StoryEditor
LUKAŠENKO JE GOTOV

Avioni prema Minsku prepuni su sumnjivih tipova, je li u tijeku tiha aneksija Bjelorusije?

Bjelorusiju potresaju višetjedni masovni prosvjedi protiv vlasti Aleksandra Lukašenka
Prosvjedi u Minsku
 TUT.BY/AFP

Kako se čini, dugogodišnjem "posljednjem diktatoru Europe", bjeloruskom "Batku" (ocu) Aleksandru Lukašenku, došao je politički kraj. On je politički mrtav i samo se čeka njegov konačni odlazak.

No, što je s Bjelorusijom? Postaje li ona u tom prijelaznom razdoblju Lukašenkova odlaska u ropotarnicu povijesti žrtva tzv. tihe aneksije od svog velikog susjeda Rusije koja nimalo ne želi dopustiti da joj još jedna država iz njezina postsovjetskog atara izmakne kontroli i ostavi je na cjedilu bez sanitarnog kordona koji je željela imati prema Zapadu?

Naime, Bjelorusija je posljednja crta obrane današnje Putinove Rusije, njezina utjecaja i potvrde kao velesile te zaštita njezinih prostora. Podsjetimo da su mnogi osvajači u prošlosti na putu ka "zavjetnoj" Moskvi lomili zube iscrpljujući se u beskrajnim bjelorusko-ukrajinskim prostranstvima koja su bila bedem Rusije. Rusija se ne osjeća ugodno bez tog prostora koji joj pruža sigurnost i distancu od "neprijateljskog" Zapada. On se u posljednjih 30-ak godina itekako smanjio, a nekad je bio čak na rijeci Elbi.

image
Mikhail Klimentyev/AFP

Bjelorusiju potresaju višetjedni masovni prosvjedi protiv vlasti Aleksandra Lukašenka, koji zapravo označavaju njegov kraj, ali nitko još ne može reći kada će biti gotovo, pogotovo jer, kako ističu strani obavještajni krugovi i bjeloruska oporba, Rusija polako preuzima kontrolu nad tom zemljom, održavajući Lukašenka na površini dok ne nađe "novog Lukašenka", prihvatljivog njima, koliko-toliko Zapadu, ali i većem dijelu bjeloruskog stanovništva.

Naime, Moskva je, navodno, potpuno preuzela kontrolu nad glavnim polugama Lukašenkova režima - njegovom tajnom službom KGB, vojskom i policijom, a ruski "savjetnici" kolo vode. Sve ide do toga da su u Minsk stigli i provjereni medijski kadrovi iz prokremaljskih propagandnih medijskih uzdanica kao što su RT i neke vodeće ruske TV postaje, koji su zauzeli mjesta bjeloruskih kolega koji su na valu prosvjeda odbili i dalje biti na Lukašenkovu režimskom brodu.

Osim toga, ubrzano se ide u realizaciju zajedničkih ekonomskih projekata, u prvom redu u energetici i poljoprivredi, kako bi se Bjelorusija što više i time vezala uz Rusiju. Konačno, ekonomska i socijalna stabilnost Bjelorusije počivala je upravo na jeftinim ruskim energentima i činjenici da su Rusi otkupljivali bjeloruske poljoprivredne proizvode i kad im nisu trebali te po višim cijenama. Ali, sve je to cijena "privrženosti".

