JEZIVA TAKTIKA

Časnici za regrutaciju stignu u selo, a onda su na potezu špijuni iz Čerkasija: ‘Svi koji su se htjeli boriti su mrtvi‘

‘Ljudi okolo šeću kao da je rat negdje daleko. Ovo je potpuna invazija, a ljude kao da nije briga‘, kaže časnik za novačenje

Ukrajinski vojnici na fronti

 Ozge Elif Kizil/Afp/Profimedia/Ozge Elif Kizil/afp/profimedia

Dok Pavlo Žilin patrolira ulicama ukrajinskog grada Čerkasija, muškarci često naglo skreću s puta kako bi ga izbjegli.

Pavlo je časnik zadužen za novačenje koji traži nove vojnike za ukrajinsku vojsku.

No dvije godine od invazije na Ukrajinu, više nema velikog prilijeva dobrovoljaca za odlazak u rat.

Većina onih koji su se željeli boriti, sada su mrtvi, ozlijeđeni ili su zapeli na prvoj liniji bojišnice čekajući da ih zamijene novi vojnici.

U Čerkasiju u središnjoj Ukrajini, baš kao i na drugim mjestima, pronaći nove vojnike nije više tako lako sad kad je entuzijazam splasnuo. Ukrajina je iscrpljena, piše BBC.

Pavlova priča

‘Ne razumijem. Ljudi okolo šeću kao da se rat događa negdje daleko. Ali ovo je potpuna invazija, a ljude kao da nije briga‘, kaže Pavlo.

Frustrira ga ta indiferencija.

‘Svi bi trebali zajedno ustati kao u prvim danima rata. Tada su svi bili ujedinjeni, kao braća.‘

Umjesto toga, sigurnosne službe u Čerkasiju stalno gase lokalne kanale društvenih mreža koje upozoravaju ljude kad su u gradu timovi časnika zaduženih za regrutaciju i koja područja izbjegavati.

Pavlo (24) već je mnogo žrtvovao za svoju domovinu.

Oduvijek je sanjao da će postati vojnik - oči mu zaiskre kad se toga sjeti - i bio je u službi u veljači 2022. kad su ruske snage upale u Ukrajinu.

Borio se nedaleko Kijeva, pa onda u Soledaru u istočnom Donbasu, gdje su borbe bile brutalne. To prvo ljeto, prebačen je u Bahmut.

‘Bili smo pod teškom paljbom. Granata je pala tik do mene. Raznijela mi je čitav lakat. Ništa nije ostalo‘, opisuje napad u kojem je teško ozlijeđen.

Nekako je uspio dopuzati do obližnjeg grmlja i počeo se moliti.

Kaže kako je osjetio veliko olakšanje kad je napokon dospio u bolnicu: ne samo zato što je preživio, već i zato što više nije bio na prvoj crti.

‘Na fronti je bilo jako teško. Ne mogu to ni opisati.‘

U tom trenutku spusti pogled i zašuti.

image

Ilustracija

-/Sputnik/Profimedia/-/sputnik/profimedia

Pavlove su ozljede bile jako teške. Desna ruka mu je amputirana odmah ispod ramena, no još uvijek osjeća bol na mjestu gdje je nekad bila ruka, kao i na mjestu na nozi gdje ga je pogodio šrapnel. Jednostavna proteza daje mu određenu mobilnost.

No on je želio nastaviti služiti u vojsci pa je postao časnik za novačenje.

Iako je puno toga prošao, pitanje je razumije li uopće zašto drugi muškarci nastoje izbjeći novačenje.

‘Jednoga će ih dana njihova djeca pitati što su radili za vrijeme rata, kad su se muškarci borili. Kad im kažu da su se skrivali, past će u očima svoje djece‘, kaže Pavlo.

No cijena koju Ukrajina plaća da bi se obranila već je sada ogromna.

Na pitanje je li u ratu izgubio kojeg prijatelja, Pavlo kaže kako iz čitavog njegovog društva skoro nitko nije preostao.

‘Oni jedini koji su još tu, teško su ozlijeđeni, poput mene. Drugi su mrtvi‘, kaže.

Serhijeva priča

Daleko od istočne fronte, vide se naznake oporavka.

Irpin, nedaleko Kijeva, Rusi su okupirali odmah na početku rata. Posvuda su zgrade oštećene granatama, no nešto se počelo i obnavljati.

Za one koji su u ratu ostali bez ičega, podignuto je kontejnersko naselje. Polovica onih koji ondje žive su iz Irpina, a drugi su došli iz mjesta bliže frontu.

