VOJNA ANALIZA IGORA TABAKA

Bahmut je u čvrstom stisku, no postoji izlazna strategija, a Rusija je pogođena gdje najviše boli

Unatoč aktivnom napadanju, malo je pomaka u tijeku ruske ofenzive širom istoka, jugoistoka i juga Ukrajine

Igor Tabak i prizori iz okolice Soledara

 Davor Pongračić/Cropix/Profimedia/

Petak 3. ožujka ujedno je i 373. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini, državi za koju Ruska Federacija dopušta mirovne pregovore samo s „alternativnim snagama Ukrajine“ i to tek „nakon postizanja ciljeva tzv. Specijalne operacije“ (denacifikacija, demilitarizacija, itd). Dakle, tako stoji stanje po pitanju brzog sklapanja ikakvog mirovnog sporazuma, na što se posljednje vrijeme opet učestalo pozivalo iz Rusiji sklonih izvora.

Ujedno se s iste te strane čulo i detalje o navodnim „zapadnim planovima rastakanja Rusije“ – što su sve teme koje svi bitniji EU/NATO političari kompletno izbjegavaju makar i naznačiti, a kamoli usvojiti pod ciljeve. Imamo li u vidu da se još sredinom ovoga tjedna iz tih istih izvora čulo o navodnom ukrajinskom anagažiranju zapadnih tenkova Leopard 2 kod napadima ugroženog Bahmuta – da bi onda jučer javnost uveselile i dotjerane slike takvoga tenka zaglavljenog u blatu, sada potpisano pod posljedicu blatnjave „rasputice“ na tom bojištu – malo toga još tu može čovjeka začuditi.

Putinova Rusija pogođena gdje najviše boli

Evo, malo toga, kao recimo, jučerašnji incident u ruskoj regiji Brijansk, u kojoj su posred pograničnih sela Ljubečane i Sušani (oba uz sjevernu granicu Ukrajine, kod sjeveroistoka Černihivske oblasti, međusobno udaljena oko 15 km) osvanuli „diverzanti“. Nakon prvih nagađanja da se tu radi o nekakvim ukrajinskim borcima, pa možda i o lažnoj operaciji samih ruskih vlasti – istina je na kraju ispala em zanimljivija, em čudnija. Naime, lokalnu školu su ondje izgleda zapalili naoružani ruski desničari, inače neonacističkog i rojalističkog uvjerenja; malobrojna grupa sljedbenika neke osobe koju zbog raznih stvari traže policije niza zemalja s kojima se izgleda na terenu sukobila lokalna Rosgvardija. Ti članovi tzv. „Ruskog dobrovoljačkog korpusa“ pozivali su lokalno stanovništvo na pobunu, zazivali „Slava Rusiji“, napravili nešto štete, ubili dvije osobe i onda ubrzo utekli, a posljedice njihove akcije u ruskom javnom prostoru ostale su radikalno veće od stvarnih učinaka ovoga oružanog poduhvata.

Sam Vladimir Putin je događaj nazvao „terorističkim napadom“ koji je za cilj imao „lišiti nas našeg povijesnog sjećanja, naše povijesti, naše tradicije, našeg jezika“, dok je Ramzan Kadirov pozvao i na odmazdu prema širim obiteljima napadača, te uvođenje izvanrednog stanja u pojedinim dijelovima Rusije – „s maksimalnom razinom odgovora umjesto trenutno utvrđenog prosjeka“. Do provedbe svega toga ruski FSB se zadovoljio izvješćem o tjeranju neprijatelja natrag u Ukrajinu, uz navode o masivnom topničkom udaru preko granice – dok je i jedan od automobila Rosgvardije u potjeri za diverzantima naletio na minu tako da je veći broj njihovih specijalaca završio ranjen. Dakle, iz kojih god da je pobuda ovaj napad bio izveden, pogodio je Putinovu Rusiju ondje gdje posebno boli.

