Dvadeset i četiri godine nakon što je postala časna sestra, dodir rukavima s redovnikom u engleskom samostanu, promijenio je cijeli život sestre Mary Elisabeth. Fra Robert je dolazio iz samostana u Oxfordu, a redovnica je ostala sama s njim nakon što se njena nadređena sestra otišla javiti na telefon. Pustila je Roberta kroz vrata, okrznula ga rukavom i osjetila nešto poput trzaja, prenosi BBC.
- Bio nam je to prvi put zajedno u sobi. Dok sam ga puštala kroz vrata, osjetila sam kemiju, nešto, bilo mi je malo neugodno. Zanimalo me je li i on to osjetio, prisjeća se sestra koja je živjela pobožnim, strogim i tihim životom redovnice provodeći većinu dana u svojoj sobi.
Tjedan dana kasnije primila je Robertovu poruku u kojoj ju je pitao hoće li pobjeći i udati se za njega. Bila je šokirana jer nije znao ništa o njoj, čak ni njenu boju kose ili svjetovno ime. Prije ulaska u red karmelićanki u dobi od 19 godina, sestra Mary Elisabeth bila je Lisa Thinkler iz Middlesbrougha. Iako joj roditelji nisu bili religiozni, tetkino hodočašće u Lourdes probudilo je nešto u šestogodišnjoj Lisi pa je zamolila oca da sagradi oltar u njenoj spavaćoj sobi.
- Imala sam mali Gospin kip na oltaru i malu lurdsku bocu. Mislila sam da je boca sveta, a ne voda, pa sam je punila iz slavine i pila vodu iz nje, rekla je Lisa.
Sama je odlazila do crkve u svom rodnom gradu gdje bi sjedila u drugoj klupi. Ondje je razvila ogromnu ljubav prema Djevici Mariji, Isusovoj majci, i konačno osjetila poziv. Kao tinejdžerica odlazila je vikendom u samostan što ju je uvjerilo u njen poziv. Samostan su vodile časne sestre karmelićanke gdje je život bio gotovo spartanski, povučen i strog, a Lisa je odlučila da upravo takav život želi voditi.
- Od tad sam živjela kao pustinjak. Dva puta dnevno smo imali rekreaciju, oko pola sata, kad smo smjele razgovarati. Uvijek smo same radile i bile same u sobi, rekla je.
Tijekom godina počela je osjećati da joj se smanjuje vokabular jer nije imala o čemu razgovarati s drugim sestrama koje su bile desetljećima starije od nje, majku je viđala četiri puta godišnje kroz rešetku. Opisuje da je osjećala kako se njen unutarnji svijet otvara dok se vanjski zatvarao, no postojao je osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti.
Tog dana u samostanu sve se promijenilo slučajnim dodirom i porukom s pitanjem želi li napustiti redovnički život i udati se. Sestra Mary Elizabeth nije odgovorila na Robertovo pitanje jer nije znala što učiniti. Iako on o njoj nije znao ništa, ona je o nekoliko puta pratila njegove mise u obližnjem samostanu.
Slušajući njegove anegdote dok je propovijedao, dobila je uvid u odrastanje u Šleziji u Poljskoj blizu njemačke granice i Robertovoj ljubavi prema planinama. U to vrijeme nije imala osjećaj da je to imalo dubok utjecaj na nju. Sad se to odjednom promijenilo.
- Nisam znala kakav je osjećaj biti zaljubljen i mislila sam da sestre to vide na mom licu. Postala sam prilično nervozna. Osjećala sam promjenu na sebi i to me uplašilo, rekla je Lisa.
Na kraju je skupila hrabrosti i priznala svojoj nadređenoj sestri kako se osjeća. Pitala ju je kako se mogla zaljubiti s tako malo kontakta s obzirom na to da je bila pod njenim nadzorom 24 sata dnevno. Razmišljala je kako će reagirati njena obitelj ili biskup ako odluči otići, a strahovala je da će se promijeniti i njen odnos s bogom.
- Viša časna sestra je bila ljuta ne mene pa sam obukla hlače, uzela četkicu za zube i otišla, rekla je Lisa.
Robert joj je poslao poruku da će te večeri ponovno posjetiti Preston. S prijateljem karmelićaninom susreo se u obližnjem pubu, a Lisa je u to vrijeme pješačila po pljusku na mjesto gdje se nadala da će se sastati.
