Corrado Augias (85), talijanski pisac, novinar i voditelj, evrozastupnik 1994-1999, vratit će sutra u francuskom veleposlanstvu u Italiji insignia Legije časti kojom je odlikovan. U svom pismu, koje je danas objavila la Repubblica, Augias kaže da je to morao učiniti „zbog dubokih kulturalnih i čuvstvenih veza koje ga povezuju s Francuskom, zavičajem svoje obitelji“.
Augias je duboko indigniran što je francuski predsjednik Emmanuel Macron prije dva dana odlikovao Legijom časti egipatskog predsjednika maršala Abdelfattaha al Sisija.
Egipatski režim je, uz izravan uvid ministra unutrašnjih poslova Ghaffara, prije četiri godine oteo s ulice, utamničio u sobi 13 vile unutar perimetra kairske zgrade Državne sigurnosti, talijanskog i evropskog državljanina Giulija Regenija, doktoranda na Sveučilištu u Cambridgeu s tezom o egipatskim sindikatima, osumnjičio ga je za špijunažu (dojavio ga je sindikalni dužnosnik i doušnik režima, koji je uzalud od Regenija pokušao izmusti novac za suradnju, pa mu se pošao osvetiti), držao ga danima vezanoga polugologa lancima uza zid, mučio oštrim i užarenim predmetima, polomio mu zube, ruke, noge i rebra, pa mu je na kraju slomio vrat i bacio ga gologa uz cestu, inscenirajući prometnu nesreću, a zatim inscenirajući da je ubijen u svađi s prodavačima droge, koje je režim tada također pobio. Al Sisi je osobno otežavao talijansku istragu. Sve to opetujemo da bi se razumio Augiasov potez.
On piše: „Moje je mišljenje da predsjednik Macron nije trebao dodijeliti Legiju časti državnom poglavaru koji je objektivno postao sudionik okrutnih kriminalaca.“ Augias podsjeća da je tadašnji francuski prvi konzul Napoléon Bonaparte utemeljio Legiju časti kao novu vrstu odlikovanja. Ona je, umjesto kopije viteških redova, imala biti odličje za zasluge. Pa se pita: koje su to zasluge predsjednika al Sisija? Veli u pismu francuskom veleposlaniku da prilično pozna mehanizme poslovanja i diplomacije, ali i da postoje granice koje nije časno preći.
S naše strane dodajmo da na Legiji časti piše: „Čast i domovina“. Čast je ipak na prvome mjestu. Augiasov potez je na strani časti, iako neće puno postići. Pa ni zato što Evropska unija nije kadra reagirati kao naša zajednička domovina, praveći se da je Regeniju domovina bila samo Italija, da pri nabrajanju žrtava zločinâ protiv čovječnosti vlada suverenizam, inače prezren u strasbourškim kuloarima.
Stvar je moralne higijene nemati posla s režimima koji provode torturu i građane izlažu zločinima protiv čovječnosti. Iako sam i novinar i sveučilišni profesor - pa stoga možda direktno zainteresiran - ipak se ne ustručavam javno zahtijevati da naša Unija bojkotira države kadre nekoga živoga raskomadati motornom pilom i zatim ga rastopiti u kiselini, kao što je Saudijska Arabija učinila s novinarom Jamalom Kashoggijem, ili ga danima bestijalno mučiti da prizna što nije učinio, kao što je Egipat učinio sa studentom Giulijom Regenijem.
Republika Hrvatska je među onima koje bi to morale zahtijevati više od velikih država, kadrih da se same izbore za svoje građane. Šuti li, znači da se slaže. Sa zločincima i mučiteljima.