U Rusiji su se tijekom subote nazirali događaji koje je Zapad dugo priželjkivao: u Moskvi je vladalo opsadno stanje, činilo se da se Rusija nalazi najbliže građanskom ratu još od 1917. godine. Jedino što nije bilo Lenjina na vidiku.
Jevgenij Prigožin, vlasnik ruske privatne vojske Wagner, pokrenuo je oružanu pobunu protiv vojnog, a time i političkog vrha Rusije: njegovi borci marširali su prema Moskvi, sukobljavajući se sa zračnim snagama regularne ruske vojske.
Sve do navečer i neočekivanog preokreta - kad je Prigožin pozvao svoje borce da se vrate u baze - izgledalo je da je nekadašnji "Putinov kuhar" zakuhao takvu kašu da nečija glava mora pasti: njegova ili Putinova, piše Slobodna Dalmacija.
Ono što je odmah bilo čudno jest da se takav scenarij očekivao u slučaju ruskog poraza u Ukrajini ili lošeg razvoja situacije na fronti po rusku vojsku, a događao se upravo u času kad Rusima na terenu ide dobro, odnosno kad dugoočekivana ukrajinska protuofenziva zapinje već na početnim pravcima proboja.
Ta nelogičnost potaknula je brojne teorije koje su nastojale objasniti ovaj potez šefa Wagnera: od zavjereničkih (po kojima je Prigožin agent CIA-e), preko psiholoških (po kojima je nakon osvajanja Bahmuta Prigožinu ego nekontrolirano narastao do mjere na kojoj sebe vidi kao novog vladara Rusije), do psihijatrijskih, koje ukazuju da bi Prigožin, zbog velikog broja mrtvih tijela svojih vojnika koje je vidio u ovom ratu, mogao biti žrtva razornog PTSP-a i posljedične krive percepcije stvarnosti.
Na Moskvu s 25.000 boraca
Ta se "pogrešna percepcija stvarnosti" ogledala u očitom nesrazmjeru između vojne snage Wagnera i onih koji čuvaju Moskvu i Putina (vojska, policija, FSB, Rosgvardija). Naime, Prigožin je objavio da kreće na Moskvu s 25.000 boraca, dok samo Rosgvardija - koja odgovara direktno ruskom Vijeću za nacionalnu sigurnost, odnosno Putinu kao predsjedavajućem Vijeća - ima više od 300.000 pripadnika.
Dio analitičara smatra, međutim, da se Prigožin ne bi upuštao u ovakvu avanturu da nema čvrsto zaleđe u nekim dijelovima ruske vojske, što situaciju čini potencijalno vrlo opasnom, posebno s obzirom na goleme količine nuklearnog naoružanja kojima raspolaže Ruska Federacija. Dovoljno je zamisliti da ključ "nuklearnog kovčežića" ima tip poput Prigožina.
No bez obzira na to što se ovaj Wagnerov "vojni puč" završio i prije nego što je pravo počeo, ostaje pitanje je li realno očekivati svrgavanje Vladimira Putina s vlasti? I ako jest, tko bi ga mogao zamijeniti: mirotvorac ili jastreb?
U većini analiza ovakvog tipa spominje se nekoliko mogućih aktera takvog prevrata: političke stranke, "siloviki", oligarsi i ruski narod.
Komunisti čekaju izbore
Što se tiče naroda, sva istraživanja javnog mnijenja - uključujući i ankete Levada Centra, neovisne ruske agencije koja u Rusiji još od 2016. ima status "stranog agenta" - pokazuju da je Putinov rejting u Rusiji porastao nakon napada na Ukrajinu sa 60 na 80 posto i da se na toj razini kreće i danas.
Putinova popularnost među Rusima nije pala čak ni nakon "djelomične mobilizacije" prošle jeseni, a antiratni prosvjedi s početka rata odavno su zamrli. Stoga je teško očekivati da će do prevrata u Rusiji i Putinova pada doći "spontanim događanjem naroda".
Ni od političkih stranaka Putinu ne prijeti velika opasnost, jer njegova partija Jedinstvena Rusija ima dvotrećinsku većinu u Dumi, a dvije glavne oporbene stranke - Komunistička partija i ultra-nacionalistička Liberalno-demokratska partija - podržavaju Putinovu politiku prema Ukrajini, piše Slobodna Dalmacija.
Doduše, nakon što se na zadnjim izborima u Rusiji jedinom ozbiljnom opozicijom pokazala Komunistička partija s 19 posto glasova (sve druge stranke dobile su jednoznamenkaste postotke), Washington Post je ustvrdio da na izborima 2024. jedinu prijetnju Putinu mogu predstavljati ruski komunisti. Ali do izbora je još daleko, a ovdje se govori o nasilnom prevratu.
Ušutkani oligarsi
Što se tiče ruskih oligarha, oni su od početka rata potpuno ušutkani i podređeni Kremlju, što je dobrim dijelom postignuto serijom misterioznih nasilnih smrti (najčešće skokom ili padom kroz prozor s velike visine) onih pripadnika ruske poslovne elite koji su makar i riječ zucnuli protiv agresije na Ukrajinu.
I tako kao potencijalni akteri prevrata ostaju samo "siloviki".
U ruskom političkom žargonu termin "silovik" odnosi se na osobe iz vojske, policije, tajnih službi (FSB, GRU) i drugih državnih institucija u kojima legalno mogu koristiti "silu protiv ljudi" (otuda i naziv "siloviki"), kao i na političare koji su došli iz tih krugova, poput samog Putina.
Većinu Putinova unutarnjeg kruga čine siloviki: Nikolaj Patrušev (generalni tajnik ruskog Vijeća za nacionalnu sigurnost), Sergej Šojgu (ministar obrane), Aleksandar Bortnikov (direktor FSB-a), Sergej Nariškin (direktor Vanjske obavještajne službe), Vjačeslav Volodin (predsjednik Dume), Sergej Ivanov (posebni izaslanik Predsjednika Ruske Federacije), Igor Sečin (šef naftne tvrtke Rosnjeft), Dmitrij Rogozin (donedavni šef ruske svemirske agencije Roscosmos)...
Iako se redom radi o najpovjerljivijim Putinovim ljudima, teorija o "silovikima" kao mogućim akterima prevrata nije bez osnova. Ako ništa drugo, onda zato što i Wagner ima dobre veze s njima. Većinu Wagnerovih viših zapovjednika čine upravo bivši pripadnici ruske vojske, policije i tajnih službi, dakle - siloviki. Uz kasnije pridošle kriminalce iz ruskih zatvora, gro jedinica Wagnera čine bivši komandosi i veterani ruskih oružanih snaga.
Utkin umjesto Šojgua?
I sâm Dmitrij Utkin, glavni vojni zapovjednik Wagnera, umirovljeni je potpukovnik i bivši zapovjednik specijalnih snaga vojne obavještajne službe (GRU Spetznaz), čije je kodno ime Wagner, koje je koristio u Spetznazu, postalo naziv čitave grupe.
Sad se spekulira da Prigožin ima podršku upravo unutar korpusa silovika, jer teško je vjerovati da bi inače pokrenuo oružanu pobunu u ovako kritičnom trenutku za Rusiju.
Ako je to točno, i ako Rusiju zaista preuzmu siloviki, teško da bi u ostatku Europe bilo velikih razloga za optimizam. Jer siloviki su zapravo ruski "jastrebovi".
Ono u čemu se oni razilaze s Putinom nisu vojni smisao i moralna opravdanost agresije na Ukrajinu, već način njezina vođenja: siloviki od početka rata zagovaraju puni angažman ruskih vojnih snaga, što je Putin mahom izbjegavao, pa se lanjska djelomična mobilizacija Rusa smatra pobjedom silovika, piše Slobodna Dalmacija.
Ostaje da razmotrimo opciju u kojoj siloviki ruše Putina i na njegovo mjesto postavljaju Prigožina, koji pak odmah smjenjuje ministra obrane Sergeja Šojgua i na njegovo mjesto postavlja - Dmitrija Utkina?
Ukratko, zamislimo da Rusijom ne vlada Putin, nego Wagner.
Ratni zločini u Africi
Podsjetimo da ova zloglasna privatna vojska - osnovana po uzoru na američku plaćeničku vojsku Blackwater, koja je kasnije promijenila ime u Academy - ostavlja svoj krvavi trag na više kontinenata. Osim u Ukrajini, Wagnerovi plaćenici viđeni su u Libiji, Siriji, Srednjoafričkoj Republici, Maliju i Sudanu, svuda gdje to nalažu geopolitički interesi Kremlja. Nerijetko za njima ostaju izvještaji nevladinih udruga o počinjenim ratnim zločinima.
Putinova ideja izvorno je bila tek kopija američke ideje: "prljave poslove" za Kremlj širom svijeta obavljat će privatna vojska Wagner, baš kako je to za interese Bijele kuće u Iraku i drugdje obavljao Blackwater. Račun je jednostavan: umjesto regularnih vojnika, na inozemne bojišnice šalju se plaćenici privatnih tvrtki, za čije se operacije država ne smatra odgovornom, a plaćenikova smrt ne predstavlja politički teret.
No Bijela kuća odigrala je tu igru vještije, držeći konstantnu distancu od Blackwatera, dok je Kremlj zbog ukrajinskog rata uspostavio blisku suradnju Wagnera i Ministarstva obrane (koje je plaćenike opskrbljivalo oružjem i streljivom), što mu se sad može obiti o glavu.
Osim ako ovo sve skupa nije bila neka vrsta goleme ruske "maskirovke", čiji cilj trenutno ne možemo dokučiti.