Gospodin Tomislav Salopek našao se, strašno je reći, u pogrešno vrijeme na pogrešnome mjestu. Iako će mnogi u Hrvatskoj u ovoj tragediji, kroz koju prolazi on kao uznik i njegova obitelj, sada pokušati naći krunski argument da nismo trebali ući u članstvo NATO-a, kako nismo trebali biti i ostati u Afganistanu ili biti dijelom međunarodne koalicije koja se bori protiv takozvane Islamske države (IS), sasvim je jasno da je realnost bitno drukčija.
Otmica kao sredstvo
Gospodin Salopek je otet jer su pripadnici terorističke skupine Sinajska pokrajina vjerovali da im u ruke pada državljanin neke zapadne zemlje, po mogućnosti Francuske, Italije ili možda Njemačke, a ni Velika Britanija ne bi bila za baciti. Kad su ga, pak, oteli, tada su vjerojatno i povezali dio gore navedenog, ali nisu ga mogli pustiti jer bi to srušilo cijelu arhitekturu tog zlodjela. A zašto onaj popis zemalja - Francuska je svim teroristima koji se bez ikakvog razloga pozivaju na islam trn u oku jer je ondje najviše muslimana u Europi pa vjeruju da ondje mogu računati i na veliki mobilizacijski odaziv, Italija, poznato je, plaća za svoje otete, Njemačka je bogata pa bi i ona mogla platiti - a i ondje ima dosta ljudskog “materijala” (kad netko na svoje pripadnike gleda kao na one koji će se sutra raznijeti tada je jasno da je njihovo vrednovanje ljudi ispod svih razina humanosti) kao i u Velikoj Britaniji. No, u ruke im je pao državljanin Hrvatske koji je radio za francusku tvrtku.
Otmice su inače omiljeno sredstvo svih terorističkih skupina. One imaju dva ključna cilja. Ako je moguće oteti što ugledniju i važniju osobu pa tako postići politički cilj te snažnu reakciju u javnosti koja će im dati za pravo da opravdaju svoju “borbu”. Tako su recimo djelovale terorističke skupine u Europi 70-ih godina, sjetimo se samo otmice talijanskog premijera Alda Mora. Drugi je cilj, kako su to na prostoru od istočne Afrike do jugoistočne Azije vrlo brzo shvatili teroristi, dobiti bogatu otkupninu (na toj su osnovi, manje za ljude, a više za brodove s vrijednim teretom, narasli somalski gusari). Katkada, pak, te skupine znaju vikati kako otimaju zaposlenike stranih tvrtki kako bi ih natjerali da se uklone s njihovog ozemlja jer pljačkaju zemlju - često zapravo imajući na pameti kako bi upravo njihove podružnice mogle dobiti te unosne poslove.
Teški udari
Teroristi sa Sinaja su se, pak, na ovaj čin odlučili iz još nekoliko razloga. Prvo, oni su proteklih mjeseci doživjeli izuzetno teške udare koje su im nanijele egipatske sigurnosne snage. Kad takve skupine dožive poraz nađu se u ozbiljnom problemu, naime moral boraca pada a i njihova primamljivost regrutima nestaje. Stoga se nakon poraza uvijek ide u neku spektakularnu akciju koja mora pokazati i doma i vani da su još uvijek jaki - pa su Sinajci nedavno izveli napad autobombom na talijanski konzulat u Kairu, IS je nakon gubitaka na sjeveru Sirije u proljeće izveo ofenzivu i zauzeo irački grad Ramadi. Osim toga, upravo danas se otvara novi plovni put Sueskog kanala, pothvat divljenja vrijedan kojim je sadašnji egipatski predsjednik Abdel Fatah al-Sisi, budimo malo pretenciozni, jednom nogom zakoračio prema statusu faraona. Doći će i brojna međunarodna izaslanstva, i to je uistinu pravi trenutak da se izvede bilo kakva akcija koja će pomutiti slavu tog omraženog predsjednika: video s prijetnjom likvidacijom strancu sasvim je prihvatljiv model djelovanja. Jer, i Sinajcima je jasno da će biti gotovo nemoguće izvesti akciju blizu samog mjesta proslave. Još kad se u zamjenu za život zapadnjaka iznese spektakularan zahtjev, cijela priča dobiva potreban, medijski izuzetno prijemčiv okvir. A to je zahtjev da se na slobodu iz egipatskih zatvora puste neimenovane “muslimanske žene”.
Pažnja medija
Kad terorističke organizacije traže puštanje svojih suboraca iz zatvora tada precizno navode iz koje skupine, gdje su zatvoreni, koliko njih. Ovaj zahtjev je jednako tako nejasan kao da su rekli “muslimanskih muškaraca”. Jer, većina žena u egipatskim zatvorima su muslimanke. Zaključiti dakle možemo kako je riječ o akciji koja za cilj ima što više skrenuti pozornost medija i svjetske javnosti na njihovo djelovanje i da je u prvom planu propagandni efekt. Prije svega jer je sasvim jasno da vlada predsjednika al-Sisija ni na kraj pameti nema puštanje na slobodu bilo koga. Tu su praksu naime preuzeli od Amerikanaca - s teroristima se ne pregovara.