Nemiri u Kazahstanu ne slabe. Prosvjedi se šire diljem zemlje, a u mnogim tvornicama radnici su krenuli u štrajk. Ima poginulih i među policajcima (samo u Almatiju, kažu, 18) i među prosvjednicima.
Govori se o desecima mrtvih te o obostranoj brutalnosti - da su neki od poginulih neprepoznatljivi te da su dvojici policajaca odrubljene glave. Stoga neki zloguko predviđaju da zemlja hoda po rubu građanskog rata, odnosno da se ni režim ni pobunjenici neće skanjivati oko ekstremnog nasilja.
Postsovjetski vojni pakt
I dok pobuna zahvaća sve više mjesta u Kazahstanu, policija je uspjela povratiti aerodrom u Almatiju, nekadašnjem glavnom gradu Alma Ati, koji su bili zauzeli pobunjenici, ali zračni promet još nije uspostavljen, a ruske i bjeloruske aviotvrtke otkazale su letove za Almati. Istodobno su u Kazahstan prispjeli i ruski elitni specijalci zračnih snaga (desantniki) te vojnici iz - Bjelorusije, Armenije, Tadžikistana i Kirgistana - zemalja članica Organizacije dogovora o kolektivnoj sigurnosti, nekovrsnog postsovjetskog vojnog pakta pod ravnanjem Moskve.
Snage ODKB stigle su na poziv kazahstanskog predsjednika Kasima Žomarta Tokajeva kao "mirotvorne snage" koje, kako kažu, neće sudjelovati u gušenju pobune, nego će pomoći u uspostavi reda, što god to značilo. Naime, prema sporazumu, zemlje članice dužne su pomoći članici koja je napadnuta, pa je Tokajev u svom obraćanju ustvrdio kako su prosvjedi zapravo "akt agresije organiziran izvana" kojem je cilj destabilizacija Kazahstana i ugrožavanje njezina teritorijalnog integriteta te da se radi o teroristima, pa se govori o "antiterorističkoj operaciji".
U Almatiju je započela "operacija čišćenja od terorista". I rusko ministarstvo vanjskih poslova oglasilo se s priopćenjem u kojem kažu da su "nemiri inscenirani izvana" te da je "ugrožena teritorijalna cjelovitost zemlje".
U Moskvi se, kažu, nadaju da će vlasti uskoro uspostaviti red i mir. Kazahstanski i ruski prorežimski mediji odmah su uperili prstom u Washington kao poticatelja antirežimskih nemira, što je Bijela kuća odbacila.
Podsjetimo da su, osim ruskih i kineskih naftnih i plinskih kompanija, i dva velika američka koncerna ExxonMobil i Chevron uložila desetke milijardi dolara u tamošnji naftni biznis. Predsjednik Tokajev uveo je izvanredno stanje na cijelom teritoriju države (devetoj po veličini na svijetu i s golemim zalihama nafte i plina), isključen je internet i mobilna telefonska veza, a od glavnog grada Nur Sultana, nazvanog u čast vječnog vođe Nursultana Nazarbajeva, napravljena je teško osvojiva utvrda: nikome se ne dopušta ulazak u grad da ne bi nahrupila masa ogorčenih nezadovoljnika, a praktički su zatvorene granice zemlje i zabranjen je ulazak strancima (osim vojnoj pomoći iz Rusije i ostalih "prijateljskih" zemalja).
Prosvjeduju zbog poskupljenja
Pomoć kazahstanskom režimu ponudile su i ostale srednjoazijske države poput Turkmenistana i Uzbekistana, a oglasio se i Peking, koji kaže da je to "unutarnja stvar Kazahstana", ali i napominje da se nada kako će se "vlast znati nositi sa situacijom". Oglasile su se i turkofone zemlje (Turska, Azerbajdžan, Kirgistan, Uzbekistan te promatrači Mađarska i Turkmenistan) te pružile podršku "legitimnim vlastima".
Naime, nakon ovakvih nasilnih prosvjeda, u kojima su već zapaljeni deseci državnih institucija i uništena sjedišta vladajuće stranke Nur Otan te prorežimske televizije, od kojih neke više ne emitiraju, Srednjom Azijom - gdje uglavnom vladaju autoritarni postsovjetski despoti - zavladala je panika da se prosvjedni val ne prelije i na njih. U svim tim zemljama, odnosno režimima koji se oslanjaju na Moskvu, postoji stalni strah od "obojenih revolucija" i scenarija koji su sada na djelu u Kazahstanu.
Stoga su svi priskočili u pomoć kazahstanskom režimu da obuzda prosvjede, koji su, podsjetimo, buknuli početkom godine zbog poskupljenja autoplina. No, bio je to tek okidač za dugo taloženo nezadovoljstvo koje postoji u kazahstanskom društvu, gdje nema prave oporbe, mnogi su njezini lideri ili po zatvorima ili su bili prinuđeni pobjeći iz zemlje, a državom praktički od kraja 80-ih vlada Elbasi (vođa nacije) Nursultan Nazarbajev i njegova obiteljsko-političko-poslovna klika.
Naime, prosvjednici po kazahstanskim gradovima ruše njegove spomenike i viču: "Odlazi, starče!" Nazarbajev je 1984. godine bio premijer Kazahstana, tada još republike unutar SSSR-a, da bi sredinom 1989. postao šef tamošnje Komunističke partije, a od 1991. do 2019. bio je predsjednik neovisnog Kazahstana. On se, doduše, 2019. povukao s dužnosti i prepustio je svom bliskom suradniku, sadašnjem predsjedniku Kasimu Žomartu Tokajevu, koji je iskoristio sadašnji kaotični trenutak da se riješi ostarjelog vođe. Prvo ga je smijenio s dužnosti šefa Vijeća nacionalne sigurnosti, odakle je ovaj vladao iz sjene, te je odmah postavio svog čovjeka Kasimbeka Kušebaeva za šefa državne obavještajne službe.
Zatim se, u ruskim medijima, pojavila informacija (iz izvora tamošnjeg ministarstva vanjskih poslova) da se Nazarbajev sprema napustiti zemlju, odnosno "otići na liječenje u inozemstvo".
Kaotični zahtjevi prosvjednika
Iako su kaotični i zahtjevi prosvjednika, jer se zapravo ne zna tko su njihove vođe, očito je da je jedna od najjasnijih odrednica - odlazak Nazarbajeva ne samo s vlasti nego i iz zemlje. I ruski mediji navode kako je smjenom Nazarbajeva s mjesta šefa Vijeća nacionalne sigurnosti predsjednik Tokajev zapravo počeo "denazarbajevizaciju" te da će sada krenuti val smjena njegovih ljudi koji još zauzimaju važne funkcije u politici, financijama i gospodarstvu.
Samo postoji jedan "mali" uvjet da i sam Tokajev opstane na vlasti i smiri sve nasilnije prosvjede. On jest odmah smijenio vladu, vratio cijene autoplina, uveo moratorij od 180 dana na poskupljenja komunalija, goriva i osnovnih namirnica, ali to ipak nije smirilo i zaustavilo, očito, dugo nakupljano nezadovoljstvo onim što se događalo u državi. Neovisni ruski analitičar Arkadij Dubnov za portal Meduza kaže kako je zemlja postala žrtva suparništva dvaju vladajućih klika te da je bilo primjetno veliko nadmetanje između Nazarbajevljeve ekipe i Tokajeva, koji je želio da on, kao predsjednik, vlada zemljom, a ne u paru ili pod utjecajem ukaza Nursultana Nazarbajeva.
On smatra da će Tokajev, ako se izvuče iz ove "neugodne" situacije, preuzeti svu vlast u svoje ruke, samo je pitanje hoće li takav rasplet zadovoljiti prosvjednike, kojih je sve više i koji traže drastičnije promjene i veću demokratizaciju društva. Doduše, teško je predvidjeti ishod, pogotovo jer su svi srednjoazijski susjedi, a pogotovo Rusija i Kina, spremni po svaku cijenu održati Tokajeva na vlasti kako bi se održao sadašnji promoskovski režim, a vjerojatno će ga "progutati" i Sjedinjene Države ako se ne bude miješao u njihov tamošnji veliki energetski biznis.
