Čečeni, Gruzijci, krimski Tatari, Bjelorusi: brojni dobrovoljci iz bivših sovjetskih republika stigli su u Ukrajinu boriti se protiv Rusije. Mnogi se nadaju da će im to iskustvo pomoći da se u vlastitoj zemlji izbore protiv autokrata, piše New York Times.
"Ukrajini ne nedostaje ljudi, ali vidjeli smo što se događa i morali smo se pridružit", kaže Muslim Madijev, zamjenik zapovjednika čečenskog bataljuna Dudajev, u kojem se uz Čečene bore krimski Tatari i Ukrajinci.
Madijev je sudjelovao u dva čečenska rata, a od 2016. živi u Ukrajini. Bio je suradnik Džohara Dudajeva, bivšeg sovjetskog generala koji je predvodio Čečene u borbi za neovisnost devedesetih. I drugi dragovoljci iz te postrojbe su prije ruske invazije živjeli u Ukrajini, ostali su morali proći peripetije s vizama, što je znalo izazvati sumnjičavost ukrajinskih zapovjednika.
Bataljun Dudajev jedna je od nekoliko čečenskih jedinica koje se bore na strani Ukrajine ne samo od ruske invazije u veljači, nego od pobune proruskih separatista u istočnoj Ukrajini i ruske aneksije Krima 2014.
Za mlađe Čečene u bataljunu ova je borba uvod u krajnji cilj: oslobađanje Čečenije, prenosi NYT. U listopadu je ukrajinski parlament izglasao zahtjev za priznavanje Čečenske Republike Ičkerije kao teritorija okupiranog od strane Rusije.
Dobrovoljci iz Bjelorusije formirali su puk od tisuću ljudi, svoje postrojbe imaju Tatari i turkofone skupine. Izbjeglica iz Kirgistana Almaz Kudabek zapovjednik je dragovoljačkog bataljuna Turan, sastavljenog od pripadnika turkofonih naroda s Kavkaza, središnje Azije i Rusije, koji se u prosincu borio u regiji Zaporižja.
Većina pripadnika tih nekad manjinskih naroda u Sovjetskom Savezu, motivirani su željom za osvetom, navodi NYT: Čečeni i Tatari su, naprimjer, bili desetkovani Staljinovim prisilnim deportacijama 1940-ih. Kirgistanac Almaz Kudabek radio je kao brijač u američkim bazama u domovini i u afganistanskom Kandaharu. U Turan je regrutirao Azerbejdžance, Tatare i kineske Ujgure. Optužuje Moskvu da je za rat u Ukrajini mobilizirala mladu vojsku većinom iz udaljenih i siromašnijih regija Rusije, pa su tako i turkofoni mladići ginuli daleko više od samih Rusa.
Na strani Ukrajinaca bori se i manji broj Rusa, među njima su ruski nacionalisti i neonacisti koji se protive Putinu. Među dobrovoljcima iz Bjelorusije protivnici su bjeloruskog autokratskog vođe Aleksandra Lukašenka. Njihovo sudjelovanje u ratu delikatno je za Ukrajinu, piše američki list, jer ih većina želi vratiti se kući i svrgnuti rusku i bjelorusku vlast. Ukrajinski vojni dužnosnici odbili su komentirati njihovo sudjelovanje u obrani, dok sami dragovoljci kažu da djeluju s punim znanjem i prema zapovjedima ukrajinske vojske i obavještajnih službi.
Dobrovoljci iz bivših sovjetskih republika u mnogočemu su korisniji od vojnika iz niza zapadnih zemalja koji su na poziv ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog došli pomoći Ukrajini. Većina ih govori ruski, a ponekad i ukrajinski. A neki, poput skupine Gruzijaca u legiji Kavkaz, imaju ratno iskustvo u snagama pod vodstvom NATO-a u Afganistanu.
Inozemne postrojbe žale se na nedostatak podrške službenog Kijeva. Šef čečenskog bataljuna kaže da osim oružja i streljiva, sve moraju sami osigurati: hranu, gorivo i opremu. Vođa ruske pukovnije, krajnje desničarski nacionalist koji koristi kodno ime Bijeli Rex, žali se da je naišao na brojne prepreke nakon što je formirao postrojbu.
Iako je živio u Ukrajini nekoliko godina, kao i drugi dragovoljci, Ukrajinci su ih ispočetka gledali sumnjičavo. "Držali su nas na nišanu", požalio se.
Sada ruska pukovnija, kao i druge nacionalne postrojbe s vojnicima iz bivšeg SSSR-a, djeluje većinom iza ruskih linija izvodeći izviđačke i diverzantske misije.