Treći građanski odsjek talijanskoga Vrhovnoga kasacijskog suda napokon je razbio pravni gumeni zid oko zračnog masakra nad otokom Usticom 1980., kada je stradao talijanski putnički avion DC9 i u njemu 81 osoba. Pravomoćnom presudom - na koju se nije odvažio ni jedan kazneni odsjek - presuđeno je da se avion nije raspao ni zbog zamora materijala, a ni zbog bombe podmetnute u njemu, nego zbog rakete ispaljene izvana, koja je avion razorila. Presuda ne ulazi u to tko je ispalio raketu (to je sudski, ali ne i pravomoćno, utvrđeno vještvima u procesu pred Prizivnim sudom u Palermu), nego se ograničila na činjenicu da talijanska država nije zajamčila dovoljnu sigurnost civilnoga zračnog prometa, za što je raspolagala civilnim i vojnim radarima, pa stoga država mora isplatiti odštetu obiteljima žrtava.
Stavili živ vojne tajne
Što se ondje zaista dogodilo rekonstruirali su sudski vještaci 1997. - 17 godina poslije pokolja ali i više od 15 godina prije citirane pravomoćne kasacijske presude.
Dakle, 27. VI. 1980. dva libijska lovačka aviona kreću iz Jugoslavije, kao i obično, krišom preko Italije, u Libiju. Da bi dospjeli neopaženi, kriju se, kao i obično, u radarskoj sjeni nekog putničkog aviona. Trik je jednostavan: vojni avion, manji a brži i manevarski sposobniji, leti točno ispod civilnog aviona, istom brzinom, tako da radari s tla bilježe samo obris putničkog aviona. Putnički avion je DC-9 talijanske privatne tvrtke Itavije koji leti iz Bologne u Palermo, koridorom preko Firenze, Rima i tirenskog otoka Ustice.
U zraku su, međutim, i neki talijanski lovci koji primjećuju libijski avion ispod talijanskoga putničkoga i signaliziraju zapovjedništvu na tlu da je na nebu uljez. Mjere, rutinski, poduzima Sjevernoatlantski pakt. Iz njegove baze Solenzara na Korzici diže se možda 8 francuskih lovačkih aviona, a istodobno se i nekoliko američkih lovačkih aviona tipa corsair A-4 diže ili iz Napulja ili, još vjerojatnije, s nosača aviona Saratoge u Napuljskom zaljevu.
NATO -vi avioni lete neko vrijeme uz putnički avion, pokušavajući navesti libijske pilote da se spuste. Oni neće. Netko, vjerojatno Francuzi, ispaljuje dvije rakete, ali one umjesto u libijski vojni ulaze u talijanski putnički koji se raspada u zraku. Još desetak minuta komadi tog aviona s još živim ljudima (među njima 12 djece) padaju do površine mora, gdje ih čeka smrt. Sve to vide časnici po lovačkim avionima, a sve to bilježe i radari pomoću kojih se koordiniraju akcije, u Maremmi (Poggio Ballone), kod Napulja (Licola) i na Siciliji (Mazara del Vallo i Siracusa). Vojni vrhovi NATO-a, Sjedinjenih Država, Francuske i Italije odlučuju: uništiti radarske zapise u Italiji, slagati da su radari bili isključeni zbog vojne vježbe, udariti žig NATO-ve vojne tajne, spriječiti one koji znaju da govore. Sljedećih godina će, nakon 82 civila, u nerazjašnjenim okolnostima poginuti još 15 sudionika tog događaja, među njima i talijanski piloti Naldini i Nutarelli koji su primijetili Libijce (poginuli su na aeromitingu u Ramsteinu 28. VIII. 1988.).
Generali lagali na sudu
Istraga je ometana na sve načine, pa i lažnim svjedočenjima talijanskih zrakoplovnih časnika. Tek 1986. su s dna mora izvađeni ostaci aviona i uz njih tragovi napadača (npr. spremnik jednog od američkih lovaca), tek 1996. je NATO pristao skinuti obvezu vojne tajne s radarskih zapisa u svom posjedu, kada je tadašnji glavni tajnik Javier Solana de Madariaga uslišao zahtjev tadašnjega talijanskog premijera Romana Prodija - što je posredno dokazalo da su talijanski zrakoplovni generali Corrado Melillo, Lamberto Bartolucci, Franco Ferri i Zeno Tascio bili krivokletnici i da su veleizdajnički prikrili dokaze masovnog ubojstva.
Čekali 33 godine
Tako se, nakon 17 godina, s većom sigurnošću nego dotad moglo reći što se dogodilo: vojske su poduzele ratnu operaciju u talijanskom ratnom prostoru bez privole talijanske vlade; lakomislenošću ili šlamperajem su ugrozile sigurnost civilnog prometa i pobile gomilu civila, možda i zato da ne ispričaju što su vidjeli kroz prozore; mafijaškim urotništvom su prikrile tragove zločina; sve je to financirano novcem tih istih civila, poreznih obveznika, koje bi vojske imale braniti; 16 godina se NATO izrugivao suverenošću jedne svoje članice, njezinom sudbenom vlašću i njezinim civilnim žrtvama, gotovo 33 godine trebalo je čekati da žrtve dobiju barem pravo na odštetu, a krivci su i danas zaštićeni.