Nije li fenomenološki zanimljivo da jedna od najčitanijih priča na Financial Timesu, koja sadrži sve elemente previše ambicioznog te stoga čak pomalo nerealnog filmskog trilera, nije zaslužila bilo kakve pedantnije analize u europskim medijima. Eksploziv u predvorju zgrade u najčuvanijoj europskoj kneževini, sankcionirani oligarh kao meta, žena s tetovažom zmije u Interpolovoj crvenoj tjeralici i, kao završni čin, njezino tijelo s prostrijelnim ranama glave pronađeno kraj Kijeva, pripadnik ukrajinske vojno-obavještajne službe HUR koji je već priznao likvidaciju žene s tjeralice...
No ispod žanrovske napetosti krije se nešto neugodnije od krimića. Slučaj Vadima Jermolajeva, pripadnika ukrajinskog „Monaškog bataljuna“, ukrajinskog tajkuna, otvara pitanje koliko je točno čvrsta veza između obavještajnih struktura, kapitala, kriminala i političkog vrha Ukrajine. Kako god okrenete, čini se da je ova priča puno zanimljivija čitateljima nego europskim političarima ili političkim analitičarima. Krenimo stoga od onoga što je već utvrđeno i ostanimo na tome:
Navečer 29. lipnja 2026. netko je u predvorju stambene zgrade u Monaku, tik uz francusku granicu, ostavio bombu skrivenu u naprtnjači. Eksplozija je, prema onome što su rekonstruirali Reuters i francuski Le Parisien, ranila trojicu ljudi koji su ulazili u zgradu: Vadima Jermolajeva (58), poduzetnika rođenog u Dnipru koji danas nosi ciparsku putovnicu, njegovu partnericu i njihova 13-godišnjeg sina. Partnerica je, prema izvorima bliskima istrazi, bila u životnoj opasnosti. Zamjenik monaškog tužitelja ustvrdio je da složenost naprave upućuje na to da napadač vjerojatno nije djelovao sam; Le Parisien je javio da je napravu aktivirao osobno počinitelj jer ga je nadzorna kamera snimila kako, bježeći, nešto petlja po pametnom telefonu. Napadač je pobjegao pješice u Francusku, pa automobilom prema Njemačkoj, kroz nekoliko europskih zemalja.
Tri zamke obavještajaca
Interpol je već 3. srpnja izdao crvenu tjeralicu za Anastasijom Berezovskom (39), ukrajinskom izbjeglicom u Njemačkoj, koja tečno govori njemački, a mogla bi biti prepoznatljiva po tetovaži zmije od ramena do lakta na desnoj ruci. Teret: pokušaj ubojstva, postavljanje eksplozivne naprave na javnom mjestu i kriminalno udruživanje.
Berezovska se u Ukrajinu vratila 1. srpnja, dva dana nakon eksplozije. Pet dana kasnije, oko 23 sata u ponedjeljak, njezino je tijelo pronađeno nedaleko Kijeva, s prostrijelnim ranama glave; istražitelji su na mjestu prikupili ispaljene čahure, a tijelo su, prema Službi sigurnosti Ukrajine (SBU), locirali rekonstrukcijom zločina prema iskazu jednog od osumnjičenih. Identitet uhićenih je, blago rečeno, zanimljiv: aktivni pripadnik ukrajinske vojne obavještajne službe (HUR) i bivši policajac. SBU navodi da je do njih došao prateći novac. Pripadnik sigurnosne službe i policajac su Berezovskoj u više navrata slali kriptovalute i uplate preko bankovnih računa. Pripadnik HUR-a priznao je ubojstvo, ali uz ključnu ogradu: tvrdi da je djelovao na vlastitu inicijativu i da nadređene nije obavijestio ni o kontaktima, ni o transferima, ni o bilo čemu drugom. U kući bivšeg policajca istražitelji su, kako stoji u priopćenju Ureda glavnog državnog odvjetnika, pronašli podrumsku prostoriju nalik mučilištu. Za što je služila prostorija nalik mučilištu?
Ovu forenzičku jezgru priče istovjetno prenose Reuters, Associated Press, CNN, NBC i američki PBS, pozivajući se na ukrajinske vlasti; dakle, agencije koje nemaju nikakav interes crniti Kijev. SBU tvrdi da je sve podatke podijelio s Monakom te da nastavlja utvrđivati tko je napad naručio i organizirao.
Koja pitanja otvaraju ove informacije koje su nalik na, ponovimo, malo previše ambiciozni te stoga previše nabrijano-nerealni triler?
