“Glavni je strateški prioritet SAD-a obuzdati moć i ambicije Kine, to je odluka koja se proteže kroz Bidenovu i Trumpovu administraciju. Kriza s Francuskom smatra se cijenom vrijednom plaćanja za jačanje saveza u Aziji.” Tako, mudro, piše Gideon Rachman u The Financial Timesu.
Sljedeći je citat iz Godišnje procjene prijetnji američke obavještajne zajednice: “Kina će nastaviti širiti globalni obavještajni otisak kako bi bolje podržala rastuće političke, ekonomske i sigurnosne interese širom svijeta, sve više dovodeći u pitanje savezništva i partnerstva SAD-a. Diljem istočne Azije i zapadnog Pacifika, područja koje Peking smatra prirodnom sferom utjecaja, Kina pokušava iskoristiti sumnje u privrženost SAD-a toj regiji, potkopati tajvansku demokraciju i proširiti utjecaj Pekinga.”
Pa još jedan, iz Globalnih trendova 2040, također američke obavještajne zajednice: “SAD i Kina će imati najveći utjecaj na globalnu dinamiku, podržavajući konkurentske vizije međunarodnog sustava i upravljanja koje odražavaju njihove temeljne interese i ideologije. Ovo će rivalstvo utjecati na većinu područja, naprežući, a u nekim slučajevima i preoblikujući postojeće saveze, međunarodne organizacije, norme i pravila na koja se oslanjao međunarodni poredak.”
Kad se pomno pročita napisano postaje razvidnim da nema mjesta čuđenju zbog američko-australskog poteza.
“Dakle, jasno je da se SAD vratio primjeni pametne strategije sa saveznicima stvarajući protutežu Kini umjesto prilično naivne politike “Amerika Prvo” (America First), koju je usvojila prethodna Trumpova administracija.” Tako novi savez tumači Rudroneel Ghosh za The Times of India. Savez, akronima AUKUS, izazvao je bijes Pekinga jer je strateški ojačao Australiju iako će proći još vremena prije nego što podmornice uplove u luke. Ali i zato što je poslao snažan signal Indo-Pacifiku da se može suprotstaviti drskoj i nasrtljivoj kineskoj politici uz američku podršku koja nije upitna. Peking je prekršio odredbe trgovinskog sporazuma s Canberrom čim je australska vlada zatražila neovisnu provjeru nastanka virusa covid-19. I poslala popis 14 točaka u kojima traži promjenu politike Australije. Riječ je o prijetnji kakva ne postoji sjeverno od ekvatora. I zato je SAD morao ojačati sigurnosne veze.
Antoine Bondaz, direktor programa za Koreju i Tajvan u Zakladi za strateško istraživanje, poentira: “Za Kinu je pakt Washingtona, Canberre i Londona ostvarenje dugogodišnjeg straha: multilateralizacija američkih savezništava u regiji. Sad su to Australija i Ujedinjena Kraljevina, sutra se može pridružiti Japan”. Tokio je pozdravio novi pakt koji “nastoji ojačati predanost triju država regiji”. Republika Koreja (južna) je rezervirana, ali potiho likuje jer je zbog kineskog pritiska morala povući američke proturaketne sustave. Prošli je tjedan lansirala projektile iz podmornice potvrđujući vojnu moć. Očekivano, Demokratska Narodna Republika Koreja (sjeverna), je nezadovoljna jer, kako navode, AUKUS “narušava ravnotežu u regiji”. Ravnotežu u kojoj je nuklearne bojeve glave čine moćnim akterom čvrste sile. Seoul neće ući ni u koje savezništvo, ali će im biti vjerni vanjski suradnik. Što je novi element u slagalici kineskog nezadovoljstva.
Uloga Japana
Japan je 12. rujna, tri dana prije objave AUKUS-a, potpisao sporazum o vojnoj suradnji s Vijetnamom. Primarno je riječ o razmjeni obrambene tehnologije, ali važna je percepcija, signal Pekingu o povezivanju dvije sustavno različite zemlje zbog prijetnje koju predstavlja moćni susjed.
Kad tome dodamo Quad, savez Japana, SAD-a, Indije i Australije, na prostoru Indo-Pacifika nastaje mreža odnosa koji dijele ideju: suprotstaviti se nasrtljivoj Kini. To neće biti neki NATO, jer za sličan savez nema mjesta zato što je osnovan kao savez demokracija. Azijski savez bez Vijetnama bio bi ozbiljno zakinut.
Indonezija i Malezija, važni akteri, zasad djeluju rezervirano signalizirajući da su zabrinuti zbog mogućeg poticanja utrke u naoružanju. Ali treba imati u vidu niz nedavnih posjeta američkih dužnosnika regiji, ministri Blinken i Lloyd, pa potpredsjednica Kamala Harris. Uz postojeće strateške veze Canberre i Jakarte.
Kineski saveznici
Kina se silno trudi pridobiti zemlje ASEAN-a: Brunei Darussalam, Kambodža, Indonezija, Laos, Malezija, Mjanmar, Filipini, Singapur, Tajland i Vijetnam. Sve su snažno trgovinski vezane uz Kinu, ali samo Kambodža, Laos i Mjanmar su i politički bliski Pekingu. Novi savezi u Indo-Pacifiku pružaju, primjerice, Indoneziji mogućnost da formalno ostane izvan sigurnosnog ugovora, ali da ga podrži, otvorenije nego Republika Koreja. Dobivajući snažan alat za odvraćanje kineskog pritiska na trgovinskom i ekonomskom planu. A dolazi i do otvorenog okretanja od suradnje s Kinom. Filipini su prvo reagirali suzdržano, da ne žele da dođe do pogoršanja odnosa u regiju. Teodoro Locsin, ministar vanjskih poslova, u utorak 21. rujna, pozdravlja AUKUS. "Jačanje sposobnosti saveznika iz susjedstva, i udaljenijih, da projiciraju moć trebalo bi obnoviti i zadržati, a ne destabilizirati ravnotežu", rekao je.
Francuska ima pravo biti nezadovoljna, ali mora biti svjesna da je nudila lošiju robu, podmornice za atomski pogon su bolje. I važnije za kreiranje novog odnosa snaga u regiji u svjetlu kineskog jačanja pomorskih i nuklearnih kapaciteta. I što prije Pariz prihvati novu stvarnost u regiji, to će prije moći preuzeti ulogu važnog aktera koja je potrebna jer ima teritorije u strateški osjetljivom prostoru Polinezije.
A EU? Da ne pametujem, evo citata američkih obavještajaca: “Veliko tržište i dugogodišnje vodstvo u definiranju međunarodnih normi (Brussels effect, zemlje izvan EU često modeliraju standarde i propise u skladu s politikama EU) omogućit će mu zadržati solidan utjecaj u dolazećim desetljećima”. I dalje: “Ekonomska težina jedinstvenog tržišta gotovo će sigurno nastaviti davati globalni geopolitički utjecaj Uniji na trgovinu, sankcije, tehnološke propise te politike zaštite okoliša i ulaganja.” A moć, čvrsta sila? “Europska vojna snaga vjerojatno neće ostvariti ambicije nekih članica zbog konkurentnih prioriteta i dugoročnog nedovoljnog ulaganja u ključne kapacitete.” Američki obavještajci zaključuju da europske sigurnosne inicijative vjerojatno neće ostvariti vojnu moć odvojenu od NATO-a kojom bi se mogli obraniti od Rusije.
Bolno, ali točno. Kao i podatak da je Indo-Pacifik središte svijeta. EU sada postaje periferija. Geopolitički i geoekonomski.