- Kiša je padala dok sam hodala cestom Garstang. Prema meni su išli automobili, a jaka svjetla bila su uperena u mene. Obuzele su me suicidalne misli, borila sam se, razmišljala da sve spriječim, ali me zanimalo misli li stvarno ono što je rekao o vjenčanju, dodaje Lisa.
Nastavila je hodati dok se nije našla potpuno mokra, bez kaputa, u svojoj haljini ispred Crnog bika. Skupila je hrabrosti da uđe tek kad je ugledala redovnika.
- Kad sam je ugledao, srce mi je stalo. Bio sam paraliziran od straha, a ne od radosti. Znao sam da moram biti tu za nju, dok sam također bio svjestan da nismo praktički spremni za to, rekao je Robert.
Bio je karmelićanin 13 godina, u taj svijet došao je u potrazi za smislom tijekom krize vjere i identiteta. Smatra da su njegovi korijeni učinili tu zbrku neizbježnom, odrastao je u regiji koja je nedavno prešla iz Njemačke u Poljsku s ocem luteranom i majkom katolkinjom.
Neuspjela veza natjerala ga je da nastavi svoju potragu za ispunjenjem u Engleskoj, u kojoj je u karmelićanskom samostanu pronašao svoju utjehu, unatoč luteranskoj protestantskoj teologiji koju je odabrao. Kaže da ga je red naučio kako prigrliti tamu, poteškoće i krizu no susret s Lisom okrenuo mu je život naglavačke.
- Prije nisam znao puno o karmelićanima i nisam razmišljao o tome da budem redovnik. Uvijek sam bio vrlo sumnjičav prema takvom načinu izražavanja vjere. Taj Lisin dodir mog rukava pokrenuo je promjenu, osjećao sam da mi nešto raste u srcu, ali se nisam znao nositi s emocijama poput ljubavi, kaže Robert.
Objašnjava da je njegova poruka Lisi bila gotovo intelektualna svađa s njim samim.
- Kad se pojavila u pubu, mali demon i meni bio je prestravljen. Moj strah nije bio vjerski ili duhovni, brinulo me kako ću započeti novi život u dobi od 53 godine, istaknuo je Robert.
Prijelaz je bio težak, osobito na početku. Lisa se prisjetila trenutka neposredno prije Božića, nedugo nakon što su napustili svoje redovničke živote. - Pogledala sam Roberta koji je bio uznemiren i plakao je, u tom smo trenutku dotaknuli dno i razmišljali da napravimo nešto poput Romea i Julije i okončamo muku. Osjećali smo se usamljeno i izolirano, ali smo se držali za ruke i prebrodili to, rekla je. Iako ga je uzrujalo pismo iz Rima u kojem mu je javljeno da više nije član karmelićanskog reda, Robert je ubrzo primljen u Englesku crkvu.
Robert je naručio knjigu na poljskom jeziku o časnim sestrama koje su napustile svoje redove pa ju je preveo na engleski. Oboje su briznuli u plač jer su se mogli poistovjetiti s tim pričama. Lisa je sad bolnička kapelanka, a Robert vikar Engleske crkve. Mir su postigli kad su se usmjerili na povezivanje s osobnom vjerom.
- Cijeli moj vjerski život govorili su mi da srce mora biti nepodijeljeno i dano Bogu. Osjetila sam da mi se srce širi da zadrži Roberta, ali sam shvatila da sadrži i sve što sam do sad imala. Ne osjećam ništa drugačije prema Bogu i to mi je bilo umirujuće, rekla je Lisa.
Vjenčali su se i dijele dom u selu Hutton Rudby u Sjevernom Yorkshireu, a još se uvijek pokušavaju prilagoditi životu izvan samostana. Lisa, koja je bila izolirana 24 godine i nije imala akademski život kakav je prije imao Robert, govori da se osjeća kao promatrač vanjskog svijeta. Tek sad otkriva koja joj frizura i odjeća najbolje pristaju nakon godina života po navici.
Oboje i dalje čeznu za elementima samostanskog života. Lisa kaže da bi se sutra vratila karmelićankama da nema Roberta. - Navikli smo na tišinu i samoću što je teško pronaći u ovom svijetu, borimo se da ostanemo usredotočeni i prizemljeni, rekla je.
Slažu se da ih je u njihovom braku troje. - Krist je u središtu i dolazi prije svega. Da ga izbacimo iz jednadžbe, mislim da to ne bi potrajalo, zaključili su.