SAD i Rusija nose posebnu odgovornost za globalnu stratešku stabilnost. Rečenica koja sublimira trosatni razgovor američkog predsjednika Joea Bidena i ruskog predsjednika Vladimira Putina. I koju je, kao prvi koji se obratio medijima, s javnošću podijelio Putin. Još jedan Bidenov ustupak kremaljskom caru. Koji je rekao da su razgovori bili važni jer su se sreli kako bi svijet učinili sigurnijim mjestom. Za sve.
Biden nije prštao optimizmom, upravo obrnuto, u obraćanju novinarima iskreno je rekao da ne zna što će se od njihovog dogovora ostvariti, da se može samo nadati. Bitno je da su njih dvojica sreli. I da je sastanak prošao u konstruktivnom, pozitivnom ozračju dva ozbiljna državnika. Putin je bio pristojno zločest kad je ovaj sastanak usporedio sa sastankom koji je u Helsinkiju 2018. godine imao s Donaldom Trumpom: “Njemu sam postavio ista pitanja kao i Bidenu. Tada nisam dobio odgovore, sada jesam.” Sve jasno.
Dijakronijski pogled u pravilu razjašnjava brojne nepoznanice. Donald Trump je uporno, unatoč pozivima Moskve, odbijao pregovore o produljenju START-a (Sporazum o ograničavanju strateškog nuklearnog naoružanja) noseći se čudnom idejom da će moći prisiliti Narodnu Republiku Kinu da im se priključe. Svijet je tako došao u situaciju da jedini preostali dokument, koji regulira nuklearno naoružanje bude, raskinut. Istjecao je početkom veljače i prijetila je opasnost da se tada raspadne i preostala nuklearna sigurnosna arhitektura. Tim Biden-Harris (Kamala Harris, potpredsjednica) odmah je (još i prije ulaska u Bijelu kuću) Moskvi ponudio produljenje ugovora i START je spašen. Tad je već bilo razvidno da će nova, profesionalna ekipe u Bijeloj kući i istovrsna u Kremlju lako naći zajednički jezik oko strateških pitanja.
Problem je s Kinom, navode pregovarači, u neprihvaćanju razdvajanja tema o kojima se razgovara. Zbog toga razgovori često zapnu jer Kinezi imaju zadan popis rezultata koje moraju postići. Kad im se preporuči da se tema, oko postoji neslaganje, preskoči ili ostavi za neki drugi susret, nisu na to pripravni jer bi to dovelo u pitanje ostvarenje ciljeva koje je zadala središnja vlast. Moskva s time nema problema, to je baština iz sovjetskog doba. Biden je rekao da su razgovarali o Ukrajini, oko koje je neslaganje veliko, Putin je potvrdio da Rusija ima drukčije viđenje ljudskih prava, ali to ih nije spriječilo da dogovore korake potrebne kako bi se jamčila globalna sigurnost, kako bi se osiguralo da slučajno (ljudski faktor igra presudnu ulogu) ne dođe do pokretanja sustava razaranja. Od prve ispaljene rakete do nestanka svijeta kakav poznajemo treba 30 minuta.
U Ženevi smo vidjeli dvije pragmatične pregovaračke ekipe, dva predsjednika koji su svjesni odgovornosti i koji su zbog toga definirali platformu buduće suradnje. Oko tema koje su zajednički interes. Klimatske promjene, javnozdravstvena sigurnost, Arktik, koliko god različito gledali na stanje (SAD tvrdi da ga Rusija militarizira, Moskva da to radi Washington). Razgovarat će se i o kibernetičkoj sigurnosti, Biden je Putinu dao popis infrastrukture koja se ne smije dirati. Voda, primjerice. Kremaljskom je caru neuvijeno poručio da ne bi bilo dobro kad bi nepoznat netko hakirao ruske naftovode. U SAD-u to je bio problem za potrošače i za operatera, u Rusiji to je problem za vlast jer ako nema isporuke nafte, nema ni novca. A ruska je ekonomija u nezavidnom položaju. Zapad raspravlja o opasnosti inflacije koja prelazi 2%, u Rusiji je prešla 6. SAD predviđa ekonomski rast oko 6 posto, Rusija nešto više od 3, ali to pojede inflacija. Što znači da cijene rastu, a plaće ne. Izbori za Zastupnički dom (Duma) su u rujnu, a javnost je sve siromašnija.
Svjestan ovoga, Biden-Harris tim je mudro složio put: prvo na G7, da okupimo globalne demokracije, zatim NATO, da potvrdimo predanost Članku 5 (napad na jednu članicu, napad je na sve), pa s EU definiramo strateške odnose, a onda sa svime time za stol s Putinom. Koji je dobio Sjeverni tok 2. i priliku da zadivi javnost utjecajem koji ima na međunarodnoj sceni. A sve u sklopu projekta stvaranje sigurnosne alijanse prema nasrtljivoj i drskoj Kini. Nije slučajno Putin došao na red prije Xi Jinpinga, kineskog predsjednika. S njim kad dogovoreno na europskoj turneji dobije strateške obrise.
U tom je kontekstu Rusija važan čimbenik. Ne nužno kao saveznik, ali svakako kao partner koji je svjestan da bi ga kineski zagrljaj ugušio. A da mu Zapad može biti od pomoći.