MMF i G20

Pa ipak, takvo rusko prekogranično granatiranje samo se uklopilo u širu sliku velikog broja takvih borbenih djelovanja toga dana – kako preko državnih granica, tako i preko linije bojišta, gdje se ovoga tjedna posebno bilježilo i masivna gađanja oslobođenog Hersona na jugu, u kojima je bilo ranjeno mnoštvo ljudi, a oštećeni su bili i tamošnji dalekovodi. Time je velik broj domaćinstava opet bio iznenada ostavljen bez struje i vode, što zadnja tri tjedna više i nije standard u Ukrajini – gdje se zadnjih dvadesetak dana uvelike uspjelo stabilizirati energetski sektor te zadovoljiti potrebe u ratu preostalih potrošača (osim kada se infrastruktura blizu bojišta nađe pod paljbom agresora). Nažalost, ovi napori izgleda da su tek donekle praćeni od glavnine međunarodne zajednice – koja je Ukrajini doduše obećala obilnu financijsku pomoć za osiguranje ratnog funkcioniranja države, ali je u isporuci obećanog opet podbacila.

Kako se čuje iz Kijeva, jaz između obećanja i ispunjenja trenutno iznosi oko 10 milijardi USD, o čemu se intenzivno vode pregovori. Iako je ukrajinska financijska situacija sada bitno bolja nego lani – od kada je provedeno restrukturiranje duga i aktivna operacija odgode pojedinih plaćanja – ostaje još posla. Sporazumi potpisani sa Svjetskom bankom i USAID-om riješili su prioritetne potrebe, a program Međunarodnog monetarnog fonda trebao bi pokriti ostatak – o čemu 8. ožujka uskoro počinju intenzivni razgovori. Određeni problem tu bi mogla raditi činjenica da dio od 180 članica MMF-a ne podupire Ukrajinu, te će se do početka travnja u pregovorima nastojati izgladiti i ta „određena proturječja“.

Slična se situacija pokazala po pitanju rata u Ukrajini i na ministarskom sastanku zemalja G20, koji se u New Delhiju održao 1. i 2. ožujka. Iako je Indija kao zemalja domaćin nastojala postići konsenzus s Rusijom i Kinom već i o tome kako nazvati sam tekući „sukob u Ukrajini“ – stanje su itekako zaoštrile i države Europske unije svojom najavom nepodržavanja završne izjave skupa ako ona ne bude sadržavala „osudu rata u Ukrajini“. Posebnom se temom pokazalo i pitanje održavanja pojedinih sastanaka ministara vanjskih poslova država članica na marginama ovoga skupa – gdje su na kraju po prvi put u godinu dana uspjeli razgovarati Rus Sergej Lavrov te Amerikanac Anthony Blinken.

Pitanje sporazuma o žitu

Iako je ovaj formalno neplanirani susret na kraju navodno trajao samo par minuta, Blinken je navodno iskoristio priliku sugovorniku poruči tri stvari: (1) poziv na povlačenje suspenzije sudjelovanja u nuklearnom sporazumu „Novi START“, (2) zahtjev za oslobađanjem Amerikanca Paula Whelana iz ruskog zatvora, te (3) predanost SAD Ukrajini i „mirovnom planu“ predsjednika Volodimira Zelenskog – budući da „praktički svaka država nastavlja snositi troškove povezane s ruskim agresivnim ratom“. Uz to je na ovome skupu bilo i riječi o nastavku važenja izvoznog „Sporazuma o žitu“, koji ističe 18. ožujka ove godine, o čemu se izgleda intenzivno vode međunarodni pregovori.

Dok Rusija za sada odbija obnoviti ovaj izvozni režim na Crnome moru, optužujući Zapad za instrumentalizaciju čitavog postupka, kao i Organizaciju ujedinjenih naroda koja ga je sklopila – sam UN i Turska navodno ozbiljno rade na obnovi sporazuma i nastavku izvoza ukrajinskih prehrambenih roba u svijet (i niz zemalja ugroženih glađu). Naravno, dok pregovori o tome itekako traju, a na Bosporu već mjesecima stoji gomila brodova koji čekaju preglede prije plovidbe - pri svemu tome nije bilo mnogo spomena jedne druge „sive flote“ koja istodobno itekako aktivno plovi i Bosporom, ali i tjesnacima koji Baltik povezuju sa Sjevernim morem.