Kako stvari stoje, Moskva potpuno nadzire i upravlja bjeloruskim režimom. Osim toga, kako stoji u vanjskopolitičkoj koncepciji Rusije, Bjelorusija je strateški saveznik, a Kremlj je aktivirao i dugo godina tavoreći sporazum Savezne države Rusije i Bjelorusije (na sastanku Putina i Lukašenka u Sočiju raspravlja se o "perspektivama razvoja integrativnih procesa u sklopu savezne države"). Taj sporazum iz prosinca 1999. godine (naddržavna asocijacija sa zajedničkom političkom, ekonomskom, vojnom i carinskom politikom i prostranstvom) zapravo je priča o "ujedinjenju" dviju država, a da se ne zezamo - to je usisavanje i pripajanje Bjelorusije Rusiji.

image
Prosvjedi u Minsku
TUT.BY/AFP

I Lukašenko je svjestan da u ovom trenutku ovisi samo o volji Kremlja, kao što je i njima kristalno jasno da ne smiju dopustiti Svetlani Tihanovskoj ili bilo kome drugom iz tog oporbenog koordinacijskog tijela (podsjetimo da su svi članovi, osim nobelovke Svetlane Aleksijevič, ili pobjegli van ili su uhićeni) jer bi gotovo svatko novi, nakon Lukašenka, okrenuo Bjelorusiju od Moskve prema Bruxellesu. A to je najveća noćna mora iz Ulice brijestova za Putina i njegovu političku elitu. Rusija ima velik problem kako pronaći nekog podobnog i proruskog, a da nema desetke tisuća prosvjednika na ulicama bjeloruskih gradova, da nema represiju i zanovijetanje iz Bruxellesa i Washingtona.

Kako izvršiti "tihu aneksiju" i privezati Bjelorusiju k sebi, a da to opet ne izazove nova trvenja i napetosti s EU i SAD-om? Pred Moskvom su veliki problemi, pogotovo jer im je još i afera s trovanjem vodećeg antiputinovskog oporbenjaka Alekseja Navalnog dodatno otežala situaciju koju imaju u Minsku. Rusija ne može dopustiti novu Ukrajinu ili Gruziju. Te dvije bitne bivše republike SSSR-a odmetnule su se od Rusije i okrenule Zapadu, što ih je koštalo: Gruzija je ostala bez više od trećine svog teritorija - pokrajine Abhazija i Južna Osetija proglasile su se državama, što je Moskva priznala, a ukrajinska "izdaja" završila je otimanjem Krima, ratom i osnivanjem, prema gruzijskom modelu, paradržavnih tvorevina koje destabiliziraju Ukrajinu i ne daju joj da u potpunosti prodiše kao neovisna država. Tako obje te države koje su izmakle ruskom zagrljaju grcaju u nestabilnosti i ne mogu zaokružiti vlastite neovisnosti ni politički, ni teritorijalno.

Moskva sigurno neće samo tako prepustiti Bjelorusiju. Rusija nema ništa protiv njihovih neovisnosti dok su okrenute licem prema Moskvi ili, kako to kažu, ostaju dijelom "ruskog svijeta", odnosno prihvaćaju i dalje Moskvu kao svoju "majčicu" i središte, s Ruskom pravoslavnom crkvom kao vodećom te ruskim jezikom kao službenim (najmanje drugim). No, Rusija zabija glavu u pijesak odbijajući se upustiti u razloge - zašto se sve zemlje iz njezina lena u nekom trenutku okreću za tragom sunca, prema Zapadu. Nikako da promijene svoje imperijalne i sovjetske manire u odnosu na "bratske " narode. Isto tako Putin i ekipa paze da im se ne ponovi bjeloruski sindrom pod prozorima Kremlja.

Naime, nedavno je najveća živuća ruska književnica svjetskoga glasa Ljudmila Ulickaja u svom otvorenom pismu kolegici Svetalni Aleksijevič bez krzmanja rekla kako su događaji u Bjelorusiji dobar model za ono što slijedi u Rusiji, odnosno "naša skora budućnost".

