Po svemu sudeći, novogodišnja odluka Donalda Trumpa bila je smjena režima u Venezueli.
Nakon što je pod okriljem noći s 2. na 3. siječnja najmanje sedam koordiniranih eksplozija, tada još nepoznatog uzroka, potreslo Caracas i uzrokovalo nestašicu struje u većini južnih gradskih četvrti, Washington je potvrdio da ne samo da stoji iza napada, već da su njihove snage došle do samog predsjednika Nicolasa Madura (i njegove obitelji).
Situacija se razvija iz minute u minutu, zbog čega je teško sa sigurnošću predvidjeti na koji će se način raspetljati ovaj čvor. No, isplati se krenuti od poznatog, jer se tu najčešće krije motiv, a time i glavni dirigent.
Malo koga je istinski začudila spoznaja da se administracija Donalda Trumpa odlučila za seriju zračnih napada na Caracas, jer su sinoćnjoj operaciji prethodili mjeseci visokih tenzija na Karibima. Štoviše, analitička kuća Council on Foreign Relations u svojim je predviđanjima za 2026. napisala kako direktnu američku vojnu operaciju protiv Venezuele smatraju jednom od tri najveće i očekivane regionalne krize.
Povrh toga, u zadnjim je danima 2025. Pentagon - po naredbi Donalda Trumpa - prebacio ogromnu količinu vojske i vojne opreme u regiju, po čemu se dalo naslutiti da se nešto kuha.
"Naša masivna armada spremno čeka signal, najveća je što smo je ikad imali, daleko najveća nego što je ikada bila u Latinskoj Americi", indikativno je poručio predsjednik Trump 22. prosinca sa svog imanja Mar-a-Lago na Floridi.
Na Karibima se, tako, trenutno nalazi USS Gerald R. Ford, najveći svjetski nosač zrakoplova, kao i 15 posto ukupne američke mornarice, nuklearna podmornica te borbeni avioni F-35, strateški smješteni u Puerto Ricu, američkom teritoriju koji je pod ingerencijom Washingtona iako službeno nema status savezne države.
Trump: Uhvatili smo Madura!; Ministar obrane Venezuele: Formirat ćemo neuništivi zid
No, zašto? Koji je točno motiv predsjednika "mirotvorca" da od svih trusnih područja na svijetu napadne baš Venezuelu?
Njegova administracija neumorno tvrdi da je povod rata "borba protiv droge" i kartela koji SAD-u šalju basnoslovne pošiljke opijata. Međutim, malo tko je u to istinski spreman povjerovati, ako ni zbog čega, onda zbog činjenice da ni jedna raspoloživa statistika ne potkrepljuje tu tezu.
Prema službenim podacima DEA-e, federalne agencije čija je glavna zadaća borba protiv droge, samo 8 posto kokaina namijenjenog SAD-u prevezeno je iz Venezuele, tankerima na Karibima. UNODC ide i korak dalje pa u svom izvješću napominje kako Venezuela uopće ne proizvodi kokain te da na mapama globalnih plantaža koke nema njezinih teritorija.
Tko, dakle, proizvodi kokain? Susjedna Kolumbija, koja je po svim raspoloživim podacima vodeći globalni proizvođač te iz koje je u SAD 2024. godine stiglo čak 84 posto sveg zaplijenjenog kokaina. DEA ističe kako 90 posto sveg kolumbijskog kokaina u SAD stiže kopnenom, meksičkom rutom.
Međutim, želimo li razumjeti stvarni motiv Trumpova svrgavanja Madurova režima u Venezueli, dužni smo reći da Venezuela posjeduje najveće dokazane naftne rezerve na svijetu, oko vrtoglavih 303 milijardi barela crnog zlata, što je 18 posto svih poznatih svjetskih naftnih rezervi.
Konteksta radi, Saudijska Arabija ima "tek" 267 milijardi barela.
Da je nafta stvarni uzrok i motiv ovih vojnih operacija Trumpove administracije, nedavno je dala naslutiti i šefica osoblja Bijele kuće Susie Wiles u svom eksplozivnom intervjuu za Vanity Fair.
Upravo zato ne čudi što analitičari Trumpov "kokain" sve hrabrije uspoređuju s Bushevim "oružjem za masovno uništenje"; paravanom koji je tadašnjoj administraciji poslužio kao izlika da mijenja režim u još jednoj naftom bogatoj (bliskoistočnoj) zemlji - Iraku.
I što sada?
Ustav Venezuele predviđa da se sve ovlasti Nicolasa Madura automatski prebacuju na njegovu potpredsjednicu Delcy Rodriguez, koja je po informacijama američkih medija na sigurnom, zbog čega još uvijek nije ispravno govoriti o uspješno izvršenoj promjeni režima. No, ispravno je zaključiti kako se okolnosti rušenja režima stvaraju.
Analitičke kuće poput Council on Foreign Relationsa i Crisis Groupe, koje raspolažu i povjerljivim informacijama pa su osjetno upućenije u mogućnosti raspleta krize, tvrde da je najizgledniji scenarij nastavak vojne eskalacije. Njemu, naime, daju između 60 i 70 posto vjerojatnosti, uz napomenu kako će američke vojne snage nastaviti bombardirati vojnu (a vjerojatno i civilnu) infrastrukturu s namjerom da građanima raskrinkaju sve nemoći režima.
Međutim, pišu, izazov u toj taktici krije se u tome što je Maduro nakon tjedana eksplicitnih prijetnji SAD-a vjerojatno prebacio svu važnu vojnu infrastrukturu na sigurno, dok vojska Venezuele (koja se još uvijek nije odmetnula od uputa režima) ima doktrinu asimetrične obrane po kojoj je poznata najmanje tri desetljeća. Sasvim je sigurno da će im svim raspoloživim snagama pomoći Peking i Moskva.
Najveći problem krije se u činjenici da se rizik od destabilizacije čitave Latinske Amerike upravo drastično povisio, a na to je upozorio i kolumbijski predsjednik Gustavo Petro, koji je promptno apelirao na Vijeće sigurnosti UN-a da se izvanredno sastane zbog ove krize. Do sada je već 7,8 milijuna građana Venezuele napustilo zemlju, a nije nezamislivo očekivati da će eskalacija dovesti do novog vala masovne migracije, što je problem, jer je sve manje susjednih država spremno primiti izbjeglice.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....