Nakon što je Recep Tayyip Erdoğan tijesno pobijedio na predsjedničkim izborima u Turskoj i ušao u treće desetljeće vladavine, ne prestaju brojne reakcije na njegov reizbor. Britanski The Telegraf Erdoganovu pobjedu u predsjedničkoj utrci s Kemalom Kılıçdaroğluom tematizirao je kroz globalnu poziciju i moć Europske unije.
Telegraphov urednik za pitanja obrane, Con Coughlin, u svojoj analizi navodi kako su sve pretenzije koje Europska unija može gajiti da bude velika sila u svjetskim poslovima, realno potpuno razotkrivene ponovnim izborom Recepa Tayyipa Erdoğana za predsjednika Turske.
Uostalom, kako se navodi, nije bilo tako davno kada je Bruxelles pokušavao nagovoriti Tursku da postane članica EU. Ta se zemlja još uvijek službeno smatra kandidatom za članstvo, iako Ankara jedva da je postigla ikakav napredak u provedbi potrebnih institucionalnih reformi još od 2004. godine.
Šanse za članstvo kao i Rusiji pod Putinom
Prema Erdoganu, Turska i dalje žudi za članstvom u EU-u, a turski čelnik je prošle godine na sastanku veleposlanika EU-a u glavnom gradu Turske naglasio da članstvo u EU-u ostaje strateški prioritet Turske. Realnost je, pak, takva da dok je Erdogan na vlasti, Turska ima približno jednake šanse pridružiti se europskom bloku kao i Rusija pod Vladimirom Putinom, navodi autor.
Nije samo Erdoganov sve više i više autokratski način vladanja tijekom njegovih 20 godina na vlasti, s drastičnim ograničenjima nametnutim parlamentu, pravosuđu i medijima, ono što ga čini izopćenikom. Njegova podrška, kako navodi autor, islamističkoj vjeri - misleći vjerojatno na islamističko poimanje i tumačenje muslimanske religije - onoj koja u potpunosti odbacuje liberalne slobode koje zagovara Zapad, čini njegovo gledište anatemom. On je, na kraju krajeva, kako ističe Coughlin, političar koji je svoju kampanju za reizbor započeo evocirajući osmansko osvajanje Bizantskog Carstva 1453. godine.
U takvim okolnostima, Erdoganova tijesna izborna pobjeda, na kojoj je osigurao nešto više od 52 posto glasova protiv sekularističkog protukandidata Kemala Kılıçdaroğlua, znači da će turske ambicije za članstvo u EU biti neostvarive u bliskoj budućnosti, ostavljajući Bruxelles da žali za danom zamišljenog turskog članstva u europskom bloku u kojem bi to mogao biti održiv prijedlog.
Erdoganov ponovni izbor na još jedan petogodišnji mandat, onaj u kojem će vjerojatno proširiti svoje autokratske tendencije nauštrb demokratskih institucija zemlje, svakako predstavlja značajan izazov za EU, izazov koji ozbiljno dovodi u pitanje njezine ambicije da se pozicionira kao supersila meke moći koja je po veličini jednaka SAD-u i Kini.
Vjerodostojnost EU-a već je bila pod intenzivnim nadzorom zbog njezina neuvjerljivog odgovora na ukrajinsku krizu. Došlo je do dubokih podjela između nekih velikih sila, poput Njemačke, Francuske i Italije - koje nastoje zauzeti manje konfrontirajući stav prema Moskvi - te istočnoeuropskih sila u usponu poput Poljske, koje tvrde da dugoročna sigurnost kontinenta zahtijeva da Rusija doživi sveobuhvatan i nedvosmislen poraz na ukrajinskom bojištu.
Ambivalentan pristup Ankari
EU si više ne može priuštiti zadržavanje ambivalentnog, osebujnog pristupa Ankari. U jednom trenutku Bruxelles nudi golemi mito kako bi zaustavio val ilegalnih migranata koji preplavljuju Europu, a potom osuđuje Tursku zbog njezinih bliskih veza s Rusijom, saveza za koji je visoki povjerenik EU za vanjsku politiku i sigurnost, Josep Borrell, nedavno rekao da je "razlog za zabrinutost".
Za Erdogana je, pak, ugodan odnos koji ima s Kremljom spas što se tiče turskog gospodarstva. Gospodarska kriza koja pogađa Tursku, s inflacijom koja trenutačno prelazi 40 posto, bila bi znatno gora da nije hordi ruskih turista koji hrle u zemlju, izbjegavajući tako sankcije EU-a.
S obzirom na prethodne nesretne epizode EU-a u odnosima s Erdoganom, malo će Europljana imati znatnijeg povjerenja da europski blok može uvjeriti Ankaru da odustane od potpore Rusiji, e kako bi uspostavila bliže veze s Bruxellesom.