Jesu li iznosi novca koji se vrte u vrhunskom profesionalnom sportu dosegli razinu na kojoj se moramo zapitati u kojoj mjeri imaju veze s poslovnom stvarnošću ili gledamo neviđeni rast investicija u sport nalik tržišnim manijama koje najčešće završavaju urušavanjem, gubicima i nizom skandala?
Unazad dvije godine impresionirali su nas ugovori koje je s Al Nassrom iz Saudijske Arabije potpisao vremešni Ronaldo (200 milijuna dolara godišnje) ili pak 450 milijuna koji je dobio trenutačno najpopularniji quarterback NFL-a, Patrick Mahomes, za produženje 10-godišnjeg ugovora. U Hrvatskoj se nekada upotrebljavala uzrečica „lova do krova“, ali se nakon informacije kako je japanska bejzbol superzvijezda, Shohei Ohtani, potpisao ugovor na 10 godina težak od 700 milijuna dolara kako bi nosio dres br. 17 Dodgersa iz Los Angelesa otvara pitanje govorimo li o „lovi do neba“?
„Takvi iznosi produžetak su moderne sportske industrije u kojoj su vrijednosti klubova vrtoglavo porasle, potaknute eksponencijalnim rastom ugovora o pravima emitiranja i dodatkom novih unosnih tokova prihoda kroz renoviranje luksuznih stadiona i sportsko klađenje u SAD-u“, objašnjava Financial Times.
Franšizu Dodgersa kupila je podružnica Guggenheim Partnersa u 2012. godini, kada su šokirali svijet iznosom transakcije od 2,15 milijardi dolara.
„Izvršni direktori Guggenheima — Mark Walter, Todd Boehly i Scott Minerd — osmislili su pametan dogovor kako bi opravdali ogromnu valuaciju; shvaćajući da će potražnja za medijskim pravima za sport uskoro eksplodirati, potpisali su unosan 25-godišnji ugovor za pay-TV prava vrijedan više od 8 milijardi dolara s Charter Communications Time Warner Cableom, koji je klubu osigurao stabilan i značajan tok novca. Guggenheim trenutno upravlja s gotovo 300 milijardi dolara i smatra se jednim od najpametnijih investitora na kreditnom tržištu na svijetu. Konkretno, bio je pionir u praksi kreativnog ulaganja duga koristeći premije životnog osiguranja kao osnovu. Takva strategija uključuje precizno usklađivanje dugotrajne imovine i obveza, slično ugovoru igrača s obvezama koje se protežu desetljećima“, otkriva nam Financial Times.
Pri ovome treba obratiti pažnju da je Ohtanijev ugovor dizajniran na vrlo specifičan način. Igrač je izabrao opciju u kojem će tek po isteku ugovora primiti 680 milijuna dolara, a živjet će od „skromne“ godišnje plaće – 2 milijuna dolara.
Bilo kako bilo, iznosi koji se počinju koncentrirati i u američkom i u europskom vrhunskom profesionalnom sportu postaju toliko golemi da se otvara pitanje rasta poslovnih rizika u sportu, kao i dugoročne održivosti nekih od najpopularnijih globalnih sportskih biznisa. Sve ima granice rasta, pa tako i monetizacija popularnosti sportaša.
Usporedbe su nezahvalne, ali treba podsjetiti kako je sredinom ove godine milijarder-investitor, Chamath Palihapitya, izazvao vrlo širok interes kad je tweetao kako „danas ima više NBA igrača koji zarađuju +30 milijuna dolara godišnje glavnih izvršnih direktora S&P 500 kompanija koji zarađuju tako puno“.
Njegova informacija je neporeciva. Više od 30 milijuna dolara u sezoni 2023/24. zaradit će 44 NBA igrača, a samo 36 glavnih izvršnih direktora u kompanijama koje su sastavnice S&P 500 indeksa. Radi se, podsjetimo, o najvećih 500 javno listanih kompanija u Sjedinjenim Državama. Neki će reći da najbolje plaćeni menadžeri ipak zarađuju puno više nego najbolji igrači (Stephen Curry je na 52 milijuna dolara godišnje, a Sundar Pichai koji vodi Alphabeth zaradio je u 2022. 226 milijuna), ali i dalje ostaje činjenica da više košarkaša zarađuje više od 30 milijuna dolara godišnje nego direktora.
Pitanje je jesu neto prihodi košarkaša doista viši nego direktorski. Naime, sportske zvijezde ne mogu izbjeći porezne škare, koje im odnose 40-50 posto isplata, dok su kompenzacijske sheme menadžera takve da im u konačnici ukupna porezna davanja ispadaju značajno niža, nekima i zanemariva. Ako ste, primjerice, dobili 30 milijuna dolara u opcijama na dionice umjesto gotovinske isplate, porezno ćete proći daleko bolje.