SASTANAK U BEČU

Armenija će priznati Karabah i onda s vojskom udariti na Azerbajdžan

 Reuters

Važno je da naši turski susjedi odmah pokrenu korake za prekidanje svog miješanja u unutarnja pitanja drugih zemalja, bio to Irak ili Sirija, izjavio je jučer ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov te dodao da je stajalište Ankare o snažnoj podršci Azerbajdžanu u obnovljenim borbama u spornoj pokrajini Nagorno-Karabah “jednostrano”.

Lavrov je time vrlo jasno stavio sukob između Azerbajdžana i armenskih snaga u pokrajini Nagorno-Karabah, koji je izbio ovaj vikend, u regionalni okvir, dajući do znanja da je riječ o vrlo ozbiljnom žarištu na širem prostoru najtežih svjetskih kriza.

Nove pogibije

Iako je Azerbajdžan najavio da će prekinuti sve sukobe, borbe su se nastavile i jučer, a prema informacijama koje prenose agencije, poginula su tri azerska vojnika. Ulje na vatru je dolio armenski predsjednik Serž Sargsjan koji je izjavio da će, ako se sukobi ne smire, priznati Nagorno-Karabah kao samostalnu državu koja će imati pravo tražiti vojnu zaštitu od Armenije, ali i drugih država (Rusije, koja ionako održava armensku vojsku).

Međunarodna je zajednica pozvala obje strane, dakle i lokalnu vladu Nagorno-Karabaha, preciznije Armeniju i Azerbajdžan da se suzdrže od nastavka vojnih operacija, ali u tome, čini se, nisu uspjeli. Francuska je stoga za danas sazvala sastanak država koje su dogovorile primirje još 1994. - uz Pariz još SAD i Rusija - u Beču. No, ključno je pitanje hoće li se ovaj put moći zaustaviti kotač koji se pokrenuo. Naime, promatrači Organizacije za europsku sigurnost i suradnju još od 2013. ističu da su sukobi na crti razgraničenja sve češći i oštriji, a sad su eskalirali. Broj mrtvih se približava 40, a nitko nema precizne podatke. Azerbajdžansko Ministarstvo obrane je, u povodu jučerašnje pogibije vojnika, najavilo da će u slučaju ponavljanja nečega sličnog krenuti u napad “svim raspoloživim oružjem”. To je vrlo ozbiljna prijetnja jer je azerbajdžanska vlada, koristeći golem priljev petrodolara u prošlom desetljeću, znatan dio tih sredstava usmjerila na kupnju oružja. Naime, povratak Nagorno-Karabaha ne samo da je temeljni postulat azerbajdžanske strategije nacionalne sigurnosti, nego je to i pitanje nacionalnog ponosa. Riječ je o prostoru gdje prestaje realna politika, a počinju emocije. Osim toga, pribavljeno oružje u nekom trenutku treba i upotrijebiti, a možda nije loš trenutak kad je svijet ozbiljno zaokupljen pitanjima Sirije, Iraka, Libije i Ukrajine te se može ponadati da bi se moglo lagano proći “ispod radara” međunarodne zajednice - jer, ona nikad nije priznala Nagorno-Karabah kao dio Armenije.

No, Armenija nema nakanu prepustiti spornu pokrajinu bez teških borbi i računa na podršku Moskve koja je, pak, jedan od ključnih opskrbljivača Azerbajdžana oružjem. Stoga se Moskva već vidi kao glavni igrač u smirivanju sukoba te ponovnom pokazivanju regiji i svim akterima u njoj - a to je gotovo cijeli svijet - da je neizostavni čimbenik bez kojega se ne može riješiti nijednu krizu (kao primjer će navesti i Siriju gdje su, kako tvrde, osigurali prostor za pregovore, a zapravo ojačali Bašara al-Asada).

Borbe s Kurdima

Turska, koja je odmah stala uz Azerbajdžan, u teškoj je situaciji: mora brinuti za izbjeglice i ispunjavati dogovor s EU, ima ozbiljnih problema sa sigurnošću zbog pobune s jedne strane Kurda, a s druge strane terorističkog djelovanja infiltriranih skupina tzv. Islamske države. Tu je i pitanje cijele sirijske krize u kojoj Turska ima ozbiljnih problema sa saveznicima oko stalnog protivljenja sudjelovanju Kurda iz te zemlje u pregovorima. A tu je i pad unutarnje razine demokracije koji Ankari sve češće na nos nabijaju partneri, uključujući SAD i Njemačku, što izaziva nezadovoljstvo lokalnog stanovništva.ƒ

ZAMRZNUTE KRIZE U EUROPI

Pridnjestrovlje: dio Moldavije koji i sada živi kao država u državi pod zaštitom ruske oklopne divizije

Cipar: otok podijeljen na grčki i turski dio - prvi je priznat u svijetu i član je EU, a drugi priznaje samo Turska, no pojavljuju se signali da bi nakon 50 godina moglo doći do ujedinjenja

Donbas: istočni dio Ukrajine koji se nakon pada proruskog predsjednika Viktora Janukoviča pobunio protiv nove vlasti u Kijevu te proglasio samostalnost uz podršku Rusije

Južna Osetija i Abhazija: dijelovi Gruzije koje Tbilisi drži odmetnutima, a Rusija ih priznaje kao samostalne države; Gruzija je 2008. pokušala vratiti Abhaziju i doživjela rusku agresiju

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. srpanj 2022 13:17