Lilia Saviuk i njezin muž upravo su se doselili iz Kahovke na istoku Ukrajine, koja je i dalje pod okupacijom ruskih snaga.

Na početku rata njezin je sin Serhij ondje zarobljen i zatočen u podrumu. Lilia kaže da su ga mučili zbog izvikivanja proukrajinskih parola.

Kad je Serhij oslobođen, smjesta se prijavio u vojsku da se bori za Ukrajinu.

Lilia lista kroz fotografije na svom mobitelu. Većina njih prikazuje strašne ozljede na Serhijevoj nozi koju je raznijela granata.

Ozlijeđen je prošle jeseni u Avdiivki, gdje su borbe bile strašne pa su čak i ukrajinski dužnosnici morali priznati da su nadjačani i u oružju i u ljudstvu.

Jedan izvor je rekao da je omjer ukrajinskih i ruskih snaga jedan naprema osam.

image

Ukrajinski vojnik na položaju

Anatolii Stepanov/Afp/Profimedia/Anatolii Stepanov/afp/profimedia

Lilia i njezin muž nisu mogli zajedno sa Serhijem napustiti Kahovku jer njezini stari roditelji nisu željeli otići. Zato su ostali na okupiranom teritoriju, bojeći se da će Rusi otkriti da im je sin bio vojnik.

Napokon su otišli kad je Serhij ranjen kako bi bili s njim u bolnici, no Lilia osjeća grižnju savjesti što je ostavila članove obitelji u Kahovki.

‘Nazovemo ih i pitamo je li mirno‘, kaže ona, misleći pritom na granatiranje. ‘Svi ondje čekaju oslobođenje. No svi su tiho. Ljudi plaču već toliko dugo, a stvari se ne popravljaju.‘

No ima još jedna stvar koja Liliji tjera suze na oči.

Pokazuje snimku sebe kako gura sina u kolicima. Smiju se dok je oko njih snijeg. Onda pokazuje sliku presađivanja kože i kaže kako su liječnici na njezinom sinu izveli pravo čudo.

No Serhij je majci rekao da će se, čim se oporavi, vratiti na front. Imaju manjak vojnika i njegovi ga prijatelji trebaju.

Zato se Lilia moli da rat završi prije toga.

‘Ja mislim da je on svoju dužnost već izvršio‘, kaže Lilia očiju punih suza. ‘Kao majka - to je grijeh reći - mirno spavam otkako je on u bolnici. Ne mogu spavati kad je na fronti. I zato mi je drago da je sad u bolnici, iako to ne bih trebala reći. Drago mi je da nije na bojištu.‘

Vladislavova priča

Na rubu Čerkasija je groblje s dugim nizom svježih grobova. To su muškarci svih dobi iz ovoga grada koji su poginuli boreći se protiv Rusa otkako je Putin naredio invaziju.

Ukrajina odaje počast svojim palim borcima, no pravo oplakivanje je na njihovim obiteljima.

Na svakom je grobu ukrajinska zastava i vijenci cvijeća. Na nekima su i slike vojnika u uniformama pričvršćene na križeve ili mramorne spomenike.

Inna ne može podnijeti staviti sinovu sliku na grob. Fotografiju koju je koristila na sprovodu još uvijek drži kod kuće. Još nije spremna pustiti je.

image

Groblje u Ukrajini

Pavlo Palamarchuk/Afp/Profimedia/Pavlo Palamarchuk/afp/profimedia

Vladislan Bikanov je poginuo u lipnju u eksploziji mine u Bahmutu. Uskoro je trebao napuniti 23 godine i već je bio zamjenik zapovjednika.

‘Mislim da je moj sin poginuo radeći pravu stvar‘, odlučno kaže Inna, dok njegova kći tiho plače u njezinom naručju.

‘Ja sam učiteljica i uvijek kažem djeci ovo: mi imamo pravo braniti našu zemlju i našu djecu. Moj sin nas je branio. Vjerovao je u ovu stvar. I ja vjerujem‘, kaže Inna, a onda zastaje i gleda u zastave i slike koje je okružuju.

Neko vrijeme nije posjetila groblje, a ondje se već pojavio novi red svježih grobova.

‘Mislite li da se moj sin nije bojao? I ja sam se bojala kad je otišao. Svi se boje smrti‘, kaže ona odgovarajući na pitanje što misli o onima koji nastoje izbjeći novačenje.

‘No biti u ruskom ropstvu je možda i strašnije. Sada vidimo smrt. To je jako teško. No sada nema povratka. Ne možemo odustati!‘

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. veljača 2024 12:24