U trenutku kada je Rusija kraljem veljače 2022. godine napala Ukrajinu, Viktor Šulik, 57-godišnji nastavnik povijesti iz Popasne, mjesta koje je od Bahmuta udaljeno 30-tak kilometara, nadzirao je obnovu škole u kojoj je radio kao ravnatelj. Popasna je na fronti još od 2014. godine, a nakratko je bila i okupirana.
Škola u kojoj je Šulik radio osam je godina gledala na frontu, a dva je puta granatirana i oštećena. Šulik, njegova supruga Valentina i njihovo troje djece, sve redom učitelji, odlučili su da neće napustiti Popasnu. Htjeli su da ostane dijelom Ukrajine. Šulik tijekom okupacije mjesta nije htio sa škole maknuti ukrajinsku zastavu.
Šulikova kći Daša, učiteljica zadužena za podučavanje djece s posebnim potrebama, rekla je da je njezina obitelj bila u prilici napustiti Popasnu, ali da se nitko iz mjesta nije ukrcao na vlakove koji su došli po njih i druge žitelje mjesta. "Nitko nije razumio što se događa", rekla je Daša Šulik.
Šulikovi su se do 2. ožujka preselili u hodnik svoga stana na osmom katu jedne stambene zgrade. Bilo je dana kada razmak između dvije detonacije ruskih projektila nije bio veći od pet minuta. Daša je zamolila oca da napusti grad.
Kada su Šulik i njegov sin Denis, inače nastavnik tjelesnog, otišli provjeriti u kakvom je stanju njihov obiteljski automobil, otkrili su da je oštećen u raketiranju te da više nije upotrebljiv. Međutim, njihov drugi, bitno stariji auto još je bio u voznom stanju. Viktor i Denis vratili su se u stan kako bi ostatku obitelji rekli loše vijesti. Dok su se penjali prema svome stanu, šrapnel je probio prozor njihova stana. Odlučili su da moraju otići.
"Kad smo stigli do Bahmuta, jedna je guma bila potpuno prazna", rekao je Viktor. No, on i Denis nisu htjeli bježati pred Rusima. Htjeli su se boriti. Ispalo je da je takvih poput njih bilo još. Najmanje 16 učenika škole u kojoj je Viktor predavao prijavilo se za vojnu službu.
Viktor i njegov sin Denis 6. su se ožujka javili bahmutskom uredu Ukrajinske teritorijalne obrane. Zajedno su se prijavili jer su mislili da će tako lakše prebroditi strah. Viktor Šulik poginuo je šest mjeseci nakon te sudbonosne odluke.
Kada je The Guardian u srpnju 2022. na rubovima Bahmuta pričao s Viktorom i Denisom, Viktor je rekao da Ukrajina jako dobro zna što su ratovi, ali da je ovaj drukčiji. "Ovo je rat svih ratova. Ljudi moraju razumijeti da su nas (Rusi) došli uništiti", rekao je tada Viktor.
Ukrajinska teritorijalna obrana bila je sazdana od civila i trebala je obavljati zadatke poput čuvanja kontrolnih točaka. Ukrajinske su vlasti u lipnju 2022. odlučile da Teritorijalna obrana može sudjelovati i u borbama. Situacija u Bahmutu nakon toga se jako pogoršala i bitka za taj grad postala je najdugotrajniji i najkrvaviji sukob rata u Ukrajini.
Iako nisu profesionalni i obučeni vojnici, Viktor i Denis Šulik sudjelovali su obrani grada.
Otac i sin Šulik 6. su listopada u večernjim satima prebačeni u jednu tvornicu na rubu Bahmuta. Nekoliko stotina metara dalje od te tvornice nalazili su se ruski vojnici. U tvornici su trebali provesti tri dana. Rečeno im je da će nakon toga dobiti pojačanje. Njih su dva odmah dobili zadatak skupljanja tijela koja su se nalazila u blizini.
Kad su krenuli s poslom, mrak je već počeo padati. Dok su po mrklom mraku tražili tijela, Rusi su na njih otvorili vatru. Viktor i Denis su se odmah sakrili u podrum tvornice. "Nadređeni su nam rekli da ipak moramo pokupiti tijela", rekao je Denis. "Mi smo im rekli da ćemo to napraviti sutra ujutro, kada bude dan", dodao je Denis. "Kada smo se vratili u podrum, Viktor je rekao: ‘bit će to pravo čudo ako se izvučemo odavde‘", ustvrdio je Denis.
Rusi su sljedećeg jutra nastavili pucati po tvornici. Jedan je hitac udario u vrata od podruma tvornice.
Ubrzo je izbio požar i nastupio je kaos. Denis je svoga oca pronašao ispod tijela jednog drugog borca. Dok ga je vukao prema ulazu u podrum, eksplodirala je municija koju je u tvornici ostavila jedinica koja je tamo bila prije njih. Druga postrojba Teritorijalne obrane stigla je na lice mjesta kako bi pomogla ozlijeđenima. Najteže ozlijeđeni su evakuirani, a drugima je rečeno da ostanu na položaju. Nakon što je ostavio svoga oca, Denis je doživio potpuno razočaranje. U jednom je trenutku nakratko skinuo svoju pancirku i kacigu.
Zatim je iznad sebe uočio dron. "To je jako loše jer Rusi tako mogu promijeniti smjer svoje vatre. Netko je rekao da dron nije naš te da se brzo sakrijemo u obližnje žbunje", rekao je Denis. Unatoč tome, dron ih je vidio i Rusi su ponovno zapucali. Oni koji su ostali u tvornici odmah su se razbježali. Denis je zadobio ozljedu vrata, međutim nije bilo krvi. On i njegovi suborci koji su se našli u tvornici evakuirani su nakon gotovo 12 sati. Viktorovo je tijelo pronađeno dva dana kasnije.
Nakon što je došao u bolnicu, Denis je majci javio da je ozlijeđen te da je njegov otac, njezin suprug poginuo.
Valentina je Guardianu rekla da još uvijek želi uzeti mobitel i javiti se svome suprugu. "Želim s njim provesti još samo pet minuta. On nije bio samo još jedna osoba ili otac moje djece. Razmišljali smo na isti način", rekla je Valentina Šulik.
Kad se doznalo da je Viktor poginuo, njegovi su se bivši i sadašnji učenici javili Valentini, a neki su joj čak i poslali nešto novca. Donacija je bilo toliko da je banka nakratko morala blokirati njezinu kreditnu karticu.
Valentina, koja se u međuvremenu vratila podučavanju, rekla je da je nakon smrti supruga plakala puna dva mjeseca. Onda je potražila profesionalnu pomoć. Nastavu danas održava preko interneta jer su njezini učenici raštrkani po cijelom svijetu.
Denis se danas nalazi u Donjeckoj regiji. Teška se srca vratio na frontu. Iako su pripadnici Teritorijalne obrane volonteri, moraju se boriti sve dok se rat ne proglasi gotovim.