Riječ je tu o floti tankera nepoznatog vlasnika, koja zadnjih mjeseci užurbano transportira rusku naftu širom svijeta, mimo zapadnih sankcija. Oko 600 brodova, ili oko 10 posto svih tankera na svijetu, tu nose naftu iz Rusije, pretovaruju je na moru (na srednjem Atlantiku i u Mediteranu nedaleko Grčke) u veće brodove – da bi oni tada zaplovili put Kine i Indije. Pitanje je koliko će se dugo takav promet tolerirati ako ni o pomorskome izvozu ukrajinskoga žita ne bude sporazuma.

Stanje na terenu

Za to vrijeme, usprkos aktivnom napadanju, malo je pomaka u tijeku ruske ofenzive širom istoka, jugoistoka i juga Ukrajine. Oblačno i toplije vrijeme, praćeno povremenom kišom, zadnjih je dana pridonijelo ranom početku proljetne „rasputice“ širom ukrajinskih bojišta – što je itekako otežalo svako kretanje mimo uređenih cesta. Ako to uzmemo u obzir, ne čudi malo vijesti o ikakvim bitnijim borbenim pomacima na sjeveru Donbasa – gdje se spominju brojna granatiranja, ponešto kopnenih napada, ali tek jučerašnje ukrajinsko evakuiranje djece i teško pokretnih osoba iz grada Kupjanska daje naznake da možda ima i ponešto istine u ruskim navodima o zauzimanju tamošnjeg sela Sinjkivka, smještenog oko 6 km sjeveroistočno od grada. Južnije, prema okupiranom gradu Svatove i još dalje, oko okupiranog grada Kremina, ne bilježe se ikakvi bitniji pomaci – usprkos intenzivnim ruskim napadima, koji su doduše ponešto oslabili slanjem dijela snaga kao pojačanja na jug, u prostor Vugledara, gdje se ruska vojska također temeljito zaglavila uz velike gubitke ljudstva i tehnike.

Iako operativnom zonom oko Bahmuta već nekoliko dana ne zapovijeda general Eduard Moskaljov (sada prebačen u zonu Odese) – to je nedvojbeno glavno žarište borbi. Ondje se zadnjih dana bilježilo ruske pomake na sjeveru i sjeverozapadu grada, gdje se težište ruskih nastojanja koncentrira oko okupiranog sela Berhivka i tamošnjeg vodnog rezervoara, gdje su agresori napredovali na jugozapad te stigli i nadomak ukrajinskoj strani jako bitne ceste O-0506 koja iz Bahmuta, pa preko sela Hromove i Bogdanivka, ide na zapad u oko 7 km udaljeni Časiv Jar. Neposredna okolica te ceste zadnjih je dana područje intenzivnih borbi, što itekako otvara pitanje skorog trenutka za povlačenje ukrajinskih snaga iz Bahmuta. Iako se početkom ovoga tjedna još čulo o dopremi dodatnih snaga u Bahmut te njegovo neposredno zaleđe, a trenutno još izgleda da branitelji nesmanjenom žestinom brane taj grad-tvrđavu – treba uočiti i da se tijekom zadnja 24 sata vidjelo izvlačenje određenih strateški bitnih postrojbi iz mjesta koje je uvelike okruženo, kao i uništavanje niza preostalih mostova u samom Bahmutu, između istoka i zapada grada.

Jedina prohodna cesta kod Bahmuta za evakuaciju

S druge strane, iz ruskih se izvora čulo o naznakama odlaska pojedinih ukrajinskih oklopnih postrojbi, što se izgleda pokušalo usporiti ili zaustaviti i uništavanjem mosta na cesti iz Bahmuta kod sela Hromove. Za to vrijeme, obrana većeg dijela urbanog prostora Bahmuta kao da se i dalje drži. Manji je nazadak tu bio zabilježen jučer, kada su izvori poduzeća „Wagner“ objavili proboj ukrajinske crte na krajnjem istoku grada, gdje je zauzeta visoka zgrada tamošnje Škole br. 10, no kako se vijesti o zauzimanju baš te zgrade već nakratko bilježilo i krajem siječnja, te opet oko 7. veljače – to ne izgleda kao neka prekretnica. Slično je stanje i na jugu Bahmuta, gdje su se u zoni gradskog groblja borbe koncentrirale na kompleks Škole br.3 – gdje opet nije bilo bitnog agresorskog prodora.

