Nasuprot osam metara dubokog kratera kojeg je na cesti ostavila raketa srednjeg dometa, Sergej Hovhnnesyan i troje njegovih susjeda stišću se u podrumskom skladišnom prostoru svoje lokalne trgovine mješovitom robom u Stepanakertu, planinskom gradu u srcu Nagorno-Karabaha, teritorija na koji pravo polažu i Armenija i Azerbejdžan, piše Guardian u velikoj reportaži iz ratnih okršaja na Kavkazu.
Kad god nakratko prestanu zračni napadi i granatiranje, njihove ostarjele noge uspinju se uz stepenice da donesu dovoljno namirnica kako bi preživjeli ono što bi se moglo pretvoriti u opsadu dok dvije susjedne bivše sovjetske zemlje ponovno kreću u rat.
Oko 70.000 Armenaca u Nagorno-Karabahu pobjeglo je od ne baš precizno usmjerenih azerbejdžanskih raketa i bespilotnih letjelica, za koje se čini da su češće pogađale civilne četvrti nego infrastrukturu i vojne baze. Oni koji ostaju - a mnogi od njih su starijih generacija poput Sergeja i njegovih prijatelja - kažu da bi radije umrli nego svoje domove prepustili Azerbajdžanu.
Novosti o borbama stižu sa zvukom WhatsApp poruka i vijesti na radiju, dok biskupija još uvijek održava mise za ljude koji se usude ići u crkvu, moliti se i zapaliti svijeće.
Kada se začuje sirena koja označava zračni napad i koja upozorava da je azerbajdžanski borbeni avion prešao u zračni prostor pod kontrolom Armenije, stanovnici imaju otprilike tri minute da pronađu zaklon. Ponekad, kad proturaketni sustavi ruske proizvodnje zakažu, upozorenja uopće nema.
'Neke stvari se ne mijenjaju'
Ogromna dijaspora Armenije mobilizirala se kako bi pomogla sićušnoj zemlji u bitci protiv Azerbajdžana, a dobrovoljci iz Francuske, SAD-a i Libanona stigli su avionima. Devedesetih su im se pridružili ruski, osetski i slavenski plaćenici, dok je Bakuu pomagala turska krajnje desna skupina Sivi vukovi, kao i muškarci iz Čečenije i Afganistana.
Dvojica muškaraca i jedna žena - umirovljena medicinska sestra - iz podruma prehrambene trgovine, već su u ranijim poglavljima svojeg života dali svoj obol obrani onoga što nazivaju Artsakh, što je armenski naziv za de facto armensku republiku unutar azerbajdžanskih granica, piše Guardian.
"Sjećam se kad sam prvi put vidio mudžahedine dok sam se borio protiv Azerbajdžana u ratu 90-ih", kaže Hovhnnesyan tostirajući kruh na pomoćnoj grijalici i naizmjence pijući čaj i lokalni konjak. “Nikad prije nisam vidio nešto slično njima. Nosili su laganu bijelu odjeću i marame. Mislim da su bili iz Afganistana. Sad šalju Sirijce, pa pretpostavljam da se neke stvari ne mijenjaju. "
Bitka oko Nagorno-Karabaha vodi se, uz poneke prekide, već čitavo stoljeće, ali eskalirala je u krvavi trogodišnji rat kad se Sovjetski savez raspao. Prekid vatre 1994. rezultirao je armenskom pobjedom, ali obje strane još uvijek imaju duboko ukorijenjene i legitimne pritužbe.
Armenija, ustrašena etničkim čišćenjem koje su Azerbajdžanci provodili 1980-ih - kao i Turska prije jednog stoljeća - tijekom godina je odbijala odreći se sedam drugih azerbajdžanskih provincija koje zauzima, ostavljajući 700.000 Azera koji se nisu mogli vratiti u svoje domove iz kojih su pobjegli.
Strani plaćenici
Borbe koje su izbile prije dva tjedna, mješavina su starog i novog. Vojni obveznici naoružani puškama AK-47 (Kalašnjikov) odmjeravaju se iz rovova u stilu Prvog svjetskog rata, na nekim mjestima tako blizu da dvije strane zapravo mogu razgovarati, dok vrhunske bespilotne letjelice i projektili velikog dometa lebde na nebu iznad njih.
Tada, baš kao i sada, plaćenici uskaču u sukob koji je izbio u pozadini mijenjajućeg svjetskog poretka. Ali dok sirijski borci koje podržavaju Turci stižu na azerbajdžansku stranu crte bojišnice, a bespilotne letjelice inozemne proizvodnje odabiru ciljeve iz zraka, Nagorno-Karabah, nakon Sirije i Libije, najnoviji je teatar u kojem su Moskva i Ankara upleteni u bitku za geopolitičku nadmoć. U određenom smislu, ovaj novi sukob je povijest koja se ponavlja. Također, ukazuje i na to kako bi mogla izgledati budućnost ratovanja.
“Ovdje je grozno. Lagali su nam: rekli su da dolazimo čuvati naftne i plinske objekte”, kaže Mohammed al-Hamza, 26-godišnjak iz Alepa, kojeg su novinari dobili na telefon u 30 kilometara udaljenoj bolnici s druge strane fronte . Ozlijeđen je u armenskom granatiranju samo dva dana nakon što su ga rasporedili na azerbajdžansku crtu bojišnice. "Bio sam u Libiji i nešto od toga bilo je opasno, ali ništa slično ovome. Oko 250 nas zatražilo je da se vratimo kući."
Ove borbe su dosad najgori izraz neprijateljstava na Kavkazu od raspada Sovjetskog saveza. Potaknulo ga je ono što je gotovo sigurno bila iznenadna uvreda Bakua, frustriranog nemoćnim mirovnim procesom i provokativnim komentarima novog armenskog premijera Nikola Pašinjana, izabranog nakon mirovne revolucije u zemlji 2018. godine.
Ankara agresivna, Moskva suzdržana
Naftno bogatstvo Azerbajdžanu je dalo definitivnu vojnu prednost nad armenskim zahrđalim hardverom iz sovjetskog doba, a Baku po prvi puta ima izravnu potporu Turske s kojom dijeli uske kulturne i ekonomske veze.
Ankarinom samopouzdanom stavu još nije na isti način odgovoreno iz Moskve - koja, inače, prodaje oružje objema stranama i oprezno pristupa poštivanju vojnog pakta kojeg ima s Erevanom ukoliko se borbe prošire izvan Nagarno-Karabaha na kopnenu Armeniju.
Cijena rata već je sada neizdrživo visoka, iako niti jedna zemlja neće priznati pravi broj svojih žrtava. Unatoč žestokoj retorici erevanskih dužnosnika o slobodi i smrti, Armenija podnosi veće gubitke zahvaljujući azerbajdžanskim Bayraktar TB2 dronovima proizvedenima u Turskoj i Harop "kamikaza-dronovima" proizvedenima u Izraelu.
U Gorisu, posljednjem gradu u Armeniji prije planinskog koridora koji povezuje zemlju s Nagorno-Karabahom, vojnik se zaustavio u kamionetu prekrivenom krvlju kojim su ranjenog vojnika vozili u bolnicu; obje noge su mu kasnije amputirane.
Tri iscrpljena dobrovoljca koji su se vratili iz 12-dnevnog boravka na prvoj crti bojišnice u blizini sela Martuni, malo su međusobno razgovarali dok su čekali prijevoz natrag do Erevana.
Položaji udaljeni 60 metara
Jedan od njih, sitni 23-godišnjak, rekao je da je postavljen na položaj u šumi udaljen samo 60 metara od azerbajdžanskih snaga, gdje su dvije strane danonoćno razmjenjivale vatru, pokušavajući postaviti jedna drugoj zasjedu među drvećem. Poginulo je više Armenaca nego Azerbajdžanaca, rekao je, procjenjujući broj Armenskih mrtvih na 4.000. Službena brojka je oko 550. Istina vjerojatno leži negdje između.
Ako je vjerovati službenim brojkama, u Azerbajdžanu je poginulo više civila nego u Armeniji dok Erevan uzvraća napadom na urbana središta daleko od Nagorno-Karabaha. U drugom po veličini azerbajdžanskom gradu Ganji, tijekom vikenda ubijeno je najmanje 10 civila u jednom napadu koji je desetkovao stambeno područje bez očitih vojnih ciljeva.
Na čelu Bakua vjerojatno jest korumpirana i represivna vlada, ali njezini ljudi žele ovaj rat. Svaki gubitak povećava želju za pravdom - i odmazdom.
Khadija Ismayil, azerbajdžanska istraživačka novinarka koju je predsjednik Ilham Aliyev u prošlosti maltretirao i zatvarao zbog njezinog izvještavanja, već se jednom našla u neobičnom položaju da se slaže s vladinim postupcima.
"Naša je vlada diktatorska, ali ovdje je u igri više od trenutnog režima", rekla je. “Ovdje se radi o običnim ljudima koji posljednjih 30 godina pate kao žrtve okupacije i nedaća izbjegličkog života. Za nas rat nikada nije ni prestao. "
Paralelni svemir
Čini se da niti jedna strana ne može razumjeti drugu. Izvješća u vijestima i na društvenim mrežama u dvjema zemljama također odražavaju dva paralelna svemira; dezinformacije su zarazile čitav diskurs.
Službeni armenski račun na Twitteru objavio je sliku svećenika s raspelom i automatskom puškom, ratničko-monaški stil, dok je azerbajdžansko ministarstvo obrane objavilo heavy metal pjesmu nazvanu ‘Vatra’ u kojoj glazbenici nastupaju ispred tenkova.
Dužnosnici u Bakuu i Erevanu međusobno se optužuju za laži i širenje lažnih vijesti, dok su i sami krivi za iste optužbe.
"To je ogroman problem", rekao je Arek Keshishan, arhitekt koji još nije otišao pridružiti se borbama zbog slomljene ruke. "Sad kad su informacije izgubile svaku vrijednost, kako biste trebali znati kome vjerovati?"
Nakon neuspješnog prekida vatre tijekom vikenda kojemu je posredovala Moskva, borbe ne pokazuju znakove da će uskoro prestati. Nadolazeća zima možda će zaustaviti azerbajdžansku ofenzivu, ali Baku vjerojatno neće odustati dok ne osjeti da je zauzeo dovoljno teritorija da osigura poziciju u pregovorima. Tradicionalni pokrovitelji mirovnog procesa - Rusija, Francuska i SAD - vjerojatno će sada morati izravno sjesti s Turskom kako bi postigli bilo kakav napredak. A sve veća međunarodna dimenzija ovog tinjajućeg hiperlokalnog sukoba mogu imati posljedice negdje drugdje.
Iran, u kojem se nalazi mnogo Azerbajdžanaca, pažljivo promatra svoje zaraćene susjede. Status quo u Libiji i Siriji mogao bi biti sljedeći koji će se promijeniti kako Moskva i Ankara premještaju svoje šahovske figure.
“Smiješno je i tužno da nekako Sirijce rat posvuda prati. Nekako je uvijek riječ o nama ”, rekao je Hovig Samra, armenski Sirijac koji je emigrirao u Nagorno-Karabah i otvorio restoran nakon što je 2011. započeo građanski rat. Zauzet je pripremom besplatne hrane za vojnike, unatoč činjenici da nema struje.
“Ali osjećam da će se ovaj rat uvijek događati. Ako želite znati budućnost, morate pročitati prošlost." (Priredio: Jutarnji.hr)