Granični prijelazi posljednjih nekoliko dana postali su pučke kuhinje. Za izmorene i prestrašene ljude koji bježe od surovog rata iz svojih okupiranih gradova u Ukrajini, tamo su postavljeni šatori koji su im privremeno postali - utočište. Unutra se mogu barem malo ugrijati, odmoriti, pojesti nešto, popiti topli čaj... Na putu iz Lavova, gdje smo proveli gotovo šest dana, zaustavili smo se na pedesetak kilometara udaljenom prijelazu Korczowa - Krakovets, koji graniči s Poljskom.
"Imate li vi možda mjesta u automobilu?", pitao nas je Bohdan Tsyuvanyk, zamjenik direktora Malteške dobrotvorne organizacije iz Ukrajine (MSDU).
"Ako nam možete pomoći, trebali bismo prevesti vodu do granice", zamolio nas je.
Naravno, odgovorili smo bez razmišljanja.
Nakon kratkog zaustavljanja u punionici vode, krenuli smo prema granici. U automobilu je osim naših pancirki, kaciga i opreme, stajalo i dvjestotinjak litara vode u plastičnim bocama.
Za razliku od donedavnih kolona od po nekoliko desetaka kilometara, cesta prema poljskoj granici bila je prilično čista, a lako smo prošli i nekoliko check-pointova ukrajinske vojske i policije. Kontrole na izlazima iz zemlje puno su manje nego one na ulazima.
Čak se i po vrsti uniformiranih osoba koje su te check-pointove čuvale moglo zaključiti kako ne smatraju da neka potencijalna opasnost prijeti od nekoga tko želi napustiti ratom zahvaćenu zemlju. Dok smo, primjerice, prije šest dana na putu od granice prema Lavovu znali susretati i pripadnike specijalnih postrojbi, sada nam je s check-pointa mahnuo tek uniformirani muškarac s lovačkom dvocijevkom prebačenom preko leđa.
Premda je naša vožnja išla bez zastoja, sa strane ceste primijetili smo tragove koji su odavali da se prije dan, dva ovdje odvijala prava drama.
Dočekao nas je tužan prizor gomile odbačenih vreća za smeće uz put dugačak više desetaka kilometara. Izbjeglice su, očito, tu provodile sate i sate u iscrpljujućem maršu prema izlasku iz zemlje, u bolje sutra.
Na samome graničnome prijelazu susreli smo kolonu od nekoliko stotina izbjeglica, uglavnom žena s djecom. Do granice su došli autobusima, potom bi se iskrcali kako bi ih pregledali na granici, a zatim bi se u te iste autobuse ukrcali s druge strane prijelaza i nastavili dalje.
Čim smo stigli, počeli smo iskrcavati vodu koju smo prevezli.
"Jučer smo podijelili preko 1200 porcija hrane i 120 litara čaja", kaže nam Bohdan, dok nosimo pakiranja plastičnih boca prema šatorima.
"U šatorima kuhamo hranu, i čaj, te ako je netko gladan i žedan dok čeka samo skokne do šatora i okrijepi se", objašnjava.
Dok kolega fotoreporter aparatom bilježi ta tužna lica i sudbine, pokušavam razgovarati s nekim iz kolone.
"Mariupolj! Mariupolj!", povičem koji put, pokušavajući doznati nalazi li se u koloni netko tko je iz toga grada, koji se sada nalazi pod najžešćim ruskim napadima.
"Uzbekistan", hladno mi dovikne žena srednjih godina, s pogledom koji govori "kakav šmokljan".
Razumljivo, nisu svi raspoloženi za razgovor u ovim trenucima.
Priče o graničnim prijelazima punim izbjeglicama koje zbog rata napuštaju Ukrajinu, a kojih je do sada navodno već više od milijun, punile su stupce doslovno svih svjetskih medija. Suosjećamo, i pokušavamo ih utješiti da će sve te grozote u jednom trenutku sigurno prestati.
Teško je bilo gledati njihove poglede, kao da su bez nade.
U jednom trenutku susreo sam se s tridesetogodišnjakom koji je pušio cigaretu vani, ispred šatora.
Pitao sam ga ima li dovoljno cigareta.
Odgovorio mi je "Imam samo jednu". Mislio je da ga žicam.
No, vadim dvije šteke i ponavljam mu ima li dovoljno, neka uzme koliko mu treba.
Uzeo je samo jednu kutiju. Dovoljna mu je zasad, kaže. Kada pređe ukrajinsku granicu, kupit će si, nada se.
Igor je Bjelorus. Problem je, dodaje, upravo to, što je državljanin Bjelorusije pa su mu blokirani apsolutno svi računi i ne može do novca trenutno. Pokušava smisliti način kako da se uopće snađe u cijeloj toj situaciji.
"Želio sam živjeti u Ukrajini i još uvijek želim. Nadam se da ću se vratiti. Već dvije godine živim u Lavovu, sada moram ići. Bolestan sam i ne mogu služiti vojsku, inače bih se prijavio. Jako mi je žao zbog ovoga što se dogodilo, osjećam se odgovornim", priznao nam je Igor dok smo stajali ispred šatora na graničnom prijelazu.
Kažem mu da on nema ništa s time što je napravio "vođa" zemlje iz koje dolazi.
"Imam, svi smo mi odgovorni zbog toga što je Lukašenko na vlasti u Bjelorusiji, imali smo prilike smijeniti ga prije dvije godine, ali nismo", iskren je.
Tješim ga da će se moći vratiti kada ovo završi.
"Neću moći pogledati Ukrajince u oči nakon ovoga. Žao mi je vidjeti da pate, ta zemlja je bila moj dom", kaže.
Pitam ga zna li gdje sada uopće ide?
"Za sada u Poljsku, pokušat ću tamo otvoriti račun i dignuti neki novac kako bih mogao preživjeti", nada se Igor.