Dapače, tamošnja cesta T-0504 (Bahmut-Kostjantinivka) i dalje je izgleda prohodna, zahvaljujući brojnim ukrajinskim protunapadima tijekom posljednjih dana – pa bi ona možda mogla i poslužiti za evakuaciju ako do toga uskoro dođe. Naime, dok je iz grada od sredine veljače bilo evakuirano oko 200 osoba, u gradu je ostalo i oko 5.000 civila koji se skrivaju po podrumima i koje ukrajinska vojska zadnje vrijeme opskrbljuje hranom.

Do povlačenja vojske, a možda i dijela tih civila, zasigurno će doći kada vrh braniteljskih snaga ocijeni da „prijetnja osoblju bude veća od potrebe za držanjem teritorija“ – no je li taj trenutak blizu, još nije jasno. Do tada ostaje tek činjenica da je svoje zadnje poruke s prve linije bahmutske fronte čelnik „Wagnera“ Prigožin ipak snimao u prigradskom selu Paraskoviivka, dosta daleko od aktualne crte – baš kao što je krajem siječnja svoja javljanja iz Soledara zapravo radio iz rudnika soli u oko 7 km udaljenom selu Volodimirivka.

Zapadna pomoć

Kako se čulo iz vojnih izvora u Sjedinjenim Američkim Državama, američka vojska obučila je više od 1000 Ukrajinaca od siječnja, čime je ukupan broj ukrajinskih vojnika koje su obučavale Sjedinjene Države porastao na preko 4000 ljudi. Slične vijesti dolaze i iz Estonije u kojoj se okončava obuka ukupno pete skupine ukrajinskih topnika – koji će uskoro krenuti kući opremljeni zapadnim haubicama FH-70 na kojima su ondje i vježbali. Za to vrijeme u Ukrajini se nastavlja i aktivno novačenje ljudstva u nove brigade – osim onih 8 iz sastava „Ofenzivne garde“, koje su navodno prikupile preko 24 tisuće dragovoljaca, sada se prikuplja ljudstvo i za dodatne dvije brigade marinskog pješaštva. Za sve te ljude trebat će prikupiti i zapadnog naoružanja, kako onog za teško pješaštvo, tako i raznog streljiva – koje je zadnje vrijeme itekako deficitarna roba. Baš je zato zanimljivo uočiti da nakon SAD sada i iz pojedinih europskih država stižu vijesti o ubrzavanju proizvodnje, posebno topničkih granata kalibra 155 mm, koje naročito nedostaju.

Osim što se o tome izjasnila Francuska, i iz krugova Europske unije konačno se čulo više detalja o planiranoj zajedničkoj kupovini kojom bi se za oko milijardu eura iz Europskog instrumenta mirovne pomoći kupilo topničkih granata 155 mm za Ukrajinu. Do provedbe takvih planova ipak prvenstveno ostaje slušati njemačkog kancelara Olafa Scholza kako prodaje priče da će Njemačka uskoro „osigurati naprednu proizvodnju streljiva, kako za oružje koje sami isporučujemo, tako i za ono koje dolazi iz zaliha dostupnih u istočnoj Europi” – dok se konkretne granate i rakete ipak nabavlja gdje tko zna i može.

Hoće li biti svađe među braćom?

Stanje stvari tu sjajno ocrtava Španjolska, čija se isporuka tenkova Leopard 2A4 u Ukrajinu otegla zbog lošeg stanja tehnike (koja će koštati oko 4,1 milijun eura da se za donaciju pripremi 6 vozila).

S druge strane, u one djelatne opskrbne smjerove izgleda da spada i Republika Srbija, za koju su se ovoga tjedna pojavile informacije da je oko 3.500 raketa sustava „Grad“ od 122 mm prodala kanadskome kupcu. Nakon prodaje ta je roba izgleda odmah krenula u Tursku, pa preko Slovačke u Ukrajinu. Iako zadnjih dana Srbija ionako pleše na rubu po pitanju svojih EU aspiracija te odnosa s Kosovom – naznake ovog obrambenog posla dovoljno su podbole službenu Moskvu da se o tom poslu zatražilo i službene informacije u Beogradu.

Hoće li biti kakvih kaznenih mjera, ili barem svađe među braćom, vidjet će se. Manje je dilema po pitanju vojne pomoći iz Sjedinjenih Država, koje su baš večeras objavile sadržaj svog 33. po redu paketa vojne pomoći iz robnih rezervi američke države (Presidential Drawdown Authority – PDA). Oko 400 milijuna USD vrijednosti ovoga je puta koncentrirano na dodatne rakete preciznog sustava HIMARS, dodatne topničke granate kalibra 155 i 105 mm, granate kalibra 25 mm, mostne konstrukcije, eksploziv i opremu za probijanje prepreka, rezervne dijelove za vojna vozila te raznu drugu pomoćnu opremu. Dakle, sve ono što ukrajinskoj strani sada hitno treba, kada se svakodnevno nalazi suočena s ruskim jurišnim pješaštvom koje je po novome izgleda osnova sveukupnih agresorskih snaga.

Dronovi kao svekoliko oružje

Dok se međunarodni odnosi oko rata u Ukrajini kovitlaju na sve strane, teško je ne zamijetiti zadnjih dana i inflaciju vijesti o borbenim korištenjima bespilotnih letjelica širom okolice ukrajinskih bojišta. Početkom tjedna bilježilo se takav zračni napad na skladište nafte u Krasnodarskom kraju, kod mjesta Tuapsu, dok se nepoznata letjelica srušila i u nedalekoj Adigeji. Dok se iz ruskih izvora naknadno čulo da su oba ova napada zapravo zaustavljena „jedinicama za elektroničko ratovanje“ – tri su drona srušena i sjeverno od Donbasa, u ruskoj Belgorodskoj oblasti. U Sankt Peterburgu ovoga se utorka nagađalo da je nepoznati leteći objekt izazvao zatvaranje tamošnjih zračnih luka – da bi se onda službeno čulo kako je posrijedi navodno bila vježba protuzračne obrane. No manje je detalja jasno o dronu kojeg se u Moskovskoj oblasti našlo srušenog nedaleko prostora jedne od tamošnjih plinskih kompresorskih stanica. Riječ je tu navodno bila o letjelici UJ-22, koju proizvodi Ukrjet, maksimalnog dometa oko 800 kilometara i brzine leta od oko 130-140 km na sat s 15 do 20 kilograma bojnog tereta.

Iako svi ovi dronovi izgleda da i nisu napravili štete – otvoreno je pitanje događanja na prostoru zračne luke u Jeisku, na obali Azovskoga mora, oko 60 km od okupiranog ukrajinskog Mariupolja. Ondje se prvo čulo o požaru na prostoru zračne luke da bi onda ruski izvori sve opovrgli – dok se na satelitskim slikama ipak vidjelo posljedice vatre na protuzračnom poligonu nedaleko aerodroma. Jednako tako se zadnjih dana opet čulo i o pokušajima ukrajinskih napada bespilotnim letjelicama na infrastrukturu širom okupiranoga Krima gdje je, prema ruskim tvrdnjama, bilo srušeno šest bespilotnih letjelica, a još su četiri bile onesposobljene ruskim sredstvima za elektroničko ratovanje. Kada se sve te stvari stave na jedno mjesto, zaista ne čude ni ukrajinske informacije kako im ubuduće za vođenje rata treba barem još 24.000 bespilotnih letjelica raznih vrsta i kategorija, dok se (usprkos bitno skromnijim ruskim službenim navodima) izgleda dnevni gubici dronova broje u stotinama.

Naime, uz rusko intenziviranje elektroničkih mjera obrane, navodno se ponekih dana gubi i 300-400 takvih letjelica, koje su u ovome ratu postale sveprisutne i vrlo važne kako za sagledavanje bojišta, tako i za izvođenje raznih zračnih napada.


Autor teksta je analitičar portala Obris.org koji i na jutarnji.hr objavljuje vojne analize

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
20. veljača 2024 08:41