U proljeće 2007. godine vodio sam kratki intervju za Jutarnji list s američkim ambasadorom Richardom Holbrookeom, bez sumnje jednim od najvažnijih međunarodnih pregovarača i izaslanika u svijetu uopće. Pokojni Holbrooke poznat je kao arhitekt Daytonskog sporazuma kojim je okončan rat u BiH. Bio je nakon toga i zadnja važna osoba koja je razgovarala sa srbijanskim diktatorom Slobodanom Miloševićem prije početka zračnih napada NATO-a. Holbrooke je u sjedište NATO-a u Bruxellesu u ožujku 1999. došao praznih ruku iz Beograda i izvijestio kako je propao njegov zadnji pokušaj uvjeravanja Miloševića za mirno rješenje kojim bi se obustavili etničko čišćenje i napadi na kosovske Albance.
Nemoguće je obilježiti bilo koji godišnjicu Daytonskog sporazuma a da se ne prisjetimo Holbrookea. Da je danas živ, sigurno bi bio razočaran time koliko se Bosna i Hercegovina malo pomaknula u ispunjavanju ciljeva postavljenih u Daytonu. A cilj nije bio Daytonski sporazum. On je bio samo sredstvo za zaustavljanje sukoba i osnova za dalji razvoj BiH kao funkcionalne države, federalnog ustroja, te suočavanje s prošlošću kroz osudu ratnih zločina. Dakle, prije 13 godina Holbrooke je govorio kako se Dayton treba mijenjati, ali uz upozorenje “postupno”. I on je, iako je sporazum bio njegova ideja, smatrao da se BiH postupno treba dalje reformirati i pripremiti za euroatlantske integracije.
Ono što je i sam smatrao pogreškom bio je naziv “Republika Srpska” te se zalagao da taj entitet ostane, ali da promijeni ime, izbaci naziv “Republika” i koristi neki drugi izraz, poput “pokrajina” ili nešto drugo. Jer, smatrao je Holbrooke, korištenje tog naziva daje dojam da se radi o državi. Kao i na mnoge druge stvari, danas tri konstitutivna naroda u BiH različito gledaju na Dayton i različito ga tumače. Zanimljivo je da se na Dayton ponajviše poziva lider bosanskih Srba Milorad Dodik.
Naziv “lider Bosanskih Srba” je ispravan jer on to bez sumnje jest bez obzira na to koju funkciju u određenom trenutku obnaša. Trenutno je on ni manje ni više nego predsjedavajući Bosne i Hercegovine koju ne smatra svojom državom i nastavlja govoriti o ujedinjenju Republike Srpske sa Srbijom. Na Dayton se pozivaju i Hrvati iz BiH koji misle da se krši duh Daytona, koji jamči ravnopravnost konstitutivnih naroda, na način da predstavnika Hrvata u kolektivnom predsjedništvu biraju Bošnjaci.
Takav pravni i politički paradoks je moguć upravo zbog toga što ni Daytonski sporazum ni ustav koji je usvojen u skladu s tim nisu bili dovoljno precizni. Zato i oni koji se bez sumnje slažu da izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH nije legitiman, jer on ne predstavlja Hrvate, ne mogu reći da je to nelegalno. Naime, prema zakonu, treći član ne mora biti “predstavnik Hrvata” nego “Hrvat”.
Ovo drugo bi, prema svakom modernom tumačenju ljudskih prava, bila još veća pogreška. Jer se time možda predstavnicima hrvatskog naroda uskraćuje pravo da kao svog predstavnika izaberu nekoga tko nije po etničkoj pripadnosti Hrvat. A sve to događa se u vrijeme kada se i dalje od BiH traži implementacija presude Europskog suda za ljudska prava iz predmeta “Sejdić-Finci”. Ni u u BiH nisu iskreni kada kažu da znaju da se to mora promijeniti, a niti su u EU iskreni kada na tome inzistiraju. Jer bi rješenje tog problema promijenilo status quo u BiH koji očito nekima odgovara.
Nije teško složiti se s konstatacijama da su za sadašnju situaciju u BiH prije svih odgovorni tamošnji politički lideri. Ali nikako se od te odgovornosti ne mogu amnestirati ni predstavnici međunarodne zajednice, i oni koju su tamo boravili kao posebni izaslanici, visoki predstavnici, posebni EU izaslanici, ali i oni u Bruxellesu.
Daytonski sporazum, i sve komplikacije koje su stvorene u BiH i odlukama "visokih predstavnika" nisu bili izvorni izumi u BiH, već nametnuta rješenja izvana. Politički lideri ojačali su i uz potporu međunarodne zajednice koja ih je stalno smatrala svojim partnerima. Nisu, naime, imali hrabrosti za prave reforme i istinske promjene u BiH.
Još dok je Richard Holbrooke bio živ, govorilo se da se BiH treba udaljavati od Daytona i ići naprijed prema Bruxellesu. A "Bruxelles" je bio sinonim za članstvo u EU i NATO-u. Ni u jednom ni u drugom smislu BiH nije napravila neki veliki pomak. Upravo zbog unutarnjeg ustroja, koji omogućava Republici Srpskoj veto, BiH formalno ne može ni aplicirati za članstvo u NATO-u. To Dodik i ne želi jer želi pratiti stavove Republike Srbije. Paradoksalno je da BiH ima Akcijski plan za članstvo u NATO-u (takozvani MAP), ali ne može formalno donijeti odluku da je članstvo u NATO-u cilj.
S integracijom u EU stvari su nešto jasnije, ali su brojne prepreke druge prirode. Prva je što u BiH nema spremnosti za ispunjavanje uvjeta, što bi podrazumijevalo i borbu protiv korupcije, dakle išlo bi na štetu političkim strukturama i kriminalnim strukturama povezanim s politikom. S druge strane, nema spremnosti ni u EU koja sve više oklijeva pri svakoj odluci u procesu proširenja. Lijepo je čuti kako visoki predstavnik EU Josep Borrell govori kako je "budućnost BiH u EU". Ali njegova jamstva ne znače puno jer on ne odlučuje o tome, već države članice.
A kako vidimo u primjerima Albanije i Sjeverne Makedonije, i kada države ispune uvjete i Komisija to potvrdi, EU odbija otvoriti vrata. Dakle, i da kojim čudom BiH brzo ispuni sve uvjete, nitko ne može jamčiti da će EU donijeti pozitivnu odluku. Vremenski je BiH već 25 godina udaljena od Daytona. Pitanje je koliko je udaljena do Bruxellesa. Očito je još uvijek daleko.