Dana 26. svibnja 2011., nakon više od desetljeća skrivanja, u selu Lazarevu u sjevernoj Srbiji uhićen je Ratko Mladić, bivši general Vojske Republike Srpske i jedan od najtraženijih ratnih zločinaca u svijetu.
Njegovo uhićenje nije bilo samo kraj jedne potrage, već i simbolički trenutak zatvaranja najkrvavijeg poglavlja u povijesti Balkana nakon Drugog svjetskog rata.
No kako je čovjek koji je počeo kao ambiciozni časnik Jugoslavenske narodne armije postao simbol genocida?
Sin partizana
Ratko Mladić rođen je 12. ožujka 1942. u selu Božanovići, u istočnoj Bosni, tada dijelu Nezavisne Države Hrvatske. Njegov otac, Neđa, poginuo je 1945. kao partizan u borbama protiv ustaša, a to je ostavilo dubok trag u njegovom odgoju.
Nakon završetka osnovne škole Mladić seli u Sarajevo gdje se zapošljava kao metalostrugar u poduzeću PRETIS. To je poduzeće primarno proizvodilo oružje, a u takvom okruženju za Mladića nije bilo dileme. Vojska je njegov životni put.
U Zemunu završava srednju vojnu školu, a potom i Vojnu akademiju u Beogradu. 1965. počinje njegova karijera u JNA. Tamo napreduje stabilno, s karijerom koja ga vodi diljem bivše države, a upornost i odanost dovest će ga i do čina generala.
Bio je poznat po strogoći, disciplini i fanatičnoj lojalnosti vojsci i Jugoslaviji. Mladić je tada bio opsjednut hortikulturom, prisjetio se 2011. za Slobodnu Dalmaciju novinar Jutarnjeg Jurica Pavičić, koji je JNA odslužio ‘84.-’85. u garnizonu Ohrid kojim je komandirao upravo Ratko Mladić, tada još potpukovnik.
- Mladić je u taj garnizonski vrt nabavljao rijetke biljke iz dalekih zemalja, tipa Indonezija, sam ih sadio, okopavao i pritom, sjećam se, pokazivao izuzetnu pedanteriju. Baš je bio ona vrsta “šufištike” koja karakterizira sve masovne ubojice. Znaš ono kad mu knjiga stoji centimetar ukrivo, pa poludi.
- Mi vojska smo mu, naravno, morali kopati i plijeviti taj vrt, kupili smo lišće, a on je neprekidno boravio u toj vojarni. Nakon što bi odradio jutarnji dio posla, popodne bi se vraćao, dovodio bi kćer, tada tinejdžericu, onu koja se poslije ubila. Šetao bi s njom u tom vrtu i pokazivao joj. A oficiri su ga se užasno bojali, bio je baš strašan tiranin - kazuje Pavičić.
U trenutku kada se država počinje raspadati, Mladić je zapovjednik korpusa u Prištini, da bi 1991. bio prebačen u Knin, usred eskalacije sukoba u Hrvatskoj.
Uloga u ratu u Hrvatskoj i zločin bez kazne
S dolaskom u Knin, Mladić postaje zapovjednik Kninskog korpusa JNA. U tom trenutku, Republika Srpska Krajina proglašava odcjepljenje, a JNA formalno pokušava održati mir, dok zapravo podupire srpske pobunjenike.
Mladić predvodi napade na zadarsko i šibensko područje, uključujući i okolicu Benkovca, te organizira artiljerijske napade na civilne ciljeve.
18. studenog 1991. počinjen je jedan od najbrutalnijih zločina u Hrvatskoj – masakr u Škabrnji, gdje su pripadnici JNA i srpskih paravojnih snaga ubili 63 osobe (civila i vojnika), većinu strijeljanjem iz neposredne blizine.
Iako Mladić nije formalno optužen niti suđen za zločin u Škabrnji, bio je na čelu postrojbi koje su imale operativnu kontrolu nad tim područjem, što otvara pitanja o njegovoj zapovjednoj odgovornosti.
Dio povjesničara i pravnih stručnjaka smatra da je Mladić, kao zapovjednik nadležan za zonu djelovanja, barem indirektno odgovoran za zločin, iako ta odgovornost nikada nije pravno procesuirana.
Njegove vojne operacije bile su nemilosrdne, a metode, uključujući granatiranja gradova i civila, bile su najava krvoprolića koje će uslijediti u Bosni i Hercegovini.
Etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini
Početkom rata u Bosni i Hercegovini 1992., Mladić postaje zapovjednik Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. Njegova misija bila je stvaranje etnički čistog srpskog teritorija. Ta se ideja provodila sistematično, uz brutalna etnička čišćenja, opsade i masovne zločine.
Opsada Sarajeva, koja je trajala gotovo četiri godine, bila je simbol strategije terora – ciljana granatiranja civilnih ciljeva, ubijanje djece, gađanje bolnice, ubojstva prolaznika... Mladić je osobno nadgledao vojne operacije, a snimljen je i kako se zločinima hvali pred kamerama.
No najstrašniji trenutak, pad Srebrenice, dogodio se u srpnju 1995. Nakon što su trupe VRS zauzele zaštićenu zonu UN-a, Mladić je osobno snimljen kako dijeli čokoladice djeci i govori da ‘nemaju razloga za strah‘. U narednim danima, preko 8000 bošnjačkih muškaraca i dječaka sustavno je pogubljeno. Bio je to najveći masovni pokolj u Europi nakon 1945., koji će sud u Haagu kasnije definirati kao genocid.
Na sam dan ulaska u grad, pred kamerama je izgovorio rečenicu koja je postala jezivi podsjetnik na njegovu ulogu:
- Evo nas 11. srpnja 1995. u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskog naroda, poklanjamo ovaj grad srpskom narodu. Konačno je došao trenutak da se osvetimo Turcima na ovom prostoru.
Obiteljska tragedija
U ožujku 1994., dok je rat u BiH još bjesnio, Mladić je doživio osobnu tragediju. Njegova 23-godišnja kći Ana, studentica medicine, počinila je samoubojstvo pištoljem koji joj je otac ostavio.
Prema tvrdnjama bliskih izvora, Ana se teško nosila s očevim postupcima u ratu i osudom međunarodne zajednice. Navodno se divila francuskoj kulturi i europskim vrijednostima, a sve teže podnosila ratnu stvarnost i ulogu svoga oca. Mladić nikada nije javno komentirao smrt kćeri, ali poznato je da je nakon tog događaja postao još zatvoreniji i agresivniji.
Godine bijega
Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995., Mladić se povukao iz javnosti. Do 2001. živio je relativno otvoreno u Srbiji, čak uz zaštitu dijelova vojnog vrha. No nakon demokratskih promjena i međunarodnog pritiska, Mladić nestaje. Sljedećih deset godina mijenjao je skrovišta. Samostani i vikendice postali su njegova skrovišta, a vlasti su sve vrijeme tvrdile da ne znaju gdje se Mladić nalazi.
Njegovo je skrivanje postalo sve teže, a pritisak da ga se izuči sve jači. Njegova obitelj i pristaše tvrdili su da je teško bolestan, da ‘živi kao biljka‘, no sve je to bio dio dobro osmišljene mreže laži i bilo je jasno da uživa zaštitu dijelova bivših vojnih struktura.
Uhićenje i suđenje
Uhićen je 26. svibnja 2011. u selu Lazarevo kraj Zrenjanina, u kući svog rođaka. Bio je fizički potpuno drugačiji nego što ga je svijet pamtio. Sijed, iscrpljen, djelomično paraliziran, ali i dalje svjestan svoje simbolike. Izručen je Haškom sudu, gdje mu je suđeno za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine.
Tijekom suđenja ponašao se prkosno, odbijao je priznati odgovornost, vrijeđao sud, pokazivao znakove VRS-a i ponekad se smijao svjedocima. Dijelovi obrane bili su zaista šokantni i pokazivali su koliki odmak od stvarnosti ima.
- Ja sam branio svoj narod. Ako sam kriv, kriv sam zato što sam Srbin.
Sud ga je osudio na doživotni zatvor. Presuda je potvrđena i u žalbenom postupku 2021. godine. Pravda je bila spora, ali je ipak došla.
Monstrum kao opomena za budućnost
Ratko Mladić ostaje simbol svega što je bilo pogrešno u ratovima na našim prostorima: mržnja, brutalnost, etničko čišćenje, dehumanizacija. Njegovo nasljeđe ne opterećuje samo BiH i Srbiju, već i sve one koji se još uvijek nose s traumama prošlosti diljem bivše države.
Za neke je Ratko Mladić heroj. Za druge, na sreću mnogo brojnije, on je ratni zločinac. Ratko Mladić bit će upamćen kao arhitekt najstrašnijeg genocida u modernoj Europi. A njegovo uhićenje na današnji dan prije 14 godina ostat će trenutak kada je pravda, makar na trenutak, prevladala.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....