Vlada premijera Giuseppea Contea izborila je povjerenje u utorak uvečer i u Senatu, gornjem domu talijanskog Parlamenta. Za povjerenje je glasalo 156 senatora, protiv 140, a 16 je bilo suzdržanih. Većina je tu, ali relativna i slabačka, zapravo privremena, ako se suzdržani senatori iz redova Žive Italije okrenu protiv vlade.
Rezultat je osigurao „VAR“: predsjednica Senata Maria Elisabetta Alberti Casellati morala je pregledati snimke da bi ustanovila da su senatori Clemente Ciampolillo i Riccardo Nencini ipak stigli na glasanje prije negoli ga je ona zaključila. Inače bi vlada imala još dva glasa manje. Za vladu su glasali i dvoje doživotnih senatora i dvoje iz redova Forze Italije, smjesta isključeni iz te stranke.
Conte je prošao kroz iglene uši, ali ta pobjeda je Pirova: vlada je slabačka i hroma, Italija je nestabilna. Stoji gore nego Romano Prodi 2008, kada je Silvio Berlusconi kupovao njegove senatore. Sada je Conte, umjesto kupovine, vapio da mu pomognu, ali javilo ih se premalo.
Pošto su doživotni senatori Luciana Segre i Mario Monti glasali za povjerenje, vođa Lige Matteo Salvini izrazio je žaljenje što doživotni senatori umiru presporo.
Praksa bi zahtijevala da Conte podnese ostavku predsjedniku Republike Sergiu Mattarelli. Nije prisiljen, dok mu ne izglasaju nepovjerenje. Vođe oporbe Giorgia Meloni i Matteo Salvini već zahtijevaju da ih Mattarella primi, gdje će zahtijevati izbore.
Prethodnu večer vlada je preživjela glasanje o povjerenju u Zastupničkom domu. Ondje je dobila 321 glas, apsolutnu većinu od 630 zastupnika. Protiv je bilo 259, uz 27 suzdržanih, baš iz Žive Italije. Ona se suzdržala i u Senatu, gdje se suzdržani glasovi računaju kao i negativni.
Protiv Contea su - u oba parlamentarna doma - Liga za Salvinija, Braća Italije koju vodi Giorgia Meloni, te oslabjela Forza Italia, osobna stranka Silvija Berlusconija. Contea podržavaju PoKret 5 zvjezdica, Demokratska stranka, te sićušna Talijanska ljevica.
Ako i preživi, Conteu škodi što je njegova vlada, izgubivši Živu Italiju, izgubila većinu u važnim senatskim komisijama. Bilo u kojoj od njih Renzijevi senatori mogu predložiti neki amandman koji bi mogao dobiti glasove oporbe i nadglasati vladine stavove. Nije nož pod grlom nego ribež, ali ni on nije ugodan ako struže grkljan.
Za razvlačenje rasprave u Senatu korišteno je nekoliko stanki za sanifikaciju prostora - covid je - ali bi se reklo da su trebale za ekstraparlamentarne stranačke dogovore.
Conte, dakle, nije stekao novu pouzdanu političku grupu, što mu je kao uvjet postavio predsjednik Republike Sergio Mattarella. Sada se pripovijeda o „žetončićima“ s usporenim, „dieselskim“ paljenjem, koje će dizati cijenu nakon glasanja u Parlamentu.
Nepošteno? Možda. Ali sva Živa Italija je izabrana na listama Demokratske stranke, pa se izdvojila. Ne bi ni imala grupu u Senatu da je pod svoj znak nije prihvatio Riccardo Nencini, jedini senator Socijalističke stranke.
Conte se pokazao fenomenom. Pojavio se kao marioneta, dao se voditi od Salvinija i Di Maia, ali je veoma brzo - ipak je odvjetnik i sveučilišni profesor - ulovio osobnu matičnu struju. Predstavio se kao „odvjetnik puka“, nestranački (bio je „izraz“ PoKreta 5 zvjezdica, ali ga Liga ne bi prihvatila da je bio član Zvjezdica), pa se nametnuo kao jamac stabilnosti, nužan da se ne potuku članovi vladajuće koalicije. Uspio je promijeniti dvije većine, jednu s desničarskom suverenističkom Ligom, drugu s Demokratskom strankom, evropeističkom, s ne baš naglašenom povijesnom aromom ljevice.
Sada ga uspoređuju sa Giuliom Andreotijjem, koji je jedini bio na čelu vlada i desnog centra i lijevog centra. I koji je iskreno poentirao: „Bolje je otegnuti trajanje nego otegnuti papke“. Čini se da je Conte sada dotrajao - ali u Italiji nikada ništa nije izvjesno prije smrti.