Papa Frane danas na Trgu Sv. Petra u Vatikanu proglašava blaženim papu Ivana Pavla I., čiji je pontifikat 1978. trajao 33 dana.
Albino Luciani rođen je 1912. u veoma siromašnoj obitelji u Venetu, za svećenika je zaređen 1935, za biskupa Vittorija Veneta 1958., na katedru mletačkog patrijarha premješten je 1969., a za papu je izabran i ustoličen 1978., u godini triju papa.
Papa Luciani, biskup s neodoljivim osmijehom, već je štovan kao nebeski zagovornik, osobito u Venetu, odakle je bio i čijim se govorom služio u privatnoj komunikaciji. Kad se u konklavu počelo činiti da bi mogao biti izabran (a za njega je i prije konklava stvoren jak lobby talijanskih kardinala), jedan od kardinala mu je dodao cedulju: "Mi pare che adesso tocca a te" (Čini mi se da si sada ti na redu). Luciani je odvratio na istoj cedulji u vernakularu: "Nol xe sta pasta de che se fa‘ gnocchi" (Nije ovo tijesto za učinit‘ njoke), piše Inoslav Bešker za Slobodnu Dalmaciju.
‘Odbit ću izbor‘
Kardinalima je bio dobro poznat jer se istaknuo 1974. prilogom na zasjedanju Biskupske sinode o evangelizaciji u suvremenom svijetu. Napomenimo ovdje da je Biskupska sinoda univerzalna crkvena tribina: otkako ju je sv. Pavao VI. osnovao 1967., svi naknadno izabrani pape istakli su se na njezinim zasjedanjima. Doduše, malteškom prelatu Prosperu Grechu, sada kardinalu, rekao je da će, bude li izabran, odbiti izbor. Ipak je prihvatio, ali je kardinalima rekao: "Nadam se da će vam Bog oprostiti što ste učinili." Doimalo se kao šala. Možda je bilo proročanstvo.
Bio je za svoje doba neobičan biskup. Kad su dvojica njegovih svećenika pronevjerili crkveni novac, tadašnji mons. Luciani nije to prešutio da "ne ocrni Crkvu", nego je vjernicima objavio: "Dva su moja svećenika pogriješila", pa je prodao dio crkvene imovine da nadoknadi štetu.
Bio je on neobičan papa. Podsjetio je da je Bog i Majka a ne samo Otac. Vjeran svome biskupskom geslu "Humilitas" (poniznost) prvi je od svih papa o sebi javno govorio u prvom licu jednine a ne množine. Prvi je odbio krunidbu tijarom. Prvi je uzeo dvostruko ime, po obojici koncilskih prethodnika, sv. Ivanu XXIII. i sv. Pavlu VI. Nakon poštenoga ali nerijetko kiseloga sv. Pavla VI., cijepljenoga protiv humora, unio je osmijeh i dosjetku. Svoje je homilije često protkao anegdotama. Bio je i novinar.
U Vjesniku sv. Ante (Messaggero di sant‘Antonio) pisao je pisma imaginarnim i historijskim likovima, među njima i Pinocchiju, carici Mariji Terezi, piscu Marku Twainu... U pismu Pinocchiju hvalio je likove koji su mu ukazivali na greške, ali ne i Vilu, jer ga je ostavljala samoga.
I to je znao biti povod da mu se rugaju. I da mu zagorče ono malo života u Vatikanu (nema pape koji je to izbjegao).
U kapelu na molitvu ulazio je samo s talarom, bez mitre, bez pastorala, bez biskupskog prstena. Svome tajniku u Vittoriju Venetu Taffarelu rekao je: "Don Francesco, Gospodinu ne trebaju tepisi ni insignije. Pred Bogom valja biti poput djeteta."
Poseban je dar pape Lucianija bio govoriti jednostavno. Čuven je slučaj djevojčice koja je sjedila na ramenima svog oca kad je Ivan Pavao I. izrekao svoju prvu nedjeljnu katehezu uz podnevnu Molitvu anđelova pozdravljenja. "Tata, sve sam razumjela", uzviknula je mala, nasmijavši okolnu publiku.
Pilula protiv začeća
Prvi je i dosad jedini sebi uz ime odmah dodao redni broj Prvi (I.), što je kasnije protumačeno kao znak da je "znao da neće dugo". Ostali pape prvi (ili jedini) svog imena izostavljaju redni broj (pa tako i Frane). Zlim predznakom su smatrali i što je na dan ustoličenja delegat Ruske pravoslavne crkve, mitropolit lenjingradski i novgorodski Nikodim, izdahnuo u njegovim rukama netom mu je čestitao.
Pitanje je što bi učinio s nekim crkvenim ograničenjima. Sv. Pavao VI. je 1965, odmah po završetku Drugoga vatikanskog koncila, zatražio od talijanskih biskupskih konferencija mišljenja o kontroli začeća. Biskupska konferencija Triveneta (Veneto, Tridentska i Južni Tirol, Furlanija i Primorska) usvojila je 1968. dokument koji je, po nalogu tadašnjega mletačkog patrijarha kardinala Giovannija Urbanija, napisao mons. Luciani. Tu piše o piluli protiv začeća: "Ne zna se, dvojbeno je. Kad su u dvojbi, ne mogu se optužiti za grijeh oni koji koriste pilulu."
Naglasio je da je "priroda odredila da žena svaki mjesec ovulira, ali i da priroda obustavlja ovulaciju za trudnoće i dojidbe, te u menopauzi. Treba paziti da prirodu ne shvaćamo u prestrogu smislu. Priroda hoće, na primjer, da smo teži od zraka, a ipak činimo dobro leteći zrakom imitirajući prirodno načelo po kojemu lete ptice."
Kardinal Urbani je prenio Lucianiju da je sv. Pavao VI. veoma zadovoljan njegovim radom. Ipak je drukčije zapisao u svojoj enciklici Humanae vitae, objavljenoj u srpnju 1968., koju Katolička crkva i dalje poštuje. Bi li Ivan Pavao I. napisao nešto novo, nešto drukčije? Ne možemo znati.
Bio je veoma obrazovan, bio je profinjen teolog, pišući o vjerskim dvojbama bez anegdota namijenjenih širokoj publici. Znamo da papa Frane ozbiljno uzima u obzir Lucianijeve spise. Pisao je svojedobno da je "osjećaj krivnje" koristan, ali ne i "kompleks krivnje", koji zanemaruje da Evanđelje donosi Blagovijest baš grešnicima, da ih Bog sve voli i želi spasiti. Nije teško pronaći isti tonalitet u izjavama pape Frane.
I prije izbora za papu kardinal Albino Luciani bio je srčani bolesnik; imao je otečene gležnjeve i zadihan govor, što su vjerojatno bili simptomi srčane dekompenzacije koja je, potpomognuta stresom od konklava i izbora, te ne baš srdačnog prijema u Vatikanu, pridonijela infarktu miokarda koji ga je ubio. Večer ranije, za večerom, imao je jake bolove u prsištu, ali nije na njih obraćao pažnju kad su uminuli, odbio je prijedlog mons. Mageeja, svog tajnika s kojim je večerao, da pozove hitnu liječničku službu.
Priče o trovanju
Svejedno se i govorkalo i piskaralo da je otrovan. David Yallop je o tome napisao knjigu i zaradio. Rođak "Luckyja" Luciana, američki mafijaš Anthony S. Luciano Raimondi, preklani je objavio također uspješnicu sa sadržajem da je papu Lucianija otrovala mafija, vatikansko-američka, jer da je zaprijetio njezinim financijskim interesima u Rimskoj kuriji.
Pisao je da ga je u Rim 1978. pozvao nadbiskup Paul Marcinkus, litavoamerikanac, navodno njegov rođak (!), da mu pomogne likvidirati Ivana Pavla I., koji je htio istražiti financijska zlodjela Marcinkusova IOR-a. Došao je, proučavao je Papine navike, pa je skovao efikasan a jednostavan plan: Papi treba ubaciti valium u večernji čaj, da usne čvrsto kao dojenče, a onda mu treba kapaljkom ubaciti nekoliko kapi cijanida u usta, pa je savršeno ubojstvo servirano.
Glupost? Ne, nego prevara da se namlati novac. Naime, tri godine ranije je napokon i službeno izišlo na vidjelo, s dokumentacijom za beatifikaciju, da je Ivan Pavao I. umro od infarkta i da su brzdali u Vatikanu. Naime, papu Ivana Pavla I. je u postelji ujutro mrtvoga našla jedna od redovnica koje su se starale za kućanstvo. Kao i obično donijela mu je jutarnju kavu i ostavila pred vratima. Kad je nakon nekog vremena vidjela da je kava netaknuta i hladna pred vratim pokucala je, pa ušla, i našla da Papa leži mrtav pri upaljenu svjetlu.
Da se ne bi pročulo da je neka žena ušla sama u Papinu spavaonicu, proturena je priča da ga je mrtvoga našao tajnik mons. Magee. Budući da je to bilo vatikanska tajna, pročulo se odmah.
Proces Lucianijeve beatifikacije tekao je glatko. Prvi dio, u biskupiji u Bellunu, odakle je bio rodom, završen je 2017, kada je prenesen u Rim. Liječničko vijeće je 2021 zaključilo da čudo pripisano njegovu zagovoru nema medicinskog objašnjenja.
Čudo se odnosi na djevojčicu koja je 2011. u buenosaireskoj arhidijecezi na, kažu, medicinski neobjašnjiv način ozdravila od encefalopatije. Teološko povjerenstvo nije imalo prigovora, a bez ijedne negativne primjedbe prošlo je lani i plenarno zasjedanje tadašnje Kongregacije za kauze svetih. Veoma brzo je uslijedio potpis pape Frane, za koga se zna da je veoma privržen uspomeni Ivana Pavla I.
Mučeništvo ili čudo
Za proglašenje blaženim potrebno je ili mučeništvo ili čudo (ako vladajući papa ne odluči drukčije). S moje naknadne točke gledišta imam razloga Ivana Pavla I. smatrati mučenikom, kao što sam već pripovijedao. Ipak, da ponovim: Dok je još bio mletački patrijarh, njegova zla kob je htjela da ga za svetkovinu "Vjenčanja s morem", za Sensu (Uznesenje Marijino) stave u pramac reprezentativne barke, lažnog Bucintora, do mene, tada nadobudnoga 21-godišnjeg Startova reportera. Pristojan i ljubazan pitao me odakle sam.
"Iz Splita!", rekoh pun sebe. "A, krasan mletački grad", rekao je patrijarh u zao čas. Pun učiteljskog erosa sljedećih sat vremena plovidbe sam mu natenane tumačio sve o odnosima Splita i općenito Dalmacije s Mlecima. Sveti čovjek se samo toplo smiješio. Nije bilo zgodno da se sam baci u Canal Grande i tako utekne od torture, nije bio njegov stil da u more baci mladoga gnjavatora, nego je izdržao mučenički trpeljivo. Svetac odmah, ako mene pitaju.