Sadašnja vladajuća poslovno-politička elita toga se boji više nego Gali da im nebo ne padne na glavu, a i prosvjednici u dalekoistočnom gradu Habarovsku, gdje se građani okupljaju već mjesecima u podršci svom uhićenom (za umiješanost u ubojstvo) gubernatoru Sergeju Furgalu, sve više ističu parole protiv Putina te daju podršku Bjelorusima. Konačno, nedavno je i sam Lukašenko u intervjuu ruskim medijima rekao: "Ako mene sruše, slijedi ja Rusija". Lukašenko inzistira da je ovaj bunt protiv njega zapravo samo američka, zapadnjačka ujdurma i zavjera kojoj je cilj rušenje Putina. (On kaže da se sve rukovodi iz američkih obavještajnih centara u Varšavi i Pragu). I zbog toga je Putinu važno zadržati Bjelorusiju u svojoj domeni.

image
Lukašenko u Sočiju
Andrei Stasevich7AFP

Navodno je već pripremljen novi bjeloruski Ustav kao najava novih izbora, i predsjedničkih i parlamentarnih, ali Moskva dotad mora pripremiti dovoljno "svojih" stranaka te naći svog "pobjedničkog" kandidata. Mora brzo razmišljati jer vrijeme curi, a prosvjedi su sve veći i brojniji, bez obzira na represije koje se nude.

Neki smatraju da je to s Ustavom i izborima idealna, ali najteže provediva varijanta te da je u kremaljskim uredima već razrađena i "gruzijsko-ukrajinska" varijanta s raskolom ne samo u bjeloruskom društvu, nego i na liniji "istok-zapad" zemlje. Tu je i taj famozni Dogovor o saveznoj državi, no koliko je ona moguća bez većih konflikata unutar bjeloruskog društva koje se probilo? Naime, Bjelorusi su narod kojemu je poprilično dugo trebalo da prihvate vlastitu državnost i neku svoju neovisnu nacionalnu samobitnost, veću od folklornog društva kako je to bilo u godinama SSSR-a. Bjeloruski jezik i pismenost su praktički na umoru.

Mnogi bjeloruski analitičari znali su govoriti da je Bjelorusima neugodno s njihovom neovisnošću te bi je oni rado vratili, ali očito su s vremenom došle nove generacije koje su svjesnije svoje samobitnosti te da Bjelorusi nisu tek neka od "varijanti Rusa" ili "ruskog svijeta". Danas prosvjednici izlaze s nacionalnom zastavom bijelo-crveno-bijelo, koju je zabranio Lukašenko. On je vratio nekadašnju zastavu bjeloruske sovjetske republike, rekavši da je "bijelo-crveno-bijelo" simbol kolaboracije iz Drugoga svjetskog rata. No, to je simbol koji sada dominira antilukašenkovskim prosvjedima i s kojim se sada identificira nova generacija Bjelorusa koja se probudila iz začahurene i zatomljene nacionalne svijesti svojih djedova i očeva. Očito je da je došlo novo pokoljenje koje je u sebi provarilo činjenicu da je Bjelorusija država i da su Bjelorusi zasebna nacija sa svojim osobitostima koja želi biti dijelom "europskog", a ne "ruskog" svijeta.

No, i Bruxellesu je jasno da bi gubitkom Bjelorusije Rusija postala još nepredvidljivija, izoliranija i očajnija te da bi bez zadrške destabilizirala EU. Putin je nedavno izmjenom ruskog Ustava sebi omogućio još najmanje dva nova (peti i šesti) predsjednička mandata, ali nije razlog samo to, nego da on i njegova oligarhija imaju dovoljno vremena pronaći "novog Putina" koji će održati, kako oni misle, stand by aranžman, bez ikakvih potresa kakvi su zadesili sve njihove susjedne države, pa i Bjelorusiju za koju su mnogi mislili da je zaleđena u svom stanju, zaboravljena i nekonfliktna, poput tijesta koje se oblikuje kako nekome paše, te da će prije doći do Majdana na Crvenom trgu nego u Minsku. No, Bjelorusija je sada ruski prioritet broj 1. Čvor koji se mora razriješiti. Kako će se s tim snaći, tek treba vidjeti. Ukrajina je veliki poučak.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. rujan 2020 12:21