Silvio Berlusconi otvorio je talijansku predizbornu kampanju živahno „kao cvrčak“, kaže Antonio Tajani, zasad drugi čovjek Berlusconijeve privatne stranke Forza Italia.
Matteo Salvini, nacionalni tajnik svoje suverenističke Lige, došao je 85-godišnjem gospodinu na noge u njegovu rimsku Villu Grande, da bi dogovorili zajedničku strategiju pri glasanju o povjerenju Draghijevoj vladi u Senatu. Salvini je smatrao da Draghija treba ucijeniti: izmjena ministara i politike u naknadu za povjerenje. Prpošni Berlusconi mu je ukrao scenu, dočekavši ga s gotovim izbornim programom takozvanoga Desnog centra u osam točaka i planom da senatori obiju njihovih grupacija iziđu i ne glasaju – tako da Draghi sam ustraje pri ostavci, kako se i dogodilo.
Računa biti predsjednik Senata
Tajani je zatim najavio da će se na izborima 25 rujna Berlusconi kandidirati za Senat, odakle je devet godina ranije istjeran, jer je bio pravomoćno osuđen na zatvor. Netko drugi bi se stidio, ali Berlusconi nije nikada doznao što je sram. Nedavno se kandidirao za predsjednika Republike, ali to mu ipak nije prošlo. Sada računa biti predsjednik Senata, što je druga po rangu dužnost u Republici, i tako nekako proslaviti osamdeset i šesti rođendan. A ako se zbog nečega iz Kvirinala makne Sergio Mattarella, kojemu je ipak 81 – eto Berlusconija na čelu Italije.
On opet obećava brda i doline. Na primjer, minimalnu mirovinu od 1000 eura mjesečno 13 puta u godini. To je obećao i posljednji put kad je i na račun toga prije osam godina postao premijer, pa naravno nije ostvario. Danas bi to koštalo oko 70 milijardi eura godišnje. Posebno obećava penzije „za naše mame, koje su se naradile uvečer, subotom, nedjeljom, za ferija, i koje zaslužuju imati mirnu i dostojnu starost.“ Obećanje ne košta ništa.
Obećavao je tako svojedobno i milijun novih radnih mjesta. Nije postigao ni deset posto u mandatu, a bila je konjunktura.
Sada obećava sadnju milijun stabala. Dobro za klimu, za zaštitu od poplava. Dobro i za zaposlenost: na jugu Italije su sezonski radnici na pošumljavanjima sami podmetali šumske požare da ne ostanu bez posla. Doduše, vjerojatno nije primijetio da je premijer Mario Draghi potpisao obavezu sadnje šest milijuna stabala u sklopu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti.
Obećava Berlusconi, kao i svaki put: „manje poreza, manje birokracije, manje sudskih procesa, više sigurnosti, za mlade, za stare, za okoliš, te vanjsku politiku u interesu Italije“.
‘Porezni mir‘
Salvini najavljuje, opet, borbu protiv ilegalne imigracije, obranu talijanskih granica. Također: „porezni mir“ (sušenje poreznih dugova).
Uoči izbora 2018. Salvini je obećavao legalizaciju prostitucije, škopljenje silovatelja, ukidanje trošarina na gorivo „na prvoj sjednici Vijeća ministara“, te spalionice otpada u svakome talijanskom kotaru. Pa je bio potpredsjednik vlade i ministar unutrašnjih poslova i nije ostvario ništa. Obećao je i porez od 15 posto za sve, pa su onda – kada je došao na vlast – stručnjaci iz njegove Lige izračunali da je to ostvarivo samo ako se povisi porez na dodanu vrijednost. I tako nije bilo ništa.
Utrka u obećanjima se nastavlja. Italiju čekaju dva mjeseca bajki i fantastike. Birači rado zaborave tko ih je i kako nasadio prošli ili pretprošli put.