjev zapovjedio specijalnim snagama, pripadnicima Spetsznaza, intervenciju u Afganistanu, potičući tako skupi, krvavi rat, koji je na koncu bio jedan u nizu uzroka propasti samog SSSR-a. To možda i ne bi bilo tako da je na vlasti u SAD-u tih godina bio netko drugi, a ne Ronald Reagan i njegov potpredsjednik, George Bush stariji. Prema Sovjetima tvrdolinijski nastrojena administracija bivšeg holivudskog B glumca bila je opsesivno paranoična te je postojao - doduše osnovan strah - da nakon pada Zapadu lojalnog iranskog šaha 1979. godine, još jedna država iz neposrednog susjedstva ne padne izvan dometa američkog utjecaja te je početkom osamdesetih, uz posredstvo CIA-e i moćnog obavještajnog aparata kojim je raspolagao Pakistan sa svojim Inter-Service Intelligenceom (ISI), stala kompulzivno oboružavati tadašnje borce za slobodu, mudžahedine koji su dolazili iz većinski muslimanskih bliskoistočnih zemalja.
U početnim ratnim godinama, nemjerljivo bolje opremljena sovjetska vojska bez većih problema mogla se nositi s afganistanskim seljacima, međutim, američko-pakistanska alijansa omogućila je afganistanskim borcima za slobodu, kako im je tepala uvodna špica trećeg dijela Ramba, pristup moćnim raketnim bazukama, RPG-ima i Stinger projektilima. Sada su puno uvježbaniji i opremljeniji ekstremisti među džihadistima i islamskim fundamentalistima mogli znatno lakše rušiti sovjetske MiG-ove i helikoptere, pogubljene u potrazi za mudžahedinima među nepreglednim i nepristupačnim afganistanskim gudurama.
Po završetku rata i istjerivanju Sovjeta 1989. godine, mudžahedini su započeli međufrakcijski rat za vlast u zemlji, a nekadašnji borci za slobodu, koje su Amerikanci sami pomogli stvoriti, desetak su se godina kasnije prometnuli u najveće svjetske negativce, kada je administracija Georgea Busha mlađeg pokrenula sveopći rat protiv terorizma po rušenju blizanaca 11. rujna 2001. godine. Drznuli su se ugristi ruku koja ih je hranila, a Amerikanci su sve više postajali svjesni zla koje su posijali...
Strateg i ideolog
Jedan od najistaknutijih u sukobu protiv Sovjeta, osim kasnijeg vođe Al-Qaide Osame bin Ladena, bio je Abdul Ghani Baradar. Rođen 1968. godine, Baradar je početkom 90-ih u Kandaharu, zajedno sa svojim bivšim zapovjednikom i islamskim mulom, Mohammedom Omarom, osnovao talibanski pokret. U svijetu građanskog rata koji je devedesetih razdirao Afganistan među brojnim plemenskim frakcijama, Baradar je bio glavni strateg i ideolog nove, brzorastuće šerijatske paravojske. Baš kao ovih dana, te 1996. godine svijet je bio iznenađen rapidnim talibanskim osvajanjem vlasti i brutalnim obračunavanjem s političkim neistomišljenicima. Ubrzo su talibani svojim sunarodnjacima nametnuli jedan od najrepresivnijih režima u modernoj povijesti, sve pod paskom najradikalnijih vođa u svojim redovima kakvima Baradar pripada.
Baradar, politički ideolog, arhitekt vojne strategije talibana, po britanskom Guardianu je najveći pobjednik cijele ove kaotične situacije koju trenutno promatramo u Afganistanu, iscrpnog 20-godišnjeg rata koji je njegovu zemlju ostavio podijeljenom baš kao što je to bio slučaj po sovjetskom porazu. U vremenu prije američke invazije, Baradar je u petogodišnjem talibanskom režimu imao funkciju zamjenika ministra obrane, dok je danas izgledni kandidat za predsjednika. Premda je religiozni vođa fanatičnih talibana i formalno vrhovni nositelj vlasti u novoproglašenom Islamskom Emiratu Haibatullah Akhundzada, nasljednik srušenog Ashrafa Ghanija na mjestu predsjednika bi prema mnogima trebao biti upravo Baradar, u zemlji najprepoznatljiviji taliban.
I dok njegov nestanak sa scene nakon invazije 2001. administraciji Busha mlađeg nije predstavljao problem za nacionalnu sigurnost, Obama je tome pristupio nešto drukčije te je, uplašen Baradarovim dokazanim vojno-strateškim sposobnostima, na temelju CIA-inih obavještajnih zadataka, naložio njegovo uhićenje u pakistanskom Karachiju 2010. godine. Uvriježeno je mišljenje unutar diplomatskog i obavještajnog establišmenta bilo kako je Baradar pripada utjecajnoj Quetta Shura frakciji talibanskog vodstva u egzilu u obližnjem Pakistanu, a gdje ni nekad svemoćni pakistanski ISI nije imao potpunu kontrolu nad talibanskim borcima.
Zatrebao Trumpu
Ipak, u veljači 2010. pakistanski su obavještajci uhitili Baradara zbog njegove uloge u ratu te su ga držali zatvorenog, sve do 2018. kada su za vrijeme Donalda Trumpa bile sve glasnije priče o američkom povlačenju iz Afganistana i uspostavljanju mirne tranzicije. Tada je Baradar odjednom zatrebao Amerikancima, koje su talibani uvjeravali kako im je Baradar neophodan za pregovore, čime je isposlovano njegovo puštanje iz pakistanskog zatvoreništva. Naravno, ni Trumpova suluda ambicija za Nobelovom nagradom za mir nije izgledala nemoguće u tim trenutcima.
Uistinu, u veljači 2020. postignut je dogovor u Dohi, glavnom gradu Katara. Trumpova administracija proglasila ga je ultimativnim mirovnim sporazumom, premda je jasno kako je Baradar bio mozak strpljive operacije talibana koji su lukavo čekali odlazak Amerikanca kako bi, nakon 25 godina, ponovno mogli neprikosnoveno zavladati u Afganistanu. Početne Baradarove najave čestitaju svim Afganistancima na novoj vlasti i pozivaju na mir među narodom, ali sve će ovisiti o narednim danima i razvitku situacije, jer posljednje informacije govore o talibanima koji Kabul pretražuju metodom "vrata po vrata" očito tražeći svoje neistomišljenike.
Njegove poruke nam zvuče pomirljivo i ponizno i premda se Baradar, kao nositelj talibanske diplomacije koji ima domet do najvećih imena svjetske politike kao što se moglo zorno vidjeti u Dohi, na sastanku s tadašnjim američkim državnim tajnikom Mikeom Pompeom, donekle naziva umjerenim među radikalima, njegova obećanja ne rezoniraju baš najbolje među brojnim Afganistancima, sudeći prema pogledu na zračnu luku Hamid Karzai i s obzirom na najnovije izvještaje iz Kabula.
U sljedećem će se periodu vidjeti koliko će nova vlast imati obzira prema svojim sunarodnjacima koji su 20 godina opsluživali NATO-ovo osoblje, a koji nisu uspjeli pobjeći iz države te kako će se odnositi prema ženama Afganistana. Kako sada, pomalo diplomatski najavljuju, bit će to u okvirima zakona - ali šerijatskog. S obzirom na vapaje brojnih zaposlenica, aktivistica i studentica, poboljšanje se ne očekuje ni u drugom talibanskom pokušaju. O Baradaru će ovisiti mnogo toga...