Čuvenu Mannovu “Smrt u Veneciji” natkrilila je sve zloslutnija smrt Venecije same: razina plime u La Serenissimi proteklih je dana oborila polustoljetni rekord, narastavši za visinu prosječnog Dalmatinca: jedan metar i 87 centimetara.
Potopljen je doslovce čitav grad, 90 posto njegove površine, a radi nesagledive štete talijanska vlada je jučer proglasila izvanredno stanje prirodne katastrofe. More gonjeno jakim vjetrom prevrtalo je gondole i vaporette te nezaustavljivo punilo vrtove, muzeje, palazze, hotele, dućane, barove i restorane.
Rast razine mora
Riva Degli Schiavoni, na kojoj su našijenci stoljećima vezivali svoje brodice, osvanula je s prevrnutim gondolama na promenadi, more se gotovo popelo preko donjih lukova mosta Rialto, prodrlo je i u unutrašnjost Duždeve palače, a Trg Svetoga Marka učinilo nalik blatnom rižinom polju. Prije negoli je grad od 50 tisuća stanovnika potpuno ostao bez struje, izgubljeno je nekoliko života uslijed električnih udara, a tisuće turista do svojih su hotela gazili kroz mutnozeleno more koje im je dosezalo iznad koljena, te se evakuirali na gornje katove. Stariji građanin Pellestrine, jednoga od otoka u venecijanskoj laguni, smrtno je stradao od udara groma dok je koristio električnu pumpu za vodu.
Prve procjene šteta u Veneciji, koje spominju gradski oci, govore o stotinama milijuna eura. Kataklizma je gotovo i statistički dosegnula najviši rast razine mora otkako su 1923. počela službena mjerenja: samo su 1966. valovi liznuli povijesni rekord od 194 centimetra. Nevolja je, međutim, što vremenska prognoza u narednim danima sluti kako bi i taj nedostižni rezultat lako mogao biti oboren: svakodnevne plime između 130 i 160 centimetara čak i u danima bez ikakvih padalina ne slute na dobro.
FOTOGALERIJA: Venecija pod vodom
Grad pod zaštitom UNESCO-a, koji godišnje posjeti više od 20 milijuna turista, puno više od sredstava potrebnih za sanaciju posljedica plime treba hitne mjere efikasne zaštite od evidentnih klimatskih promjena. Već činjenica da leži na tisućama drvenih trupaca zabodenih u muljevito dno i postupno tone desetljećima se razrađuje u strategijama njezina opstanka, no eksplozivni i nepredvidivi rast razine mora sve alarme pretvara u zvono krajnje panike. Put k Armagedonu ubrzan je višestruko u naše vrijeme: bazilika Svetog Marka potopljena je tek šesti put u 1200 godina, ali već četvrti put u zadnja dva desetljeća. Lanjska poplava u studenome proizvela je štetu od oko 2,5 milijuna eura, a posljedice vodenog vala zadnjih dana još se procjenjuju.
Požari
Venecijanski biskup Francesco Moraglia izjavio je da je Sveti Marko pretrpio strukturna oštećenja, posebno u donjem dijelu mozaika i popločanjima. Voditelj tima za upravljanje ovim povijesnim nalazištem, Carlo Alberto Tesserin, tvrdi kako se voda sad ulila u baziliku neviđenom silinom, gorom čak i od one 1966. Šteta koja se okom može registrirati po njemu je kozmetička u usporedbi s onom unutar zidova: sol prodire u mramor, ciglu, žbuku, freske, posvuda. Guverner regije Veneto Luca Zaia stanje naziva “apokaliptičkom devastacijom” koja će Veneciju doslovce baciti na koljena.
U iščekivanju nove vode, život pokušavaju prilagoditi drakonskom tropskom fenomenu i njegovim posljedicama. Usprkos posvemašnjoj vlazi, vatrogasci i snage obalne straže dosad povrh 400 intervencija spašavanja bilježe i desetke borbi s vatrom. Jedan od požara izbio je i u galeriji moderne umjetnosti Ca Pesaro, no razmjeri šteta zasad nisu poznati. Mnoga amblematska mjesta u Veneciji, poput palače Gritti, devastirana su i podsjećaju na filmske prizore raskoši iz tonućeg Titanika.
Podovi s bogatim tapiserijama, koji su desetljećima ugošćavali mnoge kraljeve i slavne osobe - od Ernesta Hemingwaya do Liz Taylor i Richarda Burtona - sad su pokriveni debelim vodenim tepisima. More zloslutno obrubljuje i police s nizovima knjiga u kožnim uvezima te raskošne baršunaste barokne sofe, zazivajući u stoljetnom centru mediteranske civilizacije davnu kob Atlantide.
Prioritet
Grad je davno svojim ključnim prioritetom odredio dovršetak eksperimentalnog projekta brane MOSE, kojom bi se čitav venecijanski bazen trebao sačuvati od naglih plimnih udara i potapanja. Sustav se sastoji od niza mobilnih brana i hidrauličnih ustava kojima se Venecijanska laguna može posve ograditi od Jadranskoga mora čim ono poraste preko 110 centimetara. Najveći dio dosad dovršenog kompleksa tih željeznih barijera izgrađen je u splitskome škveru.
Projekt su još 2003. osmislili inženjeri torinskoga FIAT-a, ali su ga u izvedbi usporili korupcijski skandali i vrtoglavi troškovi koji se penju preko 6 milijardi eura. Izgradnja 80-ak pregradnih vrata na morskoj dubini od 18 do 28 metara koja bi se hidraulički podizala i štitila venecijanske kanale od iznenadne plime nedavno je ponovno nastavljena, pa talijanski premijer Giuseppe Conte sad možda i preuzetno obećava da bi sve moglo biti gotovo već do proljeća 2021. godine.
Inicijativa
Usred aktivne borbe s vodom i kataklizmičkih scenarija, Mlečani će za 15-ak dana izaći na birališta kako bi na referendumu odlučili treba li “plutajuće” i povijesno gradsko središte administrativno odvojiti od njegovih naselja na kopnu. Inicijativu je ishodilo nezadovoljstvo građana brojnim negativnim posljedicama masovnoga turizma na stanovništvo lagune.
Iako se turizam u povijesnome središtu donekle prilagodio sadašnjem broju posjetitelja i od toga ubire najveću korist, šest gradova na kopnu uglavnom su postindustrijska i prenaseljena područja koja u usporedbi s La Serenissimom uživaju jako malo pažnje i ulaganja.
Pristalice referenduma drže da bi dvije odvojene teritorijalne jedinice omogućile svakome dijelu Venecije da učinkovitije rješava svoje probleme. Gradonačelnik Venecije, za razliku od njih, protivi se svakoj ideji razdvajanja: posljednjih je godina, naime, bilo i prijedloga da se Venecija u potpunosti odvoji od Italije i iznova postane neovisna država. A na kraju balade lako bi se moglo desiti da sve ove separatističke i integralističke, teritorijalne i materijalističke dileme rutinski riješi i pokrije - rastuća voda.