Prva zamka priče je tvrdnja obavještajca da je „radio sam“. Svakome tko je pratio misteriozne likvidacije u tranzicijskim državama — a i na prostorima RH nabrojali bismo ih nekoliko tijekom ratnih devedesetih — ova priča zvuči nekako poznato. Je li „radio sam“ klasična rečenica koja reže lanac odgovornosti? Činjenica jest da je jedina osoba koja je mogla imenovati naručitelja napada u Monaku — sama Berezovska — sada mrtva, ubijena od pripadnika državne obavještajne službe, prije nego što ju je bilo tko iz Monaka stigao ispitati.
Malo utjecaja izvan Dnjipra
Drugo pitanje je francuski trag. Le Figaro je, pozivajući se na više izvora bliskih slučaju, javio da istražitelji ozbiljno razmatraju mogućnost da je napad orkestriran iz ukrajinskih sigurnosnih krugova, uz nijansu da je vjerojatnije bila riječ o „upozorenju“ nego o pokušaju ubojstva. To je bitno teža karika od uobičajene ruske propagandne halabuke, jer dolazi iz francuskog mainstreama i sudske istrage. Monako je terorizam zasad isključio, a motiv atentata službeno nije razjašnjen ni za Monako ni za ubojstvo Berezovske.
Treće pitanje je objektivno najosjetljivije. U opticaju je, naime, efektna tvrdnja da je Jermolajev navodno „spremao izlaganje u Europskom parlamentu kojim bi razotkrio korupciju u Ukrajini“, pa je zato ušutkan. Ta tvrdnja visi na jednom jedinom izvoru: Claudeu Moniquetu, bivšem djelatniku francuske DGSE koji danas vodi privatni obavještajno-sigurnosni centar, u izjavi za Nice-Matin. Međutim, to je procjena privatnog konzultanta, pa upravo nju ruski medijski aparat pumpa na najglasnije, jer im savršeno zaokružuje priču o Ukrajini koja ubija zviždače. Bilo kako bilo…
Tko je Vadim Jermolajev? Rođen u Dnipru 1968., osnivač korporacije Alef, jedan od najvećih razvojnih investitora svog grada — Most-City, Cascade Plaza i drugi projekti nose njegov potpis. Forbes mu je godinu prije pune invazije procjenjivao imovinu na oko 220 milijuna dolara i svrstavao ga na 45. mjesto najbogatijih Ukrajinaca. Ukrajinskoga se državljanstva odrekao 2017., ciparsko uzeo 2019., a u Monako se preselio 2021. Forbesu je objasnio da je tražio „međunarodnu zaštitu“ jer ukrajinsko pravosuđe „nije idealno“, a porezni sustav „nije objektivan“. Kyiv Independent ga trezveno smješta: moćan lokalni oligarh iz Dnipra, s malo utjecaja izvan grada.
U prosincu 2023., dekretom br. 850/2023, Volodimir Zelenski je proveo odluku Vijeća nacionalne sigurnosti i obrane te Jermolajevu, na prijedlog SBU-a, uveo sankcije: blokadu imovine, zabranu trgovinskih operacija, sudjelovanja u privatizaciji i zakupa državne imovine. Teret, prema SBU-u koji prenose Hromadske i Meduza, odnosio se na alkoholni biznis na okupiranom Krimu. Navodno je poslovanje preko posrednika preregistrirao po ruskim zakonima i godinama plaćao poreze u ruski proračun (samo 2021., navodi se, oko 490 milijuna rubalja, otprilike 6,5 milijuna dolara). Jermolajev to poriče i tvrdi da je krimski biznis izgubio, a da su ga Rusi 2023. jednostavno zaplijenili.
Dobivao je državne resurse
I onda dolazi detalj koji od korupcijske vinjete pravi ozbiljnu priču. Prema istrazi Hromadskea i UkrRudProma, samo mjesec dana nakon uvođenja sankcija — 1. veljače 2024. — tvrtka Potoky, koju kontrolira Jermolajev, dobila je u dugoročni zakup 6 hektara na obali Dunava kod Renija, na samoj granici s Rumunjskom, i to za izgradnju vlastite luke, multimodalnog pretovarnog kompleksa. Sankcionirani, sumnjivi tajkun, kojemu je zakup državne imovine izrijekom zabranjen, dobiva strateški komad državne granice. Šef Odeske oblasti Oleg Kiper, na čijem je terenu zemljište dodijeljeno, na upite Hromadskea nije odgovorio, a kamioni su, kako novinari bilježe, nastavili ulaziti u skladišta.
U vlasničkoj strukturi tog posla pojavljuje se ime koje priču vodi ravno u zonu vrhovne moći. Manjinski udjel u Potokyju, oko 10 posto preko fonda Kapital, drži Ivan Draljuk; general SBU-a i bivši šef protukorupcijskog odjela te službe, kojeg Nacionalni antikorupcijski biro (NABU) sumnjiči za organiziranje shema „sivog“ izvoza žita preko elevatora povezanih upravo s Jermolajevom. Draljuk je savjetnik šefa Odeske oblasti Kipera, a — i ovo je poanta — bivši vanjski savjetnik Andrija Jermaka, bivšeg šefa Ureda predsjednika. Ured predsjednika potvrdio je da je Draljuk tu funkciju obnašao u veljači i ožujku 2020., dok je Jermak već vodio ured; četiri izvora Hromadskea opisuju ga kao Jermaku bliskog čovjeka. Jermak je u epicentru najkrupnijeg korupcijskog skandala ukrajinskih vlasti, tj. režima Volodimira Zelenskog.
Ovo, naravno, ne dokazuje da je Jermak umiješan u bombu u Monaku ili u likvidaciju svjedokinje. Ono što je dokumentirano jest obrazac: sankcionirani oligarh nastavlja poslovati i dobiva državne resurse preko ljudi povezanih s obavještajnim aparatom i, posredno, s predsjedničkim krugom. To utvrđuje milje, ne zapovjedni lanac. Ali za sliku „države spremne za članstvo u EU“ kontraargumenti su kristalno jasni te zdravorazumski neporecivi, osim ako netko ne preferira uvoz korupcije s pratećim likvidacijama i zabrinjavajućim širim implikacijama.
Triler u pozadini političkog spektakla
Obiteljski dodatak na ovaj slučaj koji se do sada pokazao kao analitički nezanimljiv za najveći dio europskih medija: Sin Vadima Jermolajeva, Artur Jermolajev, izručen je Estoniji, gdje je pravomoćno osuđen kao organizator kriminalne skupine koja je iz ureda u Ukrajini vodila lažne call-centre; žrtvama diljem Europe nuđene su nepostojeće investicijske prilike, a mreža je između 2019. i 2022. izvukla oko 100 milijuna eura, od čega 5,4 milijuna eura od više od 500 stanovnika Estonije. Nagodbom je dobio uvjetnu kaznu, 8,5 milijuna eura kazne i desetogodišnju zabranu ulaska u Schengen. Ukrajinska Pravda, pozivajući se na policijske izvore, spekulira da bi i sam atentat u Monaku mogao biti povezan s call-centrima u Dnipru koje je navodno „postavio“ stariji Jermolajev. Tu je i Versobank, estonska banka kojoj je Europska središnja banka 2018. oduzela licenciju zbog propusta u sprječavanju pranja novca, a među čijim se ukrajinskim dioničarima nalazio isti Jermolajev.
Imamo, dakle, priču o bombi u Monaku sa sankcioniranim tajkunom sa svakakvim repovima i sinom osuđenim za prevaru vrijednu 100 milijuna eura, državno zemljište na strateškoj granici koje je odobreno sankcioniranom tajkunu, i to preko fonda u kojem sjedi bivši Jermakov savjetnik kojeg NABU veže uz sheme sa žitom, pa onda ukrajinskog sigurnjaka koji kaže „radio sam sam“. Je li doista Ukrajina strukturno spremna za hitni ulazak u EU, što se povremeno deklarira kao zamalo pa sveti politički cilj?
Obratimo pažnju da se ovaj politički triler prikazuje u pozadini političkog spektakla koji u EU ipak zaslužuje malo više pažnje, u kojem Kijev dijeli poprilično bizarne političke lekcije čak i onima koji su ih cijelo vrijeme zdušno podržavali. Nakon što je Zelenski osobno veličao ukrajinske ratne zločince iz 2. svjetskog rata, Poljska je bila prisiljena na reakciju jer su ti ukrajinski „heroji“ odgovorni za likvidaciju više od 100.000 Poljaka. Inzistiranje Ukrajinaca da najednom s tom tezom Poljaci „bespotrebnom“ svađom rade za Ruse u osnovi je univerzalna optužba Kijeva kojom odgovaraju na najosjetljivija pitanja poprilično arogantno za nekoga ovisnog o stranoj pomoći.
Nije dokazano da je ukrajinska država naručila atentat u Monaku, niti da je itko iz Jermakova kruga naredio da svjedokinja više nikada ne progovori. Dokazano je nešto skromnije: aktivni ukrajinski obavještajac priznao je ubojstvo glavne osumnjičenice za monaški napad na sankcioniranog oligarha; francuska istraga ne isključuje umiješanost SBU-a; a u pozadini stoji dokumentiran obrazac u kojem sankcionirani tajkun preko ljudi bliskih obavještajnom i predsjedničkom krugu dobiva državne resurse.
