Utorak 10. siječnja ujedno je 321. dan intenzivnog ratovanja u Ukrajini. Nakon nekoliko izuzetno hladnih dana, tijekom kojih su temperature padale i do -20 stupnjeva, ondje je s novim tjednom krenulo lagano zatopljivanje, a prestao je mjestimično i padati snijeg. No sve to je tek uvjetno utjecalo na tamošnju borbenu situaciju – koju osim uporne razmjene topničkih djelovanja uzduž praktično 900 km bojišnice ujedno karakterizira i bitno koncentriranje kopnenih djelovanja.
Naime, iako se na sjeveru Donbasa bilježe sporadični sukobi, a ponešto se čuje i o nastavku ukrajinskog pritiska prema okupiranome gradu Kremina, glavnina događanja koncentrirala se južnije – na samo oko petnaestak kilometara bojišta sjeverno od ukrajinskog grada Bahmuta. Od kada je ondje 18. prosinca u ruske ruke palo selo Jakovlivka (na cesti T-1302, oko 4 km sjeveroistočno od Soledara, te oko 15 km sjeveroistočno od samog Bahmuta) – to je otvorilo prostor za novi pritisak na tom pravcu sjeverno od Bahmuta, oko prigradskog mjesta Soledar koje ondje brani prilaze Bahmutu. Stvari su se ondje bitno zakomplicirale krajem prošloga tjedna, kada je prvo u ruske ruke palo ukrajinsko uporište Bahmutske (oko 2 km južno od istočnog kraja Soledara), da bi onda u brzome ritmu došlo i do ruskog napredovanja kroz istočne i srednje dijelove mjesta Soledar.
Brzi dolazak ukrajinskih pojačanja ondje je kratkotrajno u subotu 7. siječnja stabilizirao stanje u zapadnom dijelu Soledara, spriječivši kompletan pad grada u ruske ruke, ali sve se to pokazalo tek vrlo prolaznim – budući su uskoro u prostor potencijalnog prodora brojna pojačanja krenuli slati i Rusi. Nasuprot ukrajinskih pojačanja i dovoženja brojne teže vojne tehnike, kojima se u nedjelju 8. siječnja nastojalo ovladati situacijom te krenuti u šire protunapade, uz borce ruskog privatnog poduzeća „Wagner“ našle su se i preostale postrojbe ruskih padobranaca te Speznaz-a, praćene pojedinim oklopnim snagama – a iako je uvelike bila riječ o postrojbama ojačavanima mobiliziranim osobljem, ipak je u pitanju bila brojna te svježa vojska. Rezultat svega ovoga bio je neuspjeh ukrajinskih pokušaja kontranapada na istok i jugoistok, kroz Soledar, dok se u nedjelju i ponedjeljak 8. i 9. siječnja - uz vijesti o ogorčenim borbama u samome gradu - moglo čuti još i o dvostrukom dodatnom ruskom napredovanju u tom području djelovanja.
Veliki problem za branitelje Bahmuta
Kao prvo, bilo je spomena ruskom napredovanju neposredno sjeverno od Soledara, od okupirane Jakovlivke na zapad i jugozapad – čime su agresori ugrožavali kako sjeverni rub grada Soledara, prodirući u mjesto s te ukupne strane, ali i sjeverne komunikacijske pravce od Siverska prema Soledaru (pruga i cesta T-0513) oko 5 km zapadno, u donedavnom zaleđu bojišta. Kao drugo, spominjalo se i rusko napredovanje neposredno južno od Soledara, u prostor između tog grada i sjevernih predgrađa Bahmuta. Taj poljoprivredni prostor, oko 70 metara viši od okolice, nadvisuje Soledar na sjever, sela Blagodatne i Krasna Gora na zapad, te selo Pidgorodne te predgrađa Bahmuta na jugozapadu – dajući ujedno agresorima i pregled nad prostorima ulaska magistrala M-03 i T-0513 u Bahmut, te je zato odmah postao predmetom ogorčenih borbi ruskih agresora i ukrajinskih branitelja. Dok se zadnjih dana spominjalo rusko zauzimanje, a onda i oslobađanje sela Pidgorodne (koje je već duže branilo sjeveroistočni prilaz Bahmutu), navodno nisu uspjeli ni ruski napadi s tog prostora direktno na zapad – kojima se htjelo zauzeti selo Krasna Gora i prekinuti sve spomenute prometnice za opskrbu Bahmuta i Soledara iz smjera sjeverozapada (Slovjansk).
Usprkos vijestima o gomilanju snaga s obje strane na ukupnome bojištu Soledara, ni nedjeljni posjet Soledaru zapovjednika ukrajinske Kopnene vojske, generala Oleksandra Sirskog, nije donio bitnijih pomaka na terenu. Dapače, jučer se iz niza izvora moglo čuti naznake o ukrajinskom povlačenju iz Soledara, gdje je teškom mukom bila održavana tek kontrola nad centrom zapadnog dijela grada te ondje smještenim ulazima u velike podzemne rudnike soli, po kojima je mjesto i dobilo ime. Iako do danas nije bilo takvog povlačenja – opet se i danas do večernjih sati čulo o mogućem ukrajinskom povlačenju, dok su ruski izvori krenuli tvrditi kako je grad kompletno osvojen, a dio ukrajinskih branitelja ostao u okruženju. Naravno, za sada je još potpuno neizvjesno radi li se tu o stvarnim vijestima s bojišta ili to tek pristalice prenose svoje želje dok borbe itekako traju – ne samo u Soledaru, već i u čitavom kraju oko njega, na sjeveru velikog ukrajinskog uporišta Bahmut.
No, bez obzir na sve, ostaje činjenica da se od 5. siječnja pa do danas sjeverno od Bahmuta otvorio velik problem za branitelje toga grada – taman nakon što se uspjelo sanirati usporedivi problem na jugu grada, gdje izgleda napadima odolijeva uporište Klišćivka, te ostatak predgrađa Opitne (koji je teškom mukom ostao u ukrajinskim rukama), dok se ograničilo i ruska napredovanja zapadno od osvojenih sela Kurdjumivka i Ozarjanivka na desetak kilometara južno od Bahmuta.
Jug bojišnice u sjeni situacije na sjeveru
U sjeni svega ovoga kompletno je ostalo stanje na bojištu dalje južno, oko okupiranog grada Donjecka, gdje ruske snage i dalje neuspješno napadaju ukrajinske položaje sjeverozapadno, zapadno i jugozapadno od grada – jednako kao i stanje na fronti u oblasti Zaporižje, gdje se neprekidno bilježi dodatne fortifikacijske radove agresora, koji time želi otežati posao za potencijalnu veliku ukrajinsku ofenzivu na jugu.
Kao što smo spomenuli, vrijeme na sjeveru, sjeveroistoku i istoku Ukrajine posljednjih je dana bilo dosta hladno, s ponešto snijega i tlom koje se brzo krenulo smrzavati. Takva kretanja temperature otežala su i djelovanje ukrajinske strujne mreže, koju se tek teškom mukom održava u pogonu nakon brojnih ruskih napada i oštećenja. Ipak, dok je izostanak izvanrednih isključenja struje proteklih dana omogućila činjenica blagdana (tijekom kojih nije radila industrija) – s povratkom radnog života i te su se okolnosti krenule komplicirati, pa su zaredale i redukcije koje će i u optimalnoj situaciji biti normalan dio ukrajinskog života još mjesecima. Navodno je najteža situacija baš u regiji oko Kijeva, gdje ima malo proizvodnih kapaciteta, a koncentrirano je mnogo potrošača. To, naravno, znaju i ruski napadači, čija su zračna djelovanja ondje bila i vođena od energetskih stručnjaka s ciljem nanošenja maksimalne štete – tako da se povratkom radnih dana te nastavkom hladnog vremena ondje neće moći izbjeći i drastičnije te izvanredne redukcije.
Sve to ipak manje utječe na Oružane snage Ukrajine, za koje se od zamjenice tamošnjeg ministra obrane Hanne Malyar moglo čuti da ih danas pretežito sačinjavaju mobilizirani ljudi, dakle neprofesionalno osoblje – kojem itekako treba dodatne obuke da bi dostiglo svoj puni borbeni potencijal. Pa ipak, iako nema naznaka dodatnim ukrajinskim mobilizacijama, već je i ovako Ukrajina tijekom prošle godine pala s početnih oko 41,1 milijuna građana na sadašnjih oko 33,5 milijuna – od čega je prema ukrajinskim izvorima oko 7,9 milijuna napustilo zemlju, dok je još oko 5,9 milijuna završilo interno raseljeno. U te brojke tek treba uklopiti ruske navode prema kojima je u Rusiji sada oko 5,1 milijun ljudi iz Ukrajine, od čega Rusi spominju i 728 tisuća djece, navodno pristigle na područje Ruske Federacije od veljače prošle godine.
Dok borbe bjesne oko Bahmuta, nije mnogo bolje ni u energetskoj sferi. Iako je neuobičajeno toplo vrijeme održalo europske zalihe plina na iznimno visokim razinama (na oko 90 posto popunjenosti skladišta), a u pogon su pušteni i prvi LNG terminali koje je Njemačka užurbano krenula graditi – ostaje činjenica da još treba dosta raditi na budućoj dostavi energenata mimo Ruske Federacije. Kako izgleda, usprkos nedavnim razgovorima EU s Kazahstanom oko dostave njihove nafte – tu će stvarno biti problem ikakvo korištenje naftovoda kroz Rusiju, tako da ta azijska zemlja polagano kreće razmatrati alternativne izvozne pravce, bilo preko Azerbajdžana, ili pak u Indiju i Kinu.
Potpuno je neizvjesna tu i uloga Turske u budućim energetskim tokovima – gdje ta država lavira između EU/NATO i Rusije, među ostalim ponesena i uspjehom svojeg pregovaranja o izvozu prehrambenih proizvoda Crnim morem. Naime, ti „žitni koridori“ uspješno su poslužili za izvoz oko 16,8 milijuna tona prehrambenih proizvoda (54 posto u Europu, 28 posto u Aziju, 12 posto u Afriku i 6 posto na Bliski istok) – što je cijenu pšenice od oko 440 USD na početku lanjske ruske agresije na Ukrajinu spustilo prema sadašnjih oko 320 USD za tonu.
"Kružni posao"
Niz država se ove godine bavi i promišljanjem nastavka vojne pomoći Ukrajini, o kojem bi se uskoro trebalo razgovarati i na sastanku ministara obrane NATO saveza, te onda i na idućem okupljanju država u tzv. „Ramstein formatu“ 20. siječnja. Već sada je jasno da su iz Francuske uspjeli probiti led nedavnom najavom slanja u Ukrajinu borbenih vozila AMX-10 RC – donacijom koja je potakla i brojne reakcije iz same Rusije, od negodovanja pa do prijetnji Francuskoj ruskim nuklearnim arsenalom. Prošloga tjedna su se onda na to nadovezale i najave američkih donacija borbenih vozila Bradley te njemačkih Mardera 1 – ali je itekako otvoreno ostalo pitanje slanja pravih tenkova u Ukrajinu. Dok se iz Njemačke čulo da se o tome ne razmišlja mimo nekog šireg savezničkog okvira – Poljska, Finska i još neke države jasno su izrazile svoju spremnost za slanje u Ukrajinu baš njemačkih tenkova Leopard 2, ako to službeni Berlin odobri.
Tu treba zapaziti da se promjena situacije oko oklopnjaka Marder zapravo dogodila bljeskovito brzo – od odbijanja njihovog slanja do najave konkretne kvote – jedna od zanimljivih posljedica ove promjene gledanja je i sudbina tzv. „kružnog posla“ kojim se još donedavno Njemačka jako hvalila. Naime, da bi izbjegli slanje spomenutih vozila Marder u Ukrajinu, Nijemci su ljetos dogovorili njihovo slanje u Grčku, dok bi onda ta država zauzvrat u Ukrajinu poslala niz starih oklopnjaka BMP-1 sovjetskog podrijetla.
Sada, dok je Grčka tek dobila svojih prvih 14 vozila Marder i za njih poslala 20 BMP-1 u Ukrajinu – postavilo se najednom i pitanje smisla ovoga posla te njegova nastavka. Na neugodnost Njemačke – iz Atene se tu odmah čulo kako trenutno nije nemoguće da Grčka odustane od svojih Mardera u korist Ukrajine – štoviše: "Grčka obrana neće biti pogođena ako isporuka oklopnih transportera bude odgođena". U sličnom je vakuumu izgleda završila i najava francusko-talijanskog slanja u Ukrajinu modernog protuzračnog sustava SAMP-T, koje je bilo najavljeno – da bi se onda danas iz talijanskih službenih izvora čulo kako će taj posao najvjerojatnije ipak biti odgođen „zbog tehničkih problema“, iako je navodno njegova politička podloga nesporna.
Dok postaje jasno da se Sjedinjene Američke Države aktivno spremaju početi s obukom po 500 ukrajinskih vojnika na mjesec, i to na vojnoj opremi koju su izdvojili za Ukrajinu – pa time možda govorimo i o mjesečnom osposobljavanju mehanizirane bojne s vozilima M2A2 Bradley – ukupna saveznička oklijevanja o slanju tenkova put Ukrajine možda u najskorije vrijeme razbije Velika Britanija. Iz te se države, naime, zadnjih dana čulo kako razmišlja o doniranju desetak tenkova Challenger 2, što možda i nije velik broj vozila – ali bi ta donacija možda mogla otvoriti put i za šire slanje takve opreme, posebno s pogledom na brojne korisnike njemačkih tenkova Leopard 1 i 2, koji su se raspitivali o slanju, ali nisu bili u stanju nadići zadrške službenog Berlina prema izdavanju izvoznih dozvola za takve poslove.
Živo i na ruskoj strani
No dok Zapad kombinira i planira promatrajući ukrajinsku stranu u sukobu – praktično jednako je živo i na ruskoj strani – posebno po pitanju saveznika iz Bjelorusije. Iako se već tjednima ustrajno nagađa o mogućnostima nekakvog pokretanja novih napada na Ukrajinu iz Bjelorusije, realne vjerojatnosti za tako nešto i dalje ostaju male. Dapače, čulo se da je Ruska Federacija već prema postojećim bojištima iz Bjelorusije prebacila i stare zalihe streljiva koje se stvorilo prije veljače prošle godine. Aktivno su nastavljeni i nizovi zajedničkih vježbi ruskih i bjeloruskih snaga – u sklopu izgradnje tzv. „Regionalne grupacije trupa u Bjelorusiji i Rusiji“. U tom okviru se u Bjelorusiji gotovo na dnevnoj bazi bilježi i postupno pristizanje dodatne ruske vojne opreme, raznih vozila i letjelica – koje se onda raspoređuje po brojnim bazama i poligonima širom Bjelorusije.
Ujedno se čuje i kako se tu barem dijelom radi o opremi iz dubokih skladišta, a za njeno osposobljavanje te kompletiranje izgleda da se koriste Bjelorusi, baš kao što su oni kao domaćini već poslužili i za dodatnu obuku dijela ruskog mobiliziranog ljudstva, koje se tako na račun saveznika priprema za buduća ruska ratna djelovanja.
Za to vrijeme, dok se napetost diže vojnim aktivnostima u Bjelorusiji, a rat bjesni širom Ukrajine i posebno oko Bahmuta – sasvim se drugačije stvari vidi na jugu Ukrajine. Ondje se, kako smo već spomenuli, agresori pripremaju za ozbiljniju obranu – pa se bilježi uspostava tri linije utvrda oko Melitopola (od Vasilivke, Hersona i Berdjanska), započelo je utvrđivanje i obrambene linije od Krima do samog Melitopola, kao i unutar tog grada.
Pa ipak, sve je to ograničeno problemima koje Ruska Federacija i dalje ima po pitanju „Krimskoga mosta“, bitnog objekta oštećenog u bombaškom napadu 8. listopada prošle godine. Naime, dok bi tim pravcem trebala teći glavnina ruske dostave ratnih potrepština kopnenim putem, to i dalje nije moguće - budući je promet „Krimskim mostom“ i dalje ozbiljno ograničen. Iako se već u više navrata ruska strana hvalila njegovim bitnim popravcima – u tijeku je još „restauracija potpornih platformi na njegovim stupovima“, struktura koje kompenziraju redovite fluktuacije nadgrađa mosta. Dio takvih radova izvodi se ovoga mjeseca – tako da je most danas bio zatvoren gotovo čitav dan – dok će ostatak takvih zahvata trajati još do ožujka ove godine.
Osim jačanja kopnenog prometa, izgleda da su ta ograničenja utjecala i na odluku o dodatnome uređenju luke razorenog grada Mariupolja. Ondje se krenulo razdvajati civilne i vojne vezove, a radi se i na sanaciji zamuljenog kanala u akvatoriju luke – dok zadnje vrijeme ondje užurbano pristižu ruski brodovi s građevinskim materijalom. Ujedno, preko Mariupolja vojna tehnika prolazi i u okupirane dijelove oblasti Zaporižje, dok je oko samog Mariupolja registrirana i uspostava jake protuzračne obrane sustavima S-300 i 9K37 Buk – izgleda s tri strane: (1) sa strane Manguša, (2) sa strane Nikoljske-Volnovaha, te (3) sa strane Donjeck-Novoazovsk. Mnogo je to posla, a učinak svih tih mjera tek bi se mogao vidjeti jednom kad se opća pažnja u Ukrajini barem na tren svrne s Bahmuta i Soledara, čija sudbina u trenutku pisanja ovoga teksta još itekako visi o niti.