Ubojstvo ruskog ambasadora Andreja Karlova tragičan je čin jer je ugašen jedan život, ali osim nužne sućuti otvara i ključno pitanje: kakve će biti posljedice ovog zločina?
Ubojica je, to je sasvim jasno, bio potaknut (samoinicijativno ili mu je netko dao poticaj za to) trenutačnom krizom u Alepu i patnjama civila u istočnome dijelu toga grada, koji su se našli pod snažnom ofenzivom u kojoj su ključnu ulogu igrale ruske snage iz zraka, ali i s kopna. Trebalo je, dakle, Rusiji dati do znanja, pa i ovako simbolički - ako se tako smije tretirati nestanak ljudskog života, ali ambasador je svakako simbol - da je stekla neprijatelje.
No, konačni će učinak vrlo vjerojatno biti bitno drukčiji od onoga što se htjelo postići. Naime, Turskoj sada ne preostaje ništa drugo nego biti još otvorenija prema Rusiji, pa i pristajati na kompromise koji bi prije samo šest mjeseci bili nezamislivi.
Ukratko, dva moćna autokrata u dvije velike države sada su još jače povezana, uz napomenu da je Vladimir Putin u položaju onoga koji može postavljati uvjete. U tim okolnostima više nije nezamislivo da Ankara duboko uzdahne i čak pristane na ostanak Bašara al-Asada u Damasku (s figom u džepu, ali naglasak je na “u džepu”), pa i da u takvim okolnostima bude sklona formiranju moćne regionalne trilaterale s Moskvom i Teheranom.
U njoj bi Turska bila najslabija karika, ali bi ipak imala utjecaj na određivanje budućih odnosa u regiji pa je i to već određeni uspjeh u odnosu na trenutno reteriranje. Posebno u situaciji interregnuma u SAD-u kad Barack Obama pakira kofere, a nitko ne zna što će ispasti iz torbe Donalda Trumpa. A Europa, kojoj bi ova regija trebala biti prvi prioritet (svjestan pleonazam), previše je zaposlena sama sobom pa nije u stanju čak niti izazvati kaos poput onoga u Libiji.
Metak je često mijenjao povijest, onaj u Sarajevu, pa u Marseilleu, u Dallasu. U pravilu ne nabolje. U okolnostima u kojima živimo treba se stvarno nadati da to neće biti slučaj s ovih